I bi nova Vlada Crne Gore. Bi, i to 44. po redu, a već bogumi treća otkako su 30 godina izlazili na izbore, birali i vazda izabirali jednog te istog – Đukanović Mila kog su svrgli sa trona, prvo 2020. godine, kad je Milova partija prvi put ostala bez učešća u vlasti. Vladu, koju su zvali tehnokratskom, činili su „nezavisni stručnjaci“ i URA, Dritana Abazovića, koji će kad se izglasa nepovjerenje toj vladi kasnije preuzeti funkciju predsjednika od Zdravka Krivokapića.
Podršku Krivokapićevoj vladi dali su prosrpski Demokratski front, Nova srpska demokratija, Demokratska narodna partija, i Pokret za promjene, čiji je jedan od lidera bio i proklamovani četnički vojvoda Andrija Mandić, Demokratska Crna Gora, Socijalistička narodna partija, Demos, Prava Crna Gora, i Radnička partija.
ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Valja se prisjetiti šta je prethodilo izborima koji su doveli do smjene Milove nakon 30 godina. Prvo je Vlada Crne Gore predložila Zakon o slobodi vjeroispovjesti kojim se predviđalo da država postaje vlasnik svih vjerskih objekata koji su izgrađeni do decembra 1918. godine – ukoliko vjerske zajednice ne dokažu vlasništvo.
Diglo je to na noge prije svega predstavnike Srpske pravoslavne crkve (SPC) jer izgubili bi se milioni eura prihoda, ali logično da se to nije tako predstavljalo nego kao ugnjetavanje čitavog naroda, pa su Đukanović Milovi deputati uspoređivani čak sa ustašama. Čak se i sam predsjednik Srbijeoglašavao tim povodom rekavši „da se nada da neće biti pokušaja uzurpacije srpske imovine u Crnoj Gori“.
Pokrenulo je to višemjesečne proteste, u narodu poznate i kao litije, kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji, i na tom talasu su i održani izbori, pa je i formirana nova vlada, iako je DPS Mila Đukanovićaosvojio najviše mandata (30 od ukupno 81 mjesta), Milo kao da je klonuo duhom. Bio je i onaj slogan: „Milo, dosta je bilo“. Kao da je i sam to shvatio opet znajući da oni koji ih naslijeđuju i nisu od nekog kapaciteta, kao i da će na obećanja da će riješiti problem korupcije, kriminala i sami brzo odustati.
A daleko od toga da se Milu i njegovima nije imalo šta prigovoriti, poput kriminala, korupcije, prijetnji i ubistava novinara/ki, ali teško je bilo za očekivati da će sam sebe procesuirati.
Vlada Zdravka Krivokapića kratko je trajala, izglasano joj je nepovjerenje, a na čelo je došao, kako smo to već rekli, mlađahni i ambiciozni Dritan Abazović, predvodeći manjinsku vladu kojoj je podršku dao i DPS Đukanović Mila.
Proevrospksi Albanac iz Crne Gore – pa zvučalo je savršeno, a onda je Dritan, zajedno sa Porfirijem, patrijarhom SPC, potpisao Temeljni sprazum sa SPC. Tim sporazumom se regulišu odnosi između SPC i države Crne Gore, ali ono što je crkvi najbitnije bilo, sporazumom država priznaje SPC pravni kontinuitet od 1219. godine, što je, primijetili su mnogi, šest vjekova duže nego što ga SPC ima u matičnoj Srbiji.
DPS je izmaknuo stolicu Dritanu i njegovoj vladi, ali dugo je padala u tehničkom mandatu. A bližili su se predsjednički izbori, pa i parlamentarni, ali i još jedan bitan događaj – popis stanovništva.
PREDSJEDNIK SKUPŠTINE ČETNIČKI VOJVODA
Ali, vratićemo se još malo na period kad se formirala vlada Zdravka Krivokapića. Očekivanja nacionalističkog miljea u Srbiji, a takvih nije malo, posebno što uključuje gotovo cjelokupnu opozicionu scenu, kao i onu na vlasti, išla su čak dotle da se očekivalo da će Crna Gora možda i otpriznati nezavisnost Kosova, da će možda preispitati svoje članstvo u NATO, pa čak i da će moliti da se vrate u zajednicu sa Srbijom. Ali od svega toga ništa se nije desilo.
Pa je trebalo dodatno rasklimati temelje – a popis stanovništva je idealna prilika za to. Uostalom, znate vi koji živite u BiH kakve vam sve mogućnosti nudi popis stanovništva, ako dobijete željene rezultate.
Ali teška nacionalna pitanja kao da su prestala biti zapaljiva. Shvatilo su to i dva „eksperta“, Milojko Spajić i Jakov Milatović. Da, poznata su vam imena, jer je prvi aktuelni premijer, a drugi aktuelni predsjednik Crne Gore.
Pozicije ministara finansija, u slučaju Spajića i ekonomskog razvoja, u Mulatovićevom slučaju, su iskoristili za promociju programa po kom su nazvali kasniji pokret – Evropa sad. Ukinuli su doprinos za zdravstvo, a minimalna zarada je povećana sa 222 eura na 450, dok je prosječna plata sa 530 porasla na 670 eura.
Razdoblje Abazovićeve vladavine iskoristili su da postave na noge pokret (PES), a prvi test povjerenja imali su u Podgorici gdje je Milatović izgubio od kandidata DPS-a, ali kao i na parlamentarnim izborima, pitanje koalicionog potencijala je za DPS bio problem pa je tako Milatovićkoristeći tu prednost dobio i mandat gradonačelnika.
Brzo će napredovati i do pozicije predsjednika, prvenstveno zahvaljujući Spajiću, koji je prvobitno bio kandidat, ali je zbog zatajenog državljanstva Srbije Spajić svoju kandidaturu morao povući, odnosno kandidaturu je odbila Državna izborna komisija. Prostor je prepustio Milatoviću koji u drugom krugu i zvanično skida Đukanović Mila sa trona, a sve uz podršku, u predsjedničkoj kampanji umivenog i obrijanog četničkog vojvode Andrije Mandića, koji priznaje da je griješio i sad hini ka pomirenju Crnogoraca.
Predsjednički izbori su bili neka vrsta prolaznog vremena i najava za parlamentarne, gdje je PES dobio mogućnost kapitalizacije svoje popularnosti, ali proći će pola godine do formiranja vlade i to u osvit najavljenog popisa koji je trebao početi 1. novembra.
ŠTA ĆE POKAZATI POPIS
SPC je, u međuvremenu, obavljala posao, pozivajući vjernike da se izjasne kao Srbi, patrijarh Porfirije je u tome prednjačio. Pritisak iz Srbije je jačao, a priključio se i predsjednik omanjeg bh. entiteta koji je rekao da je vrijeme za formiranjem zajedničke države od tog entiteta, Srbije i Crne Gore.
U međuvremenu se formira vlada, koju predvodi Spajić, ali i Skupština, koju predvodi Andrija Mandić, isti onaj četnički vojvoda sa početka teksta. Odlaže se i popis u zadnji čas jer je vlada formirana 31. oktobra, dakle dan prije nego su popisivači trebali krenuti na teren.
I sad slijedi mjesec dana priprema za popis. Prostor SPC je otvoren, baš kao i uticajima iz Srbije. Onaj san o vraćanju pod skute majke Srbije i dalje živi u javnom prostoru. I on možda jeste podstaknut malo i uticajem Rusije, ali i bez njih bio bi jednako živ jer za Srbiju, kako onu nacionalističku, tako i onu koja tvrdi da to nije, pa iz daleka misli i tvrdi da bolje zna šta je za Crnu Goru dobro i za koga se treba glasati, Crna Gora nikad neće biti dovoljno samostalna i zrela da donosi odluke.
I to smatraju oni koji već 11 godina nisu u stanju smjeniti sopstvenu vlast, niti ponuditi ikakvu alternativu. Otprilike onako kako su se u Crnoj Gori osjećali nakon 11 godina vlasti Đukanović Mila. A otišao je nakon 30 godina.
Kako se živi? Kakva je demografska situacija? Brojni predstavnici civilnog društva tražili su da se pitanje popisivanja vjere, jezika i nacije izbaci jer to nisu ključna pitanja, a osim toga skreće pažnju sa bitnijih pitanja jer ponovo budi nacionalističke duhove.
Ha! Šta to ima bitnije kod nas od jezika, vjere i nacije?
I, evo. Na popisu prije 11 godina kao Crnogorci izjasnilo se 278.865 ili 44,98%, kao Srbi 178.110 ili 28,73%, kao Bošnjaci 53.605 ili 8,65% itd.
SPC sa tim nije zadovoljna. Mora i može bolje.
————————————————————————————————————————————————————————-
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
