Roman “Vremensko sklonište” Georgija Gospodinova osvojio je ove godine međunarodnu Bookerovu nagradu koja se dodjeljuje za književno stvaralaštvo
Bog nije mrtav. Bog je zaboravio. Bog je dementan.”
– “Vremensko sklonište”, Georgi Gospodinov
Roman “Vremensko sklonište” Georgija Gospodinova osvojio je ove godine međunarodnu Bookerovu nagradu koja se dodjeljuje za književno stvaralaštvo i prvo je djelo na bugarskom jeziku koje je dobilo ovo priznanje. Predsjednica žirija Leila Slimani istakla je da se radi o “briljantnom romanu, prepunom ironije i melanholije, djelu koje se bavi savremenim i filozofskim pitanjem: što kada naša sjećanja nestanu?”. “Vremensko sklonište” jeste veliki i važan roman, ali zasigurno nije prijemčiv za svakog čitatelja.
Autor/pripovjedač, zajedno sa misterioznim Gaustinom, otvara kliniku za prošlost koja bi dementne pacijente mogla vratiti u periode iz njihove prošlosti u kojima su bili sretni i sigurni. Naš pripovjedač aktivno sakuplja priče i uspomene kako bi njima obogatio sobe u klinici i učinio prošlost u sadašnjosti što uvjerljivijom. Švicarska se za njihov eksperiment pokazala kao savršena zemlja – “zbog nultog stepena vremena” – a zemlju bez vremena je najlakše naseliti svim mogućim vremenima. Tako su imali sobe sa šezdesetima za radnike, studentske sobe, za one koji žive u Istočnoj Evropi, itd. A ideja je bila da, kada sve konačno krene svojim tokom, u klinici budu i kuće iz drugih godina, male četvrti, gradovi, možda čak i cijela zemlja prošlosti za pacijente s gubitkom pamćenja, Alzheimerovom bolešću i demencijom. “Za sve one koji već žive samo u sadašnjosti svoje prošlosti.”
Gaustin je izgledao kao neko ko je upravo stigao vozom iz nekog drugog desetljeća: “mogao je proći i kao diskretni anarhist, ostarjeli hipi ili propovjednik manje poznatog reda”. Sa njim narator započinje realizaciju ideje o vremenskim skloništima jer su obojica gajili zajedničku opsesiju prošlošću. Ipak, možemo pretpostaviti da je njegov lik zapravo plod pripovjedačeve mašte i kreativnosti. Udaljivši se od sebe, morao je stvorili lika koji bi ostvario njegov naum. Na tom mjestu nam Gospodinov ukazuje na svijest svog naratora da je sve što se događa, zapravo njegov pokušaj da napiše knjigu o vremenu, sjećanju i nostalgiji te da su sve ovo njegovi likovi.
”Ne sjećam se više jesam li ja izmislio Gaustina ili je on izmislio mene. Je li postojala takva klinika u prošlosti ili je to bila samo ideja, bilješka u svesci, komadić novina koji mi je slučajno pao? I je li se sve ovo s dolaskom prošlosti već dogodilo ili počinje od sutra…”
Granica između samog pisca, naratora i Gaustina porozna je i “Vremensko sklonište” je produbljuje svakim novim poglavljem.
KOLIKO PROŠLOSTI ČOVJEK MOŽE PODNIJETI?
Vremenska skloništa vrlo brzo postaju nadaleko poznata, pa ljudi svojevoljno dolaze kako bi sišli u svoju biranu prošlost. Okosnica zapleta jeste upravo trenutak u kojem klinike za prošlost postaju toliko popularne da u njih dolaze ne samo bolesni već i izuzeto imućni ljudi kako bi proživjeli svoju najdražu godinu. Vremenska skloništa se ostvaruju kao ono što im ime sugeriše – skloništa od sve teže podnošljivog savremenog svijeta. Ubrzo nakon toga, evropske države dobijaju priliku da na referendumu za prošlost odluče u kojoj godini njihov narod želi živjeti. Ono što započinje kao eksperiment, ubrzo se pretvara u nove mehanizme uspostavljanja države i pripadajućeg joj društvenog uređenja.
Referendum za vrijeme donosi osnivanje različitih stranki u drugim evropskim državama koje se zalažu za povratak u određeni period. U referendumskim uslovima najdalja predviđena granica je početak dvadesetog stoljeća, a ljudi uglavnom biraju da idu u prošlost u kojoj su bili mladi. Najviše glasova odlazi na sedamdesete i osamdesete godine prošlog vijeka, a u Bugarskoj su ljudi raspolućeni između socijalističkog perioda i povratka u vrijeme Aprilskog ustanka zbog toga što je “velika Bugarska san i uvijek stvarnost”. Na kraju su gotovo sve zemlje Istočnog bloka (uz dva isključenja, Bugarska i Rumunija) biraju1989. kao željeno mjesto za povratak.
Čovjek pamćenjem stvara povijest, a ono je ovdje u funkciji održavanja nostalgije u koju je uronjena cijela Evropa. Čitave generacije iz različitih dijelova dobijaju priliku birati u koje vrijeme će se vratiti ili u kojem bi nastavili život. Glavna premisa “Vremenskog skloništa” postaje lakmus-papir za države i njihove stanovnike pokazujući da je prilika za povratkom u prošlost za ljude postala patološka do mjere u kojoj više ne žele živjeti u sadašnjici. To za posljedicu ima ponavljanje revolucija i drugih velikih istorijskih događaja. Iznova i iznova. Živjeti u prošlosti je breme, i na to Gospodinov pokušava ukazati. Umjetnička struktura romana potire granice između objektivnog i subjektivnog vremena, a autor je fokusiran da nam time pokaže negativne implikacije preopterećenosti povijesti i nostalgijom.
Sve u “Vremenskom skloništu” zvuči kao dobro uštimana distopijska priča, a za Gospodinova je ipak jedina istinska vremenska mašina čovjek i shodno tome i gradi svoj pripovjedni univerzum isprepleten temporalnostima. Tako se njegov narator, “sakupljač prošlosti”, pita koliko to prošlosti čovjek može podnijeti? Istina je ne toliko koliko misli da može, a tek kada svaka pojedinačna osoba u jednoj državi započne održavanje pamćenja i nostalgije, onda se problem uzdiže na višu, a samim tim pogubniju razinu.
PROŠLOST KAO BUDUĆNOST EVROPE
Gospodinov parafrazira Tolstoja kada piše da su sve sretne zemlje slične, a svaka nesretna zemlja nesretna je na svoj način. Stvarnost koju ovdje opisuje ne moramo nužno posmatrati u ključu potpune fikcije, već radije i kao jednu sliku Evrope u sadašnjem vremenu koja opisuje sklonosti ka prošlosti svih njenih država. Prošlosti koja možda ne tjera na pobune, ali svakako da češće koči nego podstiče njihov napredak. Ljudi Evrope ne žele gledati u paralizirajuću budućnost, ali uglavnom zbog svojih intimnih nezadovoljstava. Prošlost kao budućnost Evrope, kako je to jednom istakao Giorgio Agamben, u ovome romanu ne posmatra se kao mogućnost država da iskoriste sve što je ikada bilo, nego kao pokazatelj da sve države Evrope žive u različitim prošlostima i da to nije uvijek dobra stvar. Štaviše.
”Vremensko sklonište” ne odlikuje radnja u klasičnom ili očekivanom smislu, više je nalik na esejistički sklopljenu veliku bilješku sa prisutnim brojnim referencama; nije za šire čitateljstvo i to nije loša stvar. Neke je knjige dobro ostaviti idealnim čitateljima. Ipak, pred nama je roman koji, uprkos svojoj skoro pa meditativnoj prirodi, često izmiče jasnijoj interpretaciji jer je gotovo pa ugušen u svojim referencama. Kako bilo, ono što je sigurno jeste da nas ostavlja u stanju duboke zapitanosti o sudbini naše budućnosti i misli o tome da bi prošlost možda morala imati neki rok trajanja.
Izvor: oslobodjenje.ba
