Književnica Tanja Stupar Trifunović ove godine je objavila svoj treći roman Duž oštrog noža leti ptica.
“Rat osim kod psihopatskih struktura ličnosti nužno postaje i unutarnji rat i pred pojedince na ovaj ili onaj način uključene u njega nužno unosi niz preispitivanja, moralnih dilema i traumatskih iskustava. Nasilje je sveprisutno i ono u pojedinim trenucima postaje neizdrživo i preplavljujuće. Mene su u romanu više zanimali ovi unutarnji tragovi rata, nego njegova spoljna manifestacija koja je posredstvom slika bila vidljivija i prisutnija”, kaže Tanja Stupar Trifunović.
Razgovarao: Fedor Marjanović
Književnica Tanja Stupar Trifunović ove godine je objavila svoj treći roman Duž oštrog noža leti ptica. Dobitnica brojnih značajnih nagrada među kojima su Vitalov „Zlatni suncokret“, Evropska nagrada za književnost, „Milica Stojadinović Srpkinja“, „Risto Ratković“, „Vasko Popa“. U novom djelu preispituje posljedice koje rat kao fenomen ostavlja na njegove neposredne svjedoke, prvenstveno djecu. Radnja se odvija u neimenovanom selu u kojem se rat ispoljava kroz prisustvo vojske, a kasnije i kroz činove nasilja koji postaju sve groteskniji i upadljiviji. Kroz perspektivu dviju djevojaka, Vanje i Milene, autorka istražuje kako izgleda odrastanje u ratnim okolnostima i koje posljedice to ostavlja na ljudski život.
Čitajući Vaš novi roman uvijek mi se iznova u mislima javljao naslov knjige Svetlane Aleksijevič Rat nema žensko lice. Ipak, u posljednje vrijeme čini mi se da imamo i originalna ženska svjedočanstva o ratnim dešavanjima. Prva mi pada na pamet Magdalena Blažević koja po senzibilitetu i po načinu ophođenja prema temi ima sličnosti sa Vama. Koliko je ženska perspektiva rata važna kao opozicija dominantnoj muškoj perspektivi rata?
Važna je zato što je drugačija i što donosi onu vizuru rata koja je rjeđe prisutna, a to je kako se rat nastanjuje u nas, u naše kuće, naša sjećanja i živote. Kako se vodi ne samo na prvoj liniji nego i u pozadini. Kako osim vidljivih pravi i nevidljive rane koje traju još dugo poslije rata. Kako razbija porodice, ruši kuće, raseljava ljude, otima očeve, prekida djetinjstvo, unesrećuje majke. Nakon rata puno se govori o PTSP-u kod vojnika, ali ne i djece i žena koji su često živjeli na samim rubovima ratišta, ginuli, bili ranjavani i bili na različite načine žrtvama rata. Velike brojke civilnih žrtava ratova i višegodišnje posljedice po društvo koje je bilo zahvaćeno ratom su teme o kojima se nedovoljno govori.
Iako se iz konteksta vrlo jasno može zaključiti koji se ratni događaj opisuje opredijelili ste se da ne date jasne toponimske niti vremenske odrednice. Koji je bio cilj ovog postupka?
Cilj je bio da se pokaže univerzalnost pozicije djece, žena i generalno civilnog stanovništva u ratovima koje i pored toga što ne nosi oznake strana u sukobu podjednako stradava kao i vojska, što puno govori o prirodi ratovanja. Djeca i žene na kojoj god strani da su se zatekli nisu bili akteri ni učesnici ali su bili žrtvama sukoba. Osim toga rat sa sobom nosi univerzalnu atmosferu nahuškavanja budućih vojnika, potom stižu stihija i užasi koji imaju svoj početak, vrhunac i epilog u zgarištima, smrtima i izbjegličkim kolonama. Najzad i rat i mir su stvar nečijih dogovora i na kraju je taj dogovor nužan i stalno se postavlja pitanje zašto dogovor nije prethodio tolikim besmislenim smrtima.
Priča romana je ispripovijedana kao sjećanje junakinje Vanje na ratne traume iz djetinjstva. Dakle, odrasla junakinja se kroz sjećanje vraća u svoje djetinjstvo, pa čak i doslovno ponovo odlazi u selo u kojem je provela rat. Čak je i naslov zapravo stih koji junakinja smišlja još kao dijete? Koliko je nasilje prisutno u dječijem svijetu i koliko dobro ga dječije oči primjećuju?
Nasilje u dječijem svijetu je puno prisutnije nego što to odrasli žele priznati, a ne priznaju ga upravo zbog svoje loše savjesti. Sve te stvari sa nasiljem ili se potisnu ili normalizuju, uglavnom se ukombinuju te dvije stvari, malo potiskivanja, malo to svi kod nas tako rade. Djeca upijaju nasilje i kasnije često samo nastave da budu ili njegove žrtve ili vinovnici.
Druga junakinja Milena je lik crne ovce, odbačena od sela, vršnjaka, pa i rođene majke. Ni Vanja u početku ne gaji simpatije prema njoj. Ona je višestruka žrtva seksualnog nasilja. Iako je možda najpitomiji lik u romanu, ona je istovremeno i najomraženija i najugroženija. Koju funkciju ima njen lik?
Milena uistinu jeste neka vrsta žrtvenog jagnjeta koja u sebe apsorbuje strahove, bijes, mržnju, ludilo i nezadovoljstvo cijelog sela. Simbolički društvo, a često i same porodice tako funkcionišu da jednom svom članu ili u široj zajednici manjoj grupi ljudi dodijele tu tešku ulogu izopćenika u koje se lako isprojektuje sve nepoželjno i neprijatno što ne želi vidjeti u sebi. I pored teškog bremena koje nosi, Milena ima vrline koje ljudima često nedostaju ili si ih nedopuštaju; radoznalost, maštu, otvorenost, jedan slobodan duh. U odnosu prema Mileni ogleda se sve licemjerje i nasilnost kolektiviteta koji u nedostatku snage da se odupre nasilju nad sobom lomi one najnezaštićenije i najkrhkije čijih je Milena simbolički predstavnik.
Mislim da ne griješim ako kažem da je i selo kolektivni junak. Iako smo često skloni da romantizujemo sliku sela, kod Vas je ono poprište stravičnih činova nasilja. U njemu se paralelno i odrasta i umire. Koliko je snage trebalo za takav opis i koliko ovdje ima fikcije a koliko istine?
U selu su, kao uostalom i u ratu, stege kolektiva jače i one žešće pritišću nego u gradu, što je i jedan od razloga zašto je ova priča smještena na selo. Svijet sela je manji, zatvoreniji sam u sebe i svoja pravila, sve je vidljivije i opipljivije, tu nadomak, bez uljepšavanja i volje za njim. Život je ogoljeniji, smrt je gotovo napadna nudeći očima neskrivena mrtva tijela životinja i ljudi.
Selo je, u pravu ste, kolektivni junak koji istovremeno čini nasilje nad pojedincima u svojoj zajednici, ali je isto tako i izloženo nasilju prvo jedne, pa potom i druge vojske. Roman je zamišljen kao ples sela i vojske i svako poglavlje osim prvog i posljednjeg počinje nekim aktom vojske nad selom, samo prvo i posljednje poglavlje počinju prizorima iz sela.
Rat je takođe junak ovog romana, odnosno antagonista. Iako se ne opisuju bitke niti stanje na bojištu, njegovo prisustvo se osjeća na svakoj stranici romana. Kako radnja teče, ono postaje sve jače i kao da se krug nasilja oko i unutar sela sve više sužava, dok ne dođe do neminovnog apokaliptičnog događaja. Kao da se na neki način rat ne odvija oko junaka već i u njima samima, zar ne?
Rat osim kod psihopatskih struktura ličnosti nužno postaje i unutarnji rat i pred pojedince na ovaj ili onaj način uključene u njega nužno unosi niz preispitivanja, moralnih dilema i traumatskih iskustava. Nasilje je sveprisutno i ono u pojedinim trenucima postaje neizdrživo i preplavljujuće. Mene su u romanu više zanimali ovi unutarnji tragovi rata, nego njegova spoljna manifestacija koja je posredstvom slika bila vidljivija i prisutnija. Zanimala me je veza između ovog dvoga i načini na koji rat funkcioniše u nama samima čak i onda kada je završen.
Vaša proza je poznata po liričnosti koja je i ovdje prisutna, ali je svedenija nego kod prethodnih romana. Takođe mi se čini da je u ovom romanu, za razliku od prethodnih, mnogo izraženija sama priča. Da li je do ove promjene došlo zbog teme koju obrađujete?
Sigurna sam da je to djelimično uticaj i same teme koja je nametnula više elemenata pripovjednog nego lirskog. Sa druge strane vjerovatno ima uticaja i to što mi je ovo treći roman pa sam se možda samim tim više odmakla od poetskog, koje mi je dugo bilo primarno, ka proznom i ka vlastitom izrazu u prozi.
Izvor: Impuls
