AntiDayton pokret samo je jedna u nizu organizacija nastalih nakon rata u BiH koja stoji „na braniku odbrane nacionalnih interesa svog naroda“. Oni konkretno bošnjačkog.
I time se ne razlikuju od Srbskog pokreta – Obraz je naš, Zavetnika i sličnih hrvatskih udruga koje sanjaju snove o velikoj Srbiji ili pripajanju hrvatskog puka matici im.
Između njih, i entonacionalističkih političkih struktura koje dominantno vladaju na političkoj sceni BiH punih 28 godina i koji cijelu državu drže u stalnom stanju etničkih netrpeljivosti – nema razlike.
PROBLEM ZA BOŠNJAČKE NACIONALISTE
AntiDayton, stoga, neprijatelje svog naroda ne vidi samo među „drugima“, nego i među onim Bošnjacima koji, umjesto gledanja preko nišana drugog naroda, krče mukotrpan put suočavanja s prošlošću i prijeko potrebne obnove pomirenja. Iz razloga jer nam, ma kako ustavno pravno BiH bila ustrojena, valja živjeti jedni s drugima.
Otuda se ne treba ni čuditi što je na meti vođe AntiDaytona Nihada Aličkovića, kao što to je već nekoliko godina u slučaju luksemburškog SDA radikala Jasmina Mulahusića, građanski aktivista iz Prijedora Edin Ramulić. Iako, ukratko rečeno, ima „besprijekornu prošlost“, iako je tokom rata bio borac ARBiH, prošao torturu logora i stradanja sa svojim sunarodnjacima te se nakon svega vratio ne samo u Prijedor, nego iz okvira žrtve iskoračio u borca za ljudska prava, procesuiranje ratnih zločinaca, promociju kulture sjećanja i obnovu suživota, sve su to iz perspektive vođe AntiDaytona i SDA radikala samo „smrtni grijesi nepodobnog Bošnjaka“.
Posljednji povod da se Aličković (inače čovjek kojeg je prije nekoliko mjeseci nagradila gradonačelnica Sarajeva te izazvala mnoštvo reakcija) okomi na Ramulića bila je njegova kritika promocije knjige Svjedok genocida Roya Gutmana, novinara nagrađenog Pulicerom, koji je svijetu objavio informacije o postojanju logora u Bosanskoj Krajini u kojima je bilo zatočeno nesrpsko stanovništvo, ali izvještavao i sa niza ratišta u BiH. Promociju je održana polovinom jula u Bošnjačkom institutu u Sarajevu.
Sve uz pozivanje na Allaha, mada vjera i Aličkovićeve riječi ne mogu ići zajedno, uputio je niz uvreda na račun Ramulića. Sadržaj svih komentara na društvenim mrežama koje je Aličković objavio iz pristojnosti nećemo prenositi, jer u njemu se umjesto argumenata izlila teška žuč spram svakog ko ne dijeli njegove i stavove njegovih istomišljenika. Posebno mu je zasmetao Ramulićev komentar na „filmsko-dokumentaristički rad“ o dešavanjima iz minulog rata Avde Huseinovića, koji se prije ovoga okušao i kao estradni umjetnik.
U razgovoru za Valter, Ramulić se osvrnuo na promociju Gutmanove knjige koja je, kako je istakao, protekla u atmosferi koja je Gutmanu oduzela njegov profesionalizam kao ratnog reportera, prikazujući ga kao pristrasnog i prijatelja isključivo bošnjačkog naroda.
„Uz sve to, kao promoter knjige pojavio Avdo Huseinović, neuspješni folk pjevač. I kao da to nije dovoljno za riječ se javio i Ejup Ganić, kome se pred Sudom BiH sudi za ratne zločin, i dobija dva aplauza“, kaže Ramulić.
Tako je kratki komentar, jedna rečenica na rad Avde Huseinovića, bila triger za hajku na Ramulića.
Bez ulaženja u analizu Huseinevićevog rada, jer on i nije suština problema, važan je način na koji Aličković i drugi bošnjački radikali tretiraju Ramulićev društveni angažman. I to je samo dio onoga kako se gleda na ono malo aktivista u BiH koji se ne bave populizmom, etradizacijom rata i zagađivanjem javnog prostora u našoj zemlji.
Edin Ramulić je među onim ljudima i aktivistima koji su svoj građanski angažaman na pitanju suočavanja s prošlošću bazirali na potrebi dijaloga sa svima. Upravo je to, kako i sam ističe, problem za bošnjačke nacionaliste. Problem je što je u Prijedoru taj dijalog otvoren s mladima srpske nacionalnosti, njihovom angažmanu na zahtjevima za izgradnju spomenika za 102 ubijene djece.
TAPIJA NA PODOBNOST
I dok AntiDayton i ostali bošnjački radikali zbog toga targetiraju Ramulića, srpski nacionalisti na jednak način odnose se prema aktivistima Centra za mlade Kvart iz Prijedora.
Iako su takvi vidovi saradnje i dijaloga najveći uspjeh u obnovi pomirenja i suživota u BiH, evidentno je da u dominantnim nacionalističkim narativima koje političari kreiraju, a kako bi što bolje upravljali i manipulisali „svojim narodom“ i lagodno živjeti na njegovim ratnim traumama, sve su samo ne poželjni.
Ramulić voli da kaže da su za njega svi ljudi prije svega ljudi, da ga ne zanima njihovo etničko porijeklo, već ko je šta radio, ko je činio zločine.
Svojatanje žrtava ratnih zločina, mjerenje ko će se pokazati njihovim većim zaštitnikom, senzacionalizam umjesto baratanja činjenicama, ključne su karakteristike svih samozvanih boraca za ljudska prava unutar desničarskih nacionalističkih organizacija i ljudi okupljenih oko njih.
„Nije Avdo Huseinović nikakav incident. On se savršeno uklapa u diletantizam koji izbija iz svake pore bošnjačkog nacionalnog bića. Uklapa se u sve one lažne diplome, u korupciju i nepotizam u javnom sektoru, u neslavnu tradiciju sazdanu od zatucanosti i muškog nasilja. Avdo Huseinović je u svijetu filma ono što je Benjamina Karić među gradonačelnicima, ili Denis Bećirović među predsjednicima. Narod koji ima takve ljude na istaknutim mjestima, ne mora da brine za svoju budućnost. Takav narod nema budućnost“, ističe Ramulić.
Na koncu ostaje pitanje ko je dao tapiju inim aličkovićima, mulahusićima, karamatićima, čankovićima, izetbegovićima, dodicima, čovićima i sličnoj bratiji, oličenoj u mladim karićkama i stanivukovićima, da odlučuju ko je podoban Bošnjak, Srbin ili Hrvat? Ili to i nije pitanje. Jer dok među „svojim narodom“ budu imali brojne navijače, sve dok uz njih budu stajali i ljudi koji se predstavljaju kao dio intelektualne elite – ova zemlja stajat će u mjestu, a borci za ljudska bit će pljuvani, šikanirani i sklanjani na marginu.
