Petog septembra trebala bi biti održana još jedna aukcija za prodaju sarajevske Hidrogradnje. Osam godina ova je firma u stečaju. Osamnaest je godina prošlo od prve oglašene prodaje. I ta i sve one naredne, a samo ove godine bilo ih je četiri, završene su neuspješno. Cijena je dugo već nepromijenjena – 88 miliona maraka.
Zvuči već otrcano priča o bh. privrednim gigantima koji su na osnovu kvalitete rada, zarađivali milijarde maraka širom svijeta. Sarajevska Hidrogradnja bila je jedna od tih. Kooperanti na izgradnji hidrocentrala i drugih zahtjevnih poslova u inostranstvu bile su, između ostalih, i velike američke kompanije.
Gradili su ništa manje i u BiH. Hidrocentrale Jablanica, Rama, Boćac, Salakovac i Višegrad, brojni mostovi, tuneli, vijadukti, putevi. Brojala je i do 5000 radnika.
Otvaranjem stečajnog postupka 2016. godine bilo ih je tek nekoliko stotina.
PREDRATNI USPJESI NASTAVLJENI
Sarajevska “Hidrogradnja” i malezijska firma “Galan” potpisale su danas u Zagrebu ugovor o poslovnoj saradnji vrijedan 70 miliona američkih dolara.
Tako je glasila pozitivna vijest neposredno nakon rata, oktobra 1996. Nastavljeno je tako i u narednom vremenu. Godine 2002. zarada, samo na inostranom tržištu, iznosila je oko 60 miliona KM. Uporedo je Hidrogradnja počela i proces za naplatu poslova vrijednih oko 1,7 milijardi dolara u Iraku, prekinutih usljed rata sa Kuvajtom. Od 2001. do 2003. godine putem obveznica prebačeno je oko 90 miliona dolara.
Iračka vlada je 2005. godine priznala dug u vrijednosti od 400 miliona dolara. Pariški klub povjerilaca odlučio je da će 20% tog duga biti isplaćeno tokom naredne 23 godine, odnosno zaključno sa 2028. godinom.
Hidrogradnja je uoči najavljene privatizacije 2006. godine bila većinski u vlasništvu Federacije. Prema podacima Agencije za privatizaciju, Hidrogradnja je 2004. ostvarila ukupne prihode u iznosu od 106,3 miliona KM, a u 2005. godini 79,1 milion KM. Prepoznata kao “zlatna koka” koju treba “očerupati”, krenuo je pohod raznoraznih domaćih i inostranih mešetara koji su prepoznali svoju priliku. Pri tome, sve se dešavalo u vrijeme ekspanzije gradnje autoputa kroz BiH i najave gradnje nekoliko hidrocentrala, u čemu je Hidrogradnja bila neprikosnovena. No, pojavile su se privatne firme povezane sa političkom oligarhijom, svejedno koja je u tom trenutku imala izvršnu vlast. Proces njenog slabljenja je tada započeo i traje do danas.
GDJE SU MILIONI?
Zvuči nevjerovatno da radnicima Hidrogradnje nisu uplaćeni doprinosi od 2004. godine. Pri tome svi znaju da su se desetine miliona slijevale na račun ili su trebale da pristignu. U jednom trenutku je samo rečeno: Hidrogradnja je gubitaš, novca nema!
Bivši radnik, najglasniji u javnim istupima, Miralem Terzo ima svoje obrazloženje.
„Za 15 proizvodnih godina, Hidrogradnja je imala prihod od 1,5 milijarde maraka (750 miliona eura), što se odnosi na proizvodnju u zemlji i inostranstvu od 1,2 milijarde, te naplatu od 300 miliona od iračke odštete na rezidentne račune u Bosni i Hercegovini. Od tog silnog novca, političke oligarhije nisu htjele tada da uplate 55 miliona maraka obaveznih doprinosa za fondove, zbog čega je Hidrogradnja otišla u stečaj”, izjavljivao je Terzo.
Do 2007. Hidrogradnja je na ime ratne štete za poslove u Iraku naplatila 85 miliona maraka. Te je godine u Libiji imala poslove vrijedne 89 miliona. Dotadašnji direktor Mehmed Drino je penzionisan, dolazi nova uprava. Polugodište 2008. okončava sa negativnim saldom od 2 miliona maraka, kraj godine donosi gubitak od skoro deset miliona. Dotadašnji poslovi na domaćem terenu dodjeljuju se stranim ili domaćim favorizovanim firmama.
„To je prvenstveno zbog gubitka poslova na sarajevskoj zaobilaznici LOT1, koji je vrijedan 115 miliona maraka, te cetvrte dionice autoceste od 65 miliona maraka. Ti ugovori su propali i znali smo da ce nam ova godina biti teška“ objašnjavao je tadašnji direktor Semin Mašic.
Početak kraja Hidrogradnje karakteriše i upliv istoimene firme registrovane u drugom bh. entitetu, Republici Srpskoj. Pogone i opremu predratne Hidrogradnje ušli su u tu firmu registrovanu na Palama 1992. godine i koja traži potom svoj dio u naplati duga iz Iraka po predratnom poslu. Poveli su sudski spor i tako blokirali isplatu dijela duga, 26 miliona dolara u obveznicama koji se realizovao preko Jubmes banke Beograd. U jednom trenutku su dvije Hidrogradnje postigle dogovor o raspodjeli, no tada “uklizava” zagrebačka Ingra, tvrdnjom da kao podizvođač u Iraku imaju pravo na dio “kolača”.
Postoje navodi da je Irak polovinom 2006. godine prebacio novčana sredstva ne samo preko beogradske banke nego i još 53 miliona na račun u londonskoj banci. Od tada postaje uobičajeno pitanje za poslovanje Hidrogradnje: gdje je sav taj novac?
Mnogi će reći da znaju za prilive, ali ne i za dalje transakcije. Iz uprave su radnici dobijali odgovore da je sve potrošeno na sanaciju dugova.
„Znamo da je došlo 2012., 2013. cirka 40 miliona KM-ova. Znamo da je 7 i po miliona utrošeno za radničke plate, dobavljače, banke, tople obroke, karte, sve ono što je bilo u tom prema radnicima. Ostalo penzijsko. Gdje je 23 miliona završilo? Mi imamo informaciju da je to po nekom sporazumu zadržala Vlada FBiH“, govorio je tadašnji predsjednik Sindikata Hidrogradnje Redžep Tufekčić.
„Došlo je negdje oko 30 miliona KM-ova. Od tih 30 miliona, 21 milion je otišao direkt radniku za izmirenja zaostalih plata. Ostalih 10 miliona bilo je za dobavljače, podmirenje dobavljača i banaka, tako da smo zaokružili uz saglasnost Vlade, Sindikata, sve je na papiru i podijeljeno kako je dogovoreno“, tvrdi bivši direktor Džemaludin Peljto.
ISTRAGE NA PAPIRU
Nije da nisu tužilaštva, od sarajevskog do državnog, dobijale krivične prijave o kriminalu u Hidrogradnji. Ali, bh. tužilaštva gube “radni elan” ne samo po osnovu političkog upliva u pojedine slučajeve, nego i kada uvide da je predmet finansijski složen, pogotovo ako istraga treba biti provedena na međunarodnom nivou.
Pripadnici SIPE su u dva navrata pohodili direkciju Hidrogradnje, izuzimali dokumentaciju, no i nakon više od deset godina tužilačkog epiloga nema.
Teško da ćemo protokom toliko vremena saznati zašto je svojevremeno otvoren račun u Beču kojim su raspolagali malobrojni, zašto se novac Hidrogradnje prenosio na štedne knjižice sa kojih je isplaćeno 14 miliona maraka, navodno za plate i raličite naknade!
“Otprilike je bila tajna…sredstva koja su došla od iračkog duga, da su bila negdje u nekoj susjednoj nam državi ili malo dalje i da su tim računom raspolagali najuži rukovodioci Hidrogradnje. Gospodin Drino je bio među njima, moram reći,” tvrdio je bivši ministar industrije, energetike i rudarstva FBiH Vahid Hećo, prebacujući sve na direktora koji je preminuo 2008. godine.
Nije samo Irak u pitanju, tu su poslovi u Libiji i Tunisu. Neistraženi su navodi da je od 44 miliona naplaćenih potraživanja Hidrogradnje iz inostranstva čak 19 miliona plaćeno za provizije kompanijama registovanim u off-shore zonama te na jedan skrbnički račun u Beču, a dobar dio kolača dobili su i advokati, od sarajevskih, pa sve do Slovenije i Srbije za „zastupanje interesa Hidrogradnje“.
Jedan od rijetkih dokumenata koji na to ukazuje jeste isplata posredničkoj firmi “Keynet Development” registrovanoj u off-shore zoni na Belizeu za navodnu pomoć u naplati duga iz Iraka.
Isplaćeno je 3,8 miliona maraka, no ne postoji pisani trag da je ta usluga zaista i obavljena niti čiji je račun u Belizeu. Ta je firma u međuvremenu, očekivano, ugašena.
GDJE SU MJENICE?
Ni inspektori Finansijske policije nisu pronašli ugovore o prodaji mjenica, odnosno garancija za irački dug. Od 400 miliona, trag postoji samo za nešto više od 100 miliona.
„Ja pretpostavljam da su ga prodali na tržištu, razumijete, ne mogavši čekati da dospije. Po kojoj cijeni, kako, ispod nominale, ja ne znam. Ali činjenica je da je to prodato. Ne zna se ko, ovdje nema nikakvih dokumenata, papira” izjavio je 2013. tadašnji član NO Hidrogradnje Mirsad Kikanović.
Bivši predsjednik sindikata Hidrogradnje Redžep Tufekčić pisao je 2017. tadašnjoj glavnoj tužiteljici Kantona Sarajevo Dalidi Burzić: Svima je jasno gospođo Burzić, da je na sceni kriminal i financijskoj policiji, revizorima…, samo nije Vama, koji ‘ko zna iz kojih interesa štitite kriminalce. Kada se u Vladi F BiH raspravljalo o novcu naplaćenom iz Iraka, a putem Yubmes banke iz Beograda, bio sam prisutan, kada je rečeno, da za cca. 7 milijuna maraka ima trag u koje svrhe je upotrebljen novac, dok za ostale pare nije bilo objašnjenja, a radi se o sumi blizu 40 milijuna maraka. Zašto je OF SHOR kompanijama isplaćeno sa Union banke 1,9 milijuna eura na račun u Kipru uz obrazloženje, da su omogućili naplatu novca iz Yubmes banke iz Beograda, kada je svima poznato, da su naplatu dogovorile Vlade dva entiteta. Hotel u Baškim vodama sa 11 000 m2 mogao se prodati, ali nije, neko će ga dobiti za 1 KM. 7,5 milijuna KM dug INE nije naplaćen! Zašto?! Odštetni zahtjev iz Libije koji treba da se naplati iznosi oko 37 miliona eura! ‘Ko će ga naplatiti i u čijem džepu će pare završiti?! Šta je s parama iz Iraka cca. 320 milijuna američkih dolara, koje trebaju pripasti Hidrogradnji d. d. Sarajevo?
U nekoj enciklopediji poratne bh. privatizacije i Hidrogradnja bi poput Sokola, UNIS-a, Krivaje, zauzela barem jedan tom. Iako je stečaj otvoren pod plaštom revitalizacije i namirenja dugova povjeriocima (70 miliona sa kamatama Poreznoj upravi, 30 miliona neisplaćenih plata radnicima i još dvadesetak ostalim) tadašnja federalna vlada u praksi to nije podržavala.
“Neko razvija u stečajnom biznisu tu stečajnu firmu umjesto da je stavi na prodaju kako bi je kupila neka kompanija iz građevinskog sektora i dala za nju novac, koji bi onda služio za rješavanje ostalih povjerioca,” bio je stav tadašnjeg federalnog premijera Fadila Novalića.
Radnici su optuživali prethodne uprave za nenamjensko trošenje desetina miliona, dok su istovremeno stizale kontraoptužbe da su radnička nezadovoljstva dirigovana izvana, uvijek u trenucima kada su navodno slijedili višemilionski poslovi koji bi oporavili firmu.
Kako god, slijedi još jedan pokušaj prodaje onoga što je preostalo od Hidrogradnje, a posebno je na meti lokacija pogona Sigma na području Ilidže, koja je dugo na oku građevinskog lobija. Nisu zanemarljivi ni kamenolomi, no ono što svakako jeste uslovno zanimljivo, ko će u preostale tri godine naplatiti „nestale“ obveznice po osnovu iračkog duga. Možda to i jeste razlog stalnih neuspješnih pokušaja prodaje, pa će Hidrogradnja potom biti „kupljena“ svojim novcem…
Izvor: zurnal.info
