SRĐAN BLAGOVČANIN: Predvidiva nepredvidivost

Upravo odrednicom iz naslova, predvidiva nepredvidivost, je prije nekog vremena ugledni The Economist okarakterisao doba u kojem živimo. Ipak, kao da je navedena sintagma iz naslova puni smisao dobila upravo skoršanjim dolaskom druge Trampove administracije na vlast.

Za samo nekoliko dana administracija je uspjela bujicom poteza, ne mareći pretjerano za ustavnost istih, uzdrmati kako unutrašnji poredak SAD-a, tako i globalni međunarodni poredak. Od najave uvođenja carina brojnim zemljama, preko neobičnih zahtjeva za preuzimanjem Grenlanda, Panamskog kanala i pridruživanja Kanade, pa preko predlaganja nevjerovatnih rješenja situacije na Bliskom istoku,odnosno u pojasu Gaze, masovnom deportacijom Palestinaca.

Nesmunjiva dominacija globalnog hegemona od kraja hladnog rata – SAD-a, počiva na tri noseća stuba koji su se međusobno nadopunjavali i stvarali okruženje za razvoj. Vojna sila bez premca, na kopnu, moru i u vazduhu, robusna i kompetentna diplomatija i razvojna pomoć kroz koju se snažno reflektovala meka moć SAD-a, ali i osnov za utemeljenje tvrdnje o SAD kao lideru slobodnog svijeta kroz posvećenost promovisanju demokratije, ljudskih prava i solidarnosti.

Neposredno po preuzimanju vlasti Trampova administracija, između ostalog, ustremila se na jedan od tri pomenuta noseća stuba – razvojnu pomoć i Američku razvojnu agenciju – USAID, kao osnovnog nosioca globalnih aktivnosti pružanja razvojne pomoći, u širokom spektru od lijekova i hrane za najsiromašnije, pa do podrške demokratizaciji i zaštiti ljudskih prava.

Naglo obustavljanje razvojne pomoći, odnosno prekid funkcionisanja USAID-a koji je osnovao još predsjednik Kenedi prije više od šest decenija, nedvojbeno će dovesti do brojnih posljedica kako za Ameriku tako i za svijet, koje je u ovom trenutnku vjerovatno nemoguće i sagledati.

Jedno je sigurno, obustavljanje razvojne pomoći SAD-a i promjena kursa u smislu uskraćivanja podrške multilateralnim inicijativama, značit će manje siguran i više opasan svijet. Smanjenje razvojne pomoći najnerazvijenijim u pravilu vodi većim migratornim kretanjima u potrazi za perspektivom, nerijetko i pukim preživljavanjem za milione ljudi.

Veći migratorni pritisak na razvijene zemlje dovodi do toga, barem sudeći po dosadašnjim iskustvima, da političko ideološko klatno sve više zastranjuje u desno. Još uvijek svježe iskustvo s pandemijom COVID 19, podsjetnik je da solidarnost u globalnim izazovima takve vrste se mjeri ljudskim životima.

Zumiramo li u tom kontekstu vizuru, na kako se to uobičajilo karakterisati region zapadnog Balkana, moglo bi se zaključiti da se čitava arhitektura odnosa i funkcionisanja regije temeljila na prinicipima svojevrsnog regionalnog Pax Americana kojim je SAD nastojala promovisati mir i stabilnost, nakon što je odigrala ključnu ulogu u stabilizaciji regiona nakon konflikta tokom zadnje decenije prošlog vijeka.

Principi regionalnog Pax Americana podrazumijevali su jasno usmjerenje ka članstvu u EU svih zemalja regije i sigurnosni kišobran NATO, ako ne i punopravno članstvo svih zemalja regije u NATO(prije svih Srbije i BiH). Posebno je Pax Americana bila važna za dvije neuralgične tačke regiona –Kosovo i BiH, koje uporno pokazuju potencijal što može voditi rastu nestabilnosti, kako između tako i unutar država.

Važan katalizator održavanja Pax Americana i ukupne stabilizacije i na unutrašnjem planu ali i na planu međusobnih odnosa država regiona bila je upravo razvojna pomoć, pored ostalih i ona od strane SAD-a, odnosno USAID-a.

Upravo je značajan dio te pomoći bio fokusiran na demokratizaciju, zaštitu ljudskih prava, jačanje medija i promovisanje regionalne saradnje, ali dakako nikako ne smijemo zaboraviti ni enormne investicije u različite vidove infrastrukture, što je sve zajedno trebalo voditi konsolidaciji demokratijei punoj integraciji zemalja u EU. Upravo je BiH u periodu postkonfliktne rekonstrukcije primila najveći iznos međunarodne pomoći ikad do tada, gledano dakako per capita, od čega je značajan dio bio upravo od strane SAD-a.

Otuda nije teško izvući zaključak da će ukidanje američke razvojne pomoći ostaviti značajan vakuum u regionu, koji će biti u toliko veći koliko sve vidljivija desna skretanja u zemljama članicama EU budu bivala izraženija, a posljedično i redukcija razvojne pomoći od strane tih zemalja.

Do sada je socio-ekonomska konvergencija zapadnog Balkana sa EU dogurala tek do jedne trećine od prosjeka EU, kada je u pitanju GDP per capita. Ne treba imati dilema ukoliko se EU nađe pred bilo vještačkom ili stvarnom dilemom oko fortifikacije vlastite pozicije na uštrb razvojne pomoći ne nužno samo na Balkanu, za koju će se opciju opredijeliti. Uz to sve treba imati u vidu da će se sama EU zajedno sa zemljama članicama morati prilagođavati politici Trampove administracije, u smislu većeg utroška sredstava za nabavku oružja, plina i drugih vrsta roba, što je već iznijeto kao zahtjev od strane nove administracije.

Isto tako prekid razvojne pomoći SAD–a ostaviće enormne rupe koje će EU trebati popunjavati.Suočena sa izborom između uvoza nestabilnosti i pokušaja izvoza stabilnosti, EU će morati razmišljati o nadomještanju znatnih praznina, počevši od podrške Ukrajini, Moldaviji, pa do različitih globalnih inicijativa, od Svjetske zdravstne organizacije, do brojnih drugih multilaterlanih inicijativa koje mogu očekivati rezove od strane SAD-a.

Istovremeno, ovakva globalna promjena američkog kursa, u kombinaciji sa jačanjem desnih snaga u Evropi, već to vidimo, objeručke će biti dočekana i iskorištena od strane autoritarnih lidera u regionu. Već su vidljive naznake novog talasa autoritarnih tendencija i u BiH, odnosno RS, Srbiji, a možemo ih očekivati i drugdje u regionu.

Jačanje autoritarnih tendencija u regionu vrlo izvjesno će dovesti do rasta nestabilnosti. Ovakav svojevrsni vakuum u regionu zapadnog Balkana vrlo lako bi mogao privući druge aktere kojim članstvo regije u EU nije nužno primarni interes, niti kotira na listi prioriteta, već samo i isključivo projektovanje moći, uticaja i ostvarivanje vlastitih interesa.

Snažan i radikalan zaokret nove administracije SAD-a ka transakcionalističkom načinu građenja odnosa i sa rivalima ali i sa saveznicima, uz posvemašnji raskid sa dosadašnjom orijentacijom ka multilateralnom pristupu rješavanju globalnih izazova, neminovno će značiti da će se i sama EU, a posljedično i njena periferija – zapadni Balkan, naći u bitno promijenjom okruženju. Ne treba ovdje podsjećati na staru emprijiski višestruko potvrđenu lekciju o tome „da promjene posebno one značajne u centru ili jezgru globalnog sistema, imaju i značajne i višestruke efekte i na periferiji“, što zapadni Balkan bez sumnje jeste.

I na kraju, ne manje važan faktor koji treba uzeti u obzir u ovom kontekstu tiče se unutrašnje sposobnosti i otpornosti hibridnih režima i zarobljenih država regiona da se suoče sa takvim vrstama promjena i izazova u svom bližem i širem okruženju.

Duboke unutrašnje podjele, naslijeđe nerješenih međunacionalnih i međudržavnih pitanja, nekonsolidovane demokratske strukture sa disfunkcionalnim institucionalnim okvirom, sasvim sigurno nisu garancija stabilnosti i razvoja regiona, te se ona karakterizacija o predvidivoj nepredvidivosti s početka teksta zapravo doima jedinom izvjesnom.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Pročitajte još: 

TAJNA ULICE DEREBENT: Porodica Borić zbog prevare i prenamjene statusa stana u kojem žive od 1946. tužila Općinu i majku Slavena Kovačevića

NAKON PRIČE VALTERA: Podnesena krivična prijava protiv Benjamine Karić

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!