ŠTA JE NAMA DANAS 1. MAJ: Pitanje svih pitanja – može li masa evoluirati u klasu?

„Danas, u ovom vremenu, 1. maj samo je datum. Datum koji se vidi u kalendaru i sjećanje starijih generacija koje su imale razlog da slave Međunarodni praznik rada. Za mlade generacije to više nema značaja, osim da ga je država simbolično proglasila neradnim“, kaže Dario Antonić, predsjednik Sindikalne organizacije ArcerolMittal Prijedor.

Ovakav stav ne čudi, jer Antonićeve radne kolege i kolegice 1. maj dočekuju u generalnom štrajku. Umjesto proslave ili obilježavanju praznika rada, oni su 29. aprila na ulicama Prijedora još jednom pokušali apelovati na poslodavce da prihvati njihove zahtjeve za povećanje plata nakon što su iscrpili sve druge metode sindikalne borbe.

ILI NEMOĆNI, ILI KORUMPIRANI

Međunarodni praznik rada bez martovske plate dočekat će i 1.800 radnika Željeznica RS. Pismeni dogovor koji su postigli svih šest sindikata ŽRS-a sa upravom preduzeća i garancijama Vlade RS da će im plate biti isplaćivane redovno ostao je mrtvo slovo na papiru.

Otuda i Damir Arsenijević, univerzitetski profesor i građanski aktivista Fronta Slobode Tuzla, na na pitanje šta je danas radništvu u Bosni i Hercegovini 1. maj, daje gotovo identičan odgovor kao i Antonić.

„Od 1. maja ostalo je sam ime i nemoćne geste radnika da se bore za svoja prava. Sindikati su ili nemoćni ili korumpirani, i tu sve počinje i i završava“, navodi Arsenijević.

Radništvo u Bosni i Hercegovini nema šta ni da obilježava ni da slavi. Ali ima niz razloga za izlazak na proteste, no masovna okupljanja i ove godine će izostati. Sindikati duboko podijeljeni, izostanak istinske međusindikalne solidarnosti na Međunarodni praznik rada samo dodatno podvlače realnost u kojoj živimo.

Uvjeravamo se u to već godinama. Kada protestuju zdravstveni radnici u Mostaru, prosvjetari u Unsko-sanskom kantonu, rudari širom Federacije… ostatak radništva, sindikati, ali i građani u pravilu se ponašaju kao da ih se to ne tiče.

Besima Borić, socijaldemokratkinja, političarka i aktivistica, navodi da su radnici gurnuti na društvenu marginu. I kaže nam da je uvijek duboko vrijeđa kada i u političkim krugovima, ali i van njih, čuje da u Bosni i Hercegovini više nema radnika.

„Radnici su i oni sa bijelim ovratnicima, jednako kao i oni u realnom sektoru“, zaključuje ona.

Bosna i Hercegovina, država dubokih političkih previranja, država koja nije kadra konsolidovati se ni tri decenije od okončanja rata, država male, zavisne i periferne ekonomije, unatrag deceniju rapidno ostaje bez radnika. Ekonomske migracije dio su svakodnevnice, jer mladi, jednako kao i kvalifikovana radna snaga, napuštaju državu u potrazi za ekonomskom i socijalnom sigurnošću.

Profit iznad interesa radnika, geslo je kojim se vode poslodavci, a vlasti na svim nivoima odavno nemaju bilo kakvu strategiju kako stvoriti uslove koji bi BiH učinili državom socijalne pravde.

NAJNIŽA PLATA ISPOD TREĆINE POTROŠAČKE KORPE

Ništa manji problem ne predstavlja ni činjenica da se tripartitni dijalog ( sindikati – poslodavci – vlade) sveo tek na formalnost i da vlade preuzimaju ulogu arbitra.

U Republici Srpskoj o tome svjedočimo od 2017. godine od kada Vlada donosi odluku o najnižoj cijeni rada, uz obrazloženje da se dogovor između sindikata i poslodavaca ne može postići.

Za takvim načinom odlučivanja posegla je koncem 2024. godine i Vlada Federacije BiH, donijevši odluku o povećanju najniže cijene rada.

Borić smatra to dobrim gestom federalne Vlade, navodeći da se time iskazala briga za ekonomski položaj radnika.

Ali sa najnižom platom koja u FBiH ove godine iznosi 1.000 KM, a u Republici Srpskoj se kreće, kroz četiri kategorije, zavisno od stručne spreme, u rasponu od 900 do 1.300 KM neto, teško da se može pristojno živjeti.

I dok to entitetske vlasti smatraju postignućem, realnost koja se ogleda kroz troškove života, sasvim je drugačija. Sindikalna potrošačka korpa u RS za mart iznosila je 2.744 marke. Od toga za prehranu i komunalne usluge treba izdvojiti 1.900 maraka. Odjeća, higijenske potrepštine, obrazovanje, kultura za radnike i sa najvećim minimalcem tek su „misaona imenica“.

U Federaciji BiH sindikalna potrošačka korpa za mart iznosila je 3.166 KM. Dakle, najniža plata ispod je njene trećine.

Dragan Gnjatić, potpredsjednik Saveza sindikata RS, kaže da će ovaj sindikat 1. maj obilježiti slanjem zahtjeva socijalnim partnerima za povećanje plata svim radnicima u RS-u i za poboljšanje uslova rada.

„Savez sindikata se kontinuirano bori za poboljšanje socijalno ekonomskog položaja radnika i krenuli smo sa novim sistemom plata. Moramo nastaviti raditi u tom smjeru i ovi zahtjevi su opravdani jer i mladi i ostali radnici napuštaju ove prostore“, kaže Gnjatić. Zaključuje da poslodavci moraju shvatiti da su vlasnici kapitala, ali ne i radnika i rada.

NEZADOVOLJSTVO RADOM SINDIKATA

No, radom Saveza sindikata RS, jednako kao i Savezom samostalnih sindikata BiH, sve je veći broj radnika nezadovoljan. To svjedoči i činjenica da su oba velika sindikata, koja su nastavila svoje djelovanje na principima sindikalnog organizovanja iz SR BiH, nisu bila kadra ili voljna da se prilagode svojinskoj tranziciji u BiH.

I da su se pretvorila u mastodonte više okrenute sami sebi nego istinskim potrebama radništva u društvu koje egzistira u novim i vlasničkim i političkim okolnostima, pa se tako radništvo sve više organizuje u samostalne sindikate.

U državi koja se više od tri desetljeća truje etnonacionalnim podjelama i radnici su podijeljeni entitetskim linijama, različitim, a po njih jednako nepovoljnim radno-pravim zakonodavstvom.

Političke elite kontinuirano nacionalna pitanja i njihovu navodnu zaštitu drže u prvom platu, pa se i postavlja pitanje može li masa evoluirati u klasu.

„Ma masa je već klasa, samo još nije svjesna toga. To je prva stvar, a druga stvar  je da se klasna borba mora zaoštriti, a sindikati da budu ti koji zaoštravaju tu borbu“, poručuje Arsenijević. 

Besima Borić kaže da je sklona sve posmatrati u procesu.

„Proces ide strašno sporo, ali se ipak kreće. Ja očekujem da ćemo shvatiti da je rad važniji od kapitala. Jer džaba ti kapital ako nema ko da radi, ako taj rad ne cijeniš. I u tom smislu mora doći do sazrijevanja svijesti radnika. Ja ne očekujem da će se ono dogoditi u nekoj revoluciji, ali imam osjećaj da će doći i da nećemo dugo čekati na to“, optimista je Borić.

A do tada, u ukupnoj bh. atmosferi koja ne afirmira rad, koja ga ne prepoznaje kao vrijednost, zavisno od dubine džepa neko će se danas, na Međunarodni praznik rada, okupiti sa prijateljima da ga obilježi. Većina će prebrojavati novac u novčaniku i kalkulisati kako preživjeti još jedan mjesec.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Pročitajte još: 

BURNO U MVP-u: Savjetnik u bh. ambasadi u Vašingtonu osumnjičen u aferi „Vidikovac“, tužilaštvo urgentno traži njegov povratak

GU BIHAĆA KAO PARTIJSKA UTVRDA: Tri diplome i najbolja studentica manje vrijedne od članske knjižice PoMAK-a

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!