Dvadeset četiri godine kasnije Otpor je, čini se, dobio dostojne nasljednike. Njihov kapacitet potvrđuje i definiranje novog simbola pokreta koji po svojoj simboličkoj snazi i magnetizmu apsolutno može stati rame uz rame s pesnicom iz 1998. Stisnuta crna šaka Otpora se dvadeset šest godina kasnije otvorila u krvavo crvenu, novi simbol ne samo studenata i učenika već i svih onih u Srbiji koji misle da je bilo dosta.
Piše: Momčilo Đurđić
Prošlo je više od pedeset dana od tragedije na željezničkoj postaji u Novom Sadu, koju su obilježili prosvjedi građana protiv režima, prije svega u pokrajinskoj prijestolnici i Beogradu. Opravdan, ali neartikuliran bijes političkih predstavnika oporbe, koji su se stavili na čelo demonstracija, najavljivao je još jednu epizodu u nizu bagateliziranih nada i energije antirežimskih građana.
Ipak, na sreću, gotovo nečujno i jedva vidljivo, prosvjede su preuzeli studenti s gotovo svih sveučilišta u Srbiji, ali ovoga puta uz značajno osvježenje kroz podršku srednjoškolaca iz najelitnijih gimnazija i srednjih škola diljem zemlje.
Nakon godina bezidejnog lutanja političkim stranputicama Srbije povijest se smilovala i nama te poslala na klupu za pričuvne igrače ono što se ovdje naziva oporbom. Bez ikakvog plana i rješenja, osim želje da Vučić nekako nestane, već teških nogu i umornih zviždaljki od jalovih šetnji koje traju godinama, vjerojatno najnetalentiranija generacija naših oporbenjaka može slobodno početi skupljati papire za političku mirovinu.
Sad se akademska mladež nadmudruje s režimom
Nadmetanje oporbenih lidera i parlamentaraca s kordonima policije ispred institucija i mostova, bez jasnog cilja i odgovora na pitanje što bi se dogodilo kada bi se “neprijatelj povukao”, zamijenjeno je nadmudrivanjem akademske mladeži s režimom.
Na taj novi i zbunjujući izazov Vučićev režim, kao nekada Miloševićev, nema adekvatne odgovore koji bi zadovoljili apetite pobunjene mladosti i slobodnih građana. Da budemo iskreni, teško da bi i srpska oporba iz druge polovice devedesetih, koja je bila daleko sposobnija od ove današnje, bez podrške Otpora uspjela 2000. godine pobijediti Miloševića.
Metamorfoza studentskog pokreta iz posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća od gusjenice do leptira započeta je prosvjedom 1992. i preko onog iz 1996./97. trijumfalno je okončana na leptirovim krilima Otpora, u kampanji “Gotov je!” 2000. godine.
Iako je spiritus movens, osnivač i lider studentskog pokreta pod pseudonimom Otpor, bio stranački čovjek i predsjednik mladeži Đinđićeve Demokratske stranke Srđa Popović, nesumnjivo je da je presudnu ulogu u procesu koji je rezultirao Petim listopadom odigrala uporna, kreativna i vesela studentska omladina.
Inače, Srđa Popović je nakon 2000. postao lider Centra za nenasilnu akciju Canvas i onaj “vrag” kojeg diktatori iz postsovjetskih republika i s jugoistočnih obala Mediterana – mislim na one koji su preživjeli – proklinju i sumnjiče za ulogu u Narančastim revolucijama i Arapskom proljeću. S pravom, ispostavit će se.
Ako ikada iz čiste dokolice ili u neku svrhu budete radili vizualnu retrospektivu spomenutih revolucija i proljeća, pa vidite kako se iznad glava demonstranata vijore zastave s dobro poznatom pesnicom Otpora, znajte da je ondje lutao duh mladića koji je među prstima nervozno vrtio izgrizenu slamku za sok.
Dostojni nasljednici Otpora
Dvadeset četiri godine kasnije Otpor je, čini se, dobio dostojne nasljednike. Njihov kapacitet potvrđuje i definiranje novog simbola pokreta koji po svojoj simboličkoj snazi i magnetizmu apsolutno može stati rame uz rame s pesnicom iz 1998. Stisnuta crna šaka Otpora se dvadeset šest godina kasnije otvorila u krvavo crvenu, novi simbol ne samo studenata i učenika već i svih onih u Srbiji koji misle da je bilo dosta.
Koliko ova vrsta duhovnih znakova nosi obećavajuću ili prijeteću snagu i energiju promjena, možemo suditi i po jednoj anegdoti koja navodno dolazi iz priča slučajno prisutnih očevidaca. Kažu da je, kada je tog prijepodneva 1998. Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića i predsjednica Jugoslavenske ljevice, prvi put ugledala sliku pesnice Otpora na naslovnoj stranici Dnevnog Telegrafa, doživjela nervni slom i porazbijala sve po kuhinji.
Znala je, prokleta, što slijedi. Dobro obaviješteni kafanski izvori, ali i ozbiljni poznavatelji tadašnjih prilika, danas nemaju dvojbi da je ovaj incident godinu dana kasnije koštao glave Slavka Ćuruviju, vlasnika i glavnog urednika Dnevnog Telegrafa.
Vučić je u 12 godina svoje vladavine tek drugi put ustuknuo pred suprotstavljenom stranom. Prvi put se to dogodilo 2022. zbog frke s litijem, uoči predsjedničkih izbora u Srbiji. Tada je to bilo “zamrzavanje” procesa s litijem kao posljedica pritiska oporbe.
Danas je to reakcija na širok, neumoran, kreativno nedostižan prosvjed srpske omladine kojoj, za razliku od prosvjeda devedesetih, nije više do smijeha i zabave. Ishod ove moralne pobjede direktno će odrediti hoćemo li im za nekoliko godina vidjeti leđa. Hoće li se ponoviti ona Đoletova: “Što na kraju bude? Putnici za Sydney, izlaz taj i taj…?”
Vučićevo podmazivanje
Zanimljivo je da nijedan zahtjev koji su studenti uputili odgovornima nije adresiran na predsjednika, ali ga to nije omelo da odgovori na sve. Nakon navodnog ispunjenja svih zahtjeva krenulo je “podmazivanje”. Jer treba superpovoljnim stambenim kreditima zaustaviti ne samo nezaposlene studente od dvadesete već i one koji bi im, po logici stvari, prvi mogli pružiti otvorenu podršku. Mladi bračni parovi i oni koje će se poticati da to postanu do 35. godine, kao i njihovi roditelji, rođaci i prijatelji, predstavljaju ciljnu skupinu koju bi režim htio zadržati u snovima o kvadraturi i toplini budućih domova.
Ono što čudi i stvara nedoumice jest izostanak sljedeće dobne skupine, od 35 do 40 godina, koja predstavlja generaciju mladih kojima je krov nad glavom najpotrebniji. Naime, daleko najveći broj mladih u Srbiji koji su već osnovali obitelji, imaju posao, ali nemaju svoju nekretninu, pripada upravo ovoj generaciji.
Studenti ne samo da su nezaposleni i mahom izvan braka i bez obitelji već dvije trećine njih žive kod roditelja ili u studentskim domovima. Cinici, koji uvijek imaju nešto dobaciti ili zlobno promrmljati u bradu, vele kako ih ne bi začudilo da predsjednik prije pomakne dobnu granicu prema 15. godini nego prema 40., pogotovo ako se požar prosvjeda među srednjoškolcima bude širio.
Vučić je tijekom prezentacije stambene revolucije istaknuo da “ovaj program nema socijalni karakter”. Naravno da nema, radi se o političkom projektu par excellence kojim treba zaustaviti ili barem zamrznuti studentski prosvjed, tu neočekivanu silu koja se iznenada pojavljuje i (na putu je da) rješava stvar. Paničnu, ad hoc prirodu ovog projekta potvrđuje i činjenica da u državnom proračunu za 2025. ne postoji stavka koja se odnosi na ovaj projekt iako bi trebao krenuti od ožujka i mjeriti se u stotinama milijuna eura?!
Ukratko, do 1. studenog ova ponuda mogla je zvučati u redu, ali danas je degutantna i nalikuje širokopojasnom mitu. Predsjedniku se ovih dana pridružio i beogradski gradonačelnik Aleksandar Šapić, alias Gangula. Obradovao je Beograđane odlukom da će gradski prijevoz od Nove godine biti potpuno besplatan.
Koja je sljedeća uvredljiva ponuda kojom režim želi kupiti mladost?
Rezignirani cinici od maloprije pitaju se što je sljedeće, koja je to jadna i uvredljiva ponuda kojom režim želi privući pobunjenu mladost? Dodaju da, kako je krenulo, ne bi bilo čudno da se u nekom trenutku na vrhu liste pojavi i besplatan seks, Bože sačuvaj. To smatraju realnom mogućnošću s obzirom na to da bi kompletna reality zajednica, po vlastitom priznanju, sve dala za gazdu.
Studentski pokret u budućnosti treba biti oprezan prema naslijeđu Otpora. Pored korisnih preuzimanja superiornog stila borbe svojih prethodnika, nikako ne smiju ponoviti fatalnu grešku Otpora iz 2000. godine – da se ne pojave na ključnim izborima koji su rezultirali Đinđićevom vladom.
Tako su nemali politički prostor osvojen tijekom posljednjeg desetljeća drugog milenija naivno prepustili strankama koje taj prostor nisu mogle same zauzeti. Pritom su ostavili Đinđića na čistini, na milost i nemilost konzervativcima i nacionalistima unutar DOS-a, koji su ga samo ometali u reformama i na kraju pokopali.
Do redovnih izbora su 3-4 godine, što je sasvim dovoljno da se u suradnji s nekompromitiranim građanskim snagama stvori nova, stvarna alternativa postojećem režimu. Milan Mladenović, rano preminuli frontmen Ekatarine Velike, pjevao je “ovaj grad je nekad bacao svjetla daleko…”, misleći tada na Beograd. Hoće li Novi Sad, Beograd, Niš, Kragujevac i ostali gradovi opet bacati svjetla daleko, ovisi prije svega o VAMA.
Izvor: Index
