Glasanje u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) po zahtjevu članice državnog Predsjedništva, Željke Cvijanović, pokazalo je da se samo jedna osoba u skupštini usprotivila njenom zahtjevu da se podrži njeno protivljenje odluci koju su dvojica njenih kolega, Željko Komšić i Denis Bećirović, usvojili nadglasavanjem u najvišoj instituciji vlasti.
Od 71 osobe prisutne u skupštini RS-a, samo jedna se usudila misliti drugačije od većine, od raznorodnih partijskih rukovodstava, od članice Predsjedništva, od vrhovnog vođe u liku predsjednika Republike Srpske.
Društva u kojima drugačije ponašanje i mišljenje nije dozvoljeno definišu se kao totalitarna. Ona su, naravno, posljedica režima koji je uspostavljen na jedinstvenom sistemu razmišljanja i koji ne želi i ne prihvaća suprotnost. Nedostatak suprotnosti i masovna podrška navode na sagledavanje stanja u javnom životu, u ovom slučaju Republike Srpske kao mogućeg totalitarizma.
Nije situacija značajno bolja ni u federalnom dijelu zemlje. Najveća partija, ne samo u federaciji već u cijeloj BiH, nije uspjela ući u vlast niti na državnom niti na federalnom nivou. U demokratski organizovanim političkim organizacijama obično se provjeri odgovornost rukovodstva partije.
SDA drugačije reaguje da bi se izbjegla bilo kakva provjera samog vođe, a onaj koji se drznuo da se kandiduje i izazove vođu – je diskvalifikovan. Drugačije mišljenje nije preporučljivo, demokratsko takmičenje nije dozvoljeno. Jedino sugerisano je skoro pa slijepo slijeđenje vođe koji je lično izgubio izbore, a njegova partija osvojila najveći broj glasova te ipak bila izbačena iz vlasti. Uprkos političkih poraza, samo je Bakir Izetbegović prihvatljiv za vođu partije.
Dakle, moguće je zaključiti da su politički procesi unutar SDA totalitarne naravi. Suprotnost njemu, jednom i jedinom načinu razmišljanja i slijeđenja vođe, ne postoji.
Milorad Dodik, baš poput Bakira Izetbegovića, bio je jedini kandidat za predsjednika unutar svoje partije. Iznenađujuće, Dodik je pobijedio prilikom glasanja.
Za razliku od Izetbegovića Drugog, on čvrsto drži vlast u RS-u te učestvuje u državnoj vlasti. Dokazavši se uspješnim, možda niko nije bio hrabar da pokuša preuzeti partiju, ali ponašanje van njegove partije postavlja bitno pitanje: Da li je društvo i politika u Republici Srpskoj totalitarna? Da li je dozvoljeno javno iznošenje drugačijeg mišljenja?
Zakonski je dozvoljeno, ali rezultat glasanja u skupštini govori da nije preporučljivo. Svi misle kao jedan.
Sloboda izbora je eliminisana u dvije najveće političke partije u BiH, individualnost je dokazano nepostojeća u parlamentu RS-a, u dijelovima federacije gdje je SDA vladajuća i dovoljno jaka, javno iskazivanje posebnosti potencijalno ima konsekvence.
U bespućima HDZ-ove dominacije mantra jednoobraznosti također navode na sličan zaključak o totalitarnosti društva. U debatama o nužnosti novog izbornog zakona ne čuju se glasovi koji sugerišu nešto drugačije rješenje od onog iza kojeg je nomenklatura Dragana Čovića u vrhu HDZ-a.
Sloboda je iluzija u totalitarnim društvima, bila ona sloboda mišljenja, govora, vjere, seksualne orijentacije. Bilo kakav pomen univerzalnosti ljudskih prava se ne samo ignoriše, već i osuđuje. Totalitarizam generira moć koja je inače neostvariva u demokratijama. Samo jedna osoba u parlamentu RS misli drugačije od svih ostalih, nijedna članica ili član SNSD-a nema drugačiji stav od Milorada Dodika o liderstvu, niko na kongresu SDA ne iskazuje drugačiju volju i stav od Bakira Izetbegovića.
Iz vrha HDZ-a, uz zapomaganje o nadglasavanju Hrvata i njihovoj majorizaciji, također se spominje da je procenat „ostalih“, onih koji su zakonski diskriminirani i zbog kojih je niz presuda protiv Bosne i Hercegovine donio Evropski sud za ljudska prava, minoran, nebitan i da se stoga može ignorisati. Univerzalnost ljudskih prava i građanskih sloboda, po ovakvom tumačenju, je nepostojeća.
S takvom svijesti, pluralnost ljudi i ljudskih misli se izgubila, svi su postali jedno, s jedinom svrhom da se podrži vođa na putu koji vodi ka ostvarenju davno zamišljenog cilja, koji može biti jedinstvo svih Srba u jednoj državi, ili Bosna i Hercegovina, jedinstvena i nedjeljiva pod vođstvom jedinog kandidata, makar „jedini“ i izgubio izbore. To može biti i skoro pa nepostojanje značajne opozicione političke partije tamo gdje HDZ vlada. Drugačiji politički program nema šansu za uspjeh jer, izgledno je, cijelo društvo misli kao jedan. Politički pluralizam i pluralnost mišljenja su strana ideja na tim prostorima.
Destrukcijom pluralnosti u zajednici, društvu, partiji, državi, ljudi prestaju biti individue, samim time ne mogu biti ni građani, ili građanke. Rodna razlika također postaje nebitna jer svi su jedno. Isto. Društvo postaje masa identičnih, lako zamjenjivih uzoraka. Od čovjeka do uzorka put je popločan odlikama totalitarizma.
Totalitarizam danas je različit u njegovoj aplikaciji od onoga koji je Hannah Arendt opisala kratko poslije završetka Drugog svjetskog rata. Ona je na umu prvenstveno imala nacizam, ali i staljinizam kao slučajeve za studiju totalitarizma. Niti jedan od bosanskohercegovačkih nacionalističkih vođa i dominirajućih partija ne pokazuje bliskost bilo kojoj od tih ideologija. Međutim, metode i rezultatnjihove egzekucije vlasti na dijelovima teritorije gdje su apsolutni vladari oslikava savremenu prirodu totalitarizma.
Pluralizam ideja, političkih ali i drugih, oficijelno je prisutan. Mnoštvo političkih partija ga potvrđuje, povremene svađe zvijezda političke scene ukazuju na njega, ali osnovni stavovi, esencijalne deskripcije situacije, iniciraju sve političke subjekte da djeluju kao jedan.
Korekcija, jedna osoba u skupštini RS-a glasala je protiv. Kada je prije nekoliko godina Bakir Izetbegović postavio predstavu u Vijećnici o tužbi BiH protiv Srbije, lideri opozicionih partija iz Sarajeva pohitali su da stanu uz vođu SDA. Uniformnost mišljenja je potvrđena, iako je bilo očito da je sami skup farsa i služi jedino šefu SDA. Dakle, čak i kada postoje izvjesne političke razlike, fundamentalna pitanja društva se ne odlučuju u debati, već svi reaguju uniformno. Izetbegovićevi politički neistomišljenici iz Sarajeva tako pristaju da ih se svrstava u nepostojeću tvorevinu koja se opisuje kao „probosanske stranke“.
Implikacije su da ako se neka od stranaka pobuni zbog svrstavanja uz SDA, ta partija rizikuje popularnu podršku jer i mediji prihvataju takav opis kreiran u „učilištima“ SDA, prezentiraju ga društvu i stvara se situacija gdje svi u zajednici misle kao jedan. To je suvremeni totalitarizam.
Tri bosanskohercegovačka totalitarizma bezuspješno nastoje suzbiti individualnost, drugačijost, posebnost, slobodu nekolicine intelektualaca koja otvoreno ukazuje na problem. Oni se ne slažu sa „dragim vođama“, ne glasaju za njih, izazivaju bijes vladara, ali totalokrate istovremeno pažljivo doziraju neprijatnosti kojima su izloženi slobodnomisleći intelektualci.
U današnjim uvjetima, privid demokratije je neophodan. Taj privid, lažna demokratija, kada već ne postoji i ne toleriše se niti u obliku privida unutar partija, nacionalnih pokreta i teritorija koje nacionalistički pokreti kontrolišu, najbolje se dokazuju i potvrđuju inače neargumentovane tvrdnje o slobodi misli i funkcioniraćujoj demokratiji pokazivanjem nekolicine hrabrih nezavisnih intelektualaca. Dakle, tvrde totalokrati, ništa nije zabranjeno, ljudi su slobodni, moguće je misliti drugačije i kritikovati vlast.
Istovremeno, samo jedan poslanik glasa protiv. Samo je jedan kandidat za „prvog u Bošnjaka“. Samo je jedan kandidat za „glavnog baju među Srbima“.
Da li su u Banja Luci slobodni Tanja Topić i Aleksandar Trifunović (pored ostalih hrabrih Blagovčanina, Puhala i drugih)? Kako je biti Tarik Haverić, Ivana Marić ili Leila Bičakčić u Sarajevu (pored hrabrih Kazaza, Selimbegović i ostalih)? Je li slobodan Slavo Kukić, ili Dragan Markovina kada dođe, u mostarskim i okolnim bespućima povijesne zbiljnosti?
Totalitarizam u formi nacizma i staljinizma poražen je globalno. Savremena bosanskohercegovačka varijanta totalitarnog mišljenja i vladanja uznemirena je upravo zahvaljujući intelektualcima koji uprkos napadima inzistiraju na slobodi mišljenja, različitostima i, konačno, mogućnosti uspostave stvarnog pluralizma u Bosni i Hercegovini.
Tek tada se može očekivati individualno oslobođenje, ujedinjavanje tri paralelno funkcionirajuća društva, a s jednim društvom i država će moći biti uspostavljena na osnovama prihvatljivim eksterno za evropske integracije i interno za relativni prosperitet građanstva.
