I kada povod nije vezan za pokušaj sprječavanja katastrofe, nego „samo“ za skretanje pažnje na neki problem, umjetnost u javnom prostoru, ili umjetnički čin unutar organizovanog protesta, jedan je od najboljih načina skretanja pažnje najšire javnosti na brojne probleme koji opterećuju našu stvarnost. Umjetnost posljednjih decenija nema nažalost pretjeranu mobilizirajuću snagu, ali njeni dosezi biće još manji ako je autorsko opredjeljenje nužno vezano za konvencionalni način umjetničke prezentacije.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
U naivnoj vjeri da je putem umjetnosti moguće spriječiti nadolazeću katastrofu i potpuni raspad Jugoslavije, u sarajevskoj dvorani Zetra 28. jula 1991. godine održan je YUTEL-ov koncert za mir.
Prema procjenama u dvorani se nalazilo 30 hiljada ljudi, dok je čak njih 50 hiljada ostalo ispred Zetre. Na koncertu su nastupali bendovi poput EKV-a, Plavog orkestra, Regine… uz Šerbedžijino recitovanje Ujevićeve „Pobratimstvo lica u svemiru“. Deset mjeseci nakon održanog koncerta, od posljedica granatiranja, Zetra je izgorjela.
Ljetos je u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, u okviru festivala Baščaršijske noći, najposvećeniji hroničar sarajevskog ratnog i predratnog življenja, fotograf Milomir Kovačević Strašni prvi put izložio fotografije sa koncerta za mir. I šta god danas, uz naknadnu pamet, govorili o YUTEL televizijskom projektu i njegovom koncertu, ono što vidimo na fotografijama Strašnog moglo bi stati u Štulićevo – sanjao sam sretna lica dugo nisam takva gledao. Vedrina, nada i osmijesi ispunjavaju foto zapise jedne epohe i njenih junaka i junakinja ogrnutih jugoslovenskim zastavama, sa djecom na ramenima.
Od kiča do krvi samo je jedan korak
Jasno je da nas pjesma nije spasila, ali u kontekstu onoga što će kasnije doći i činjenice kakav je soundtrack obilježio period raspada a riječ je svakako o turbo folku kao ključnom začinu ukupne katastrofe devedesetih, važno je govoriti o muzici koja je pozivala na razum i njenim autorima i izvođačima. O tome šta nas očekuje kada primitivizmu ustupimo mjesto upozorio je umjetnik Jusuf Hadžifejzović u svom predratnom performansu pod nazivom „Od kiča do krvi samo je jedan korak“ izvedenom ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu.
U aprilu 1992. tri beogradska benda na poziv Centra za antiratnu delatnost uključila su se u kampanju protiv nasilne mobilizacije u Srbiji. Jedna od dominantnih slika u kolektivnom pamćenju savremenika je vožnja u otvorenom kamionu članova bendova EKV, Električni orgazam i Partibrejkersi koji su kružili ulicama Beograda pjevajući pjesmu “Slušaj ‘vamo” uz ključni refren „Mir, brate, mir“ u jednako utopističkom pokušaju kakav je bio onaj sarajevski, da se spriječe ratni sukobi. Cijeli projekat imenovan je anagramom „Rimtutituki“ što jasno ilustruje poruku njegovih autora, krik dijela osviještene generacije i njegovog ključnog člana u tim godinama, Milana Mladenovića, frontmena EKV-a.
Umjetnost u javnom prostoru
I kada povod nije vezan za pokušaj sprječavanja katastrofe, nego „samo“ za skretanje pažnje na neki problem, umjetnost u javnom prostoru, ili umjetnički čin unutar organizovanog protesta, jedan je od najboljih načina skretanja pažnje najšire javnosti na brojne probleme koji opterećuju našu stvarnost. Umjetnost posljednjih decenija nema nažalost pretjeranu mobilizirajuću snagu, ali njeni dosezi biće još manji ako je autorsko opredjeljenje nužno vezano za konvencionalni način umjetničke prezentacije.
Decenijama svjedočimo disproporciji između ulaganja u sport i umjetnost. Takav pristup inspirisao je sarajevsku likovnu grupu “Zvono” još 1986. godine na nesvakidašnji performans Sport i art izveden na nogometnom stadionu Koševo, tokom poluvremena derbija između Sarajeva i Dinama. Članovi grupe najprije su slikali koristeći štafelaje na nogometnom terenu, bez prethodnog informisanja publike o netipičnoj stanci između dva dijela utakmice, a potom su optrčali krug pred publikom čiji broj teško da će ikada i jedan umjetnik ili umjetnica u redovnim okolnostima prezentacije umjetnosti steći. Nikakva se značajna promjena, naravno, nakon toga nije dogodila. Ostao je zapis o nesvakidašnjem umjetničkom činu i iskoraku u načinu umjetničkog djelovanja.
Iako je bilo brojnih subverzivnih ili eksplicitno antirežimskih umjetničkih odluka u bivšoj Jugoslaviji, broj zabrana ili progona autora nije bio ni nalik onom obimu kakav su bilježile druge zemlje totalitarnog političkog uređenja.
Ispod svih tih zastava
Jedini ozbiljan problem među filmskim autorima Crnog talasa doživio je Lazar Stojanović zbog filma „Plastični isus“, njegovog završnog ispita na režiji iz 1971. godine, nakon čega je bio osuđen na trogodišnji zatvor. Mnogo teže posljedice imali su autori predstave „Kad su cvetale tikve“ po romanu Dragoslava Mihailovića u režiji Bore Draškovića, s Mišom Janketićem u glavnoj ulozi. Ovu predstavu zbog kritike režima i njegovog golootočkog progona zabranio je Tito lično. Drašković je dobio otkaz i narednih trideset godina nije režirao u pozorištu.
Ovo spominjem zbog toga što su takve vrste zabrana bile minorne u odnosu na ukupnu umjetničku produkciju. U poratnoj Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoje, jer se prije svega umjetnost ne doživljava kao sredstvo promjene. Okolnosti unutar kojih djeluju umjetnici i umjetnice često ih dovodi u talačku poziciju, te žive tavoreći između skromnih institucionalnih dotacija. Zbog toga iznenađuje zabrana instalacije „Ispod svih tih zastava“ sarajevskog a sada američkog umjetnika Nebojše Šerića Šobe kada je u Sarajevu 1998. godine na jarbole okačio providne najlone umjesto zastava. Ova instalacija preko noći je bila uklonjena i to je otprilike posljednji put da se neko zbog umjetnosti zabrinuo u zemlji u kojoj još uvijek nismo savladali pravilnu poziciju prilikom postavljanja državnih obilježja.
Nebojša Šerić-Šoba, Ispod svih tih zastava, 1999., foto: seecult.org
Ovaj rad nastao je u produkciji Sarajevskog centra savremene umjetnosti SCCA zahvaljujući kojem je producirana i jedna od najboljih umjetničkih intervencija u javnom prostoru „Odlukom komisije – svi na svoje“ Kurta i Plaste, posvećena povratku uklonjenih bista pisaca u sarajevskom parku Svjetlost.
Hvala vam što ne dolazite
Među širom regionalnom publikom možda su najviše upamćene intervencije u javnom prostoru Beogradske filharmonije kada su, između ostalog, nastupali u beogradskoj ulici Strahinjića Banja, kolokvijalno nazvanoj Silikonska dolina, uz poruku – hvala što ne dolazite, upućenu onima koji preferiraju drugačiju vrstu estetike za razliku od one koju njeguje filharmonija uz to često aludirajući na nepovoljnu finansijsku poziciju u kojoj su se tradicionalno nalazili i još uvijek nalaze.
Da promišljenim umjetničkim djelovanjem možemo skrenuti pažnju na brojne probleme čak i onda kada o njima ne govorimo, pokazala nam je prijedlorska umjetnica Jelena Topić sa svojim performansom „Glasno ćutanje“ koji je podrazumijevao svakodnevno trosatno stajanje na trgu u Prijedoru tokom trideset jednog dana. Zahvaljujući tome što ničim nije nagovještavala motive vlastite „nepomičnosti i nijemosti“ otvorila je prostor za brojna nagađanja o motivima pa time i za preispitivanja problema koji su mogli biti povod za ovaj vid umjetničkog reagovanja. U prvom redu skrenula je pažnju na umjetnički čin i otvorila mogućnost analize njegovih učinaka onda kada se kreira u javnom prostoru.
Foto: FB
Prije jedanaest godina zbog osjećaja da parlamentarni predstavnici ne zastupaju interese građana, u Bugarskoj su organizovani protesti pretvoreni u svojevrsnu umjetničku pozornicu koji su mobilizirali veliki dio javnosti i dobili pristalice i među članovima religijskih zajednica.
U istanbulskom parku Gezi 2013. godine pokrenute su demonstracije koje su se naknadno proširile po cijeloj zemlji, usmjereni protiv turske vlade i njenih rigidnih kontrola medija, sudstva i policije.
Turski umjetnik Erdem Gündüz satima je nepomično stajao na Trgu Taksim gledajući u portret osnivača moderne turske države, Kemala Mustafe Ataturka, postajući ikona protesta zahvaljujući hiljadama ljudi koje su mu se pridružile.
Banksyjevo pomjeranje granica
Globalno poznat, iako je njegov stvarni identitet i dalje skriven od javnosti, zahvaljujući antiratnim i antikapitalističkim porukama predstavljenim na muralima postao je britanski umjetnik Banksy. Magazin Time 2010. godine uvrstio ga je među sto najuticajnijih ličnosti svijeta, a od 2014. godine ima status britanske kulturne ikone, kao što je Shakespeare ili Beatlesi.
Njegov prvi veliki mural „The Mild Mild West“ nastao je 1999. godine u Bristolu na zidu zgrade nekadašnje advokatske kancelarije na kojem su prikazana trojica policajaca koji se u uličnoj pobuni suprotstavljaju medvjediću koji u šapi drži Molotovljev koktel.
Banksy se bavio temama izrabljivanja djece u proizvodnji, masovnim uništavanjem zelenih površina, skandalom zataškavanja zločina zlostavljanja djece unutar katoličke crkve te brojnim drugim temama koje svjedoče o posrnuloj stvarnosti.
„Djevojčica s balonom“ jedno je od najpoznatijih Banksyjevih djela. Riječ je o seriji murala djevojčice koja poseže za srcolikim crvenim balonom, a prvi se put pojavio na mostu Waterloo, u Londonu. Njena najpoznatija verzija je ona uokvirena na platnu koja je prodana na Sotheby aukciji 2018. za milion funti.
Nemalo nakon prodaje, uz prisustvo publike jednako šokirane kao što su bili i voditelji aukcije, sliku je počeo povlačiti rezač papira ugrađen u okvir slike. Tako uništeno, izrezano platno izlazilo je s druge strane okvira. Nije poznato kako se uređaj aktivirao, ali Banksyjevo ruganje aukcijskoj instituciji bilo očigledno. Uništena slika je ipak prodata, a vrijednost joj je dodatno porasla, istovremeno postajući prvo umjetničko djelo nastalo tokom jedne aukcije.
Foto: Dominic Robinson/Wikipedia
Iako je iz domaće perspektive, i ne samo nje, teško očekivati dosege Banksyja, to svakako nije razlog za odustajanje od pokušaja pobune i skretanja pažnje na negativne društvene procese. Još je pogrešnije miriti se sa osrednjošću koja sve češće postaje dominantan princip, na žalost i među onima kojima bi otpor trebao biti imanentni način djelovanja.
Izvor: Impuls
