“Građani cure iz zemlje ili umiru čekajući mjesecima na dijagnoze, slave se ratni zločinci, zaduženja vlade vrtoglavo rastu, a praviteljstvujuči sovjet zaključio da su društvene mreže i nezavisni mediji obezvrijedili ljudsko dostojanstvo. Gazdi Srpske naravno da ne treba zakon koji će građane braniti od loše vlasti, nego zakon koji će lošu vlast braniti od građana”, piše Nenad Veličković za objavi.ba
Narodna skupština RS-a naumila je da promijeni krivični zakon. Odlučnošću valjka stratezi vladajuće stranke napreduju ka ostvarenju tog cilja. Novinari su zabrinuti jer promjena podrazumijeva drakonske kazne za uvrede i klevete.
Na prvi pogled, kakve veze imaju novinarska profesija i klevetanje?
U Prijedlogu stoji:
(1) Ko uvrijedi drugoga, kazniće se novčanom kaznom od 5.000 KM do 20.000 KM.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno putem štampe, radija, televizije ili drugih sredstava javnog informisanja ili na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju lica, kazniće se novčanom kaznom od 10.000 KM do 50.000 KM.
(3) Ako je učinilac bio izazvan nedostojnim ponašanjem uvrijeđenog ili je oštećeni pred sudom prihvatio njegovo izvinjenje zbog učinjenog djela, sud ga može osloboditi kazne.
(4) Ako je uvrijeđeni uvredu uzvratio, sud može oba ili samo jednog učinioca osloboditi od kazne.
Ali u obrazloženju nema objašnjenja šta je to „uvreda“. Nema ni u pojmovniku, budući da pojmovnika u tekstu Prijedloga uopšte nema.
To ostavlja građanima RS-a nepregledne mogućnosti da svaki iskaz dožive kao uvredu. Ne nužno upućen njima, i ne nužno da pominje njih. Kad bi ti građani bili svi jednaki, stvar bi možda mogla proći kao endemsko izmotavanje s demokratijom.
Ali znamo da nisu. Neki rade od zvijezde do zvijezde i nemaju vremena da se povlače po sudovima radi budalaština. Neki imaju vremena, ali nemaju novca, uprkos narodnoj mudrosti da je vrijeme novac. Tako da mogućnosti ostaju onima koji imaju i vremena i novca, a to je uglavnom ekipa na valjku krivičnog zakona.
Teoretski, svaki malo krupniji političar može u izlogu knjižare vidjeti Životinjsku farmu i osjetiti se uvrijeđenim što svinje na naslovnici nose kravatu i imaju njegov podvaljak. Izdavač, naravno, može dokazati da je sličnost slučajna, ali će ga pravna borba iscrpiti, pa neće imati više ni volje ni snage da se bavi svojim poslom.
Uglavnom, zakon postavljen ovako širokački najviše pogoduje vlasti. Ona ima sve resurse da ga koristi kao mehanizam zaštite od kritike, koju čak i kad je opravdana može predstaviti kao vrijeđanje ili klevetanje. Nije bitno što će tužilaštvo sporove gubiti, vlast pobjeđuje već time što će novinari radno vrijeme provoditi u sudovima umjesto u redakcijama.
Troškove tih pobjedničkih poraza svakako će plaćati oni koji rade od zvijezde do zvijezde.
Inicijatori zakona se, naravno, neće složiti s ovakvim tumačenjem. Braniće se „razlozima“ koji nemaju veze s medijskim slobodama. U obrazloženju prijedloga izmjena zakona najjači argument vlasti je samoubistvo mladića ismijavanog na društvenim mrežama, u oktobru 2022. godine, nakon čega se „utvrdila potreba i za propisivanjem novog krivičnog djela – neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka (član 156a) sa kvalifikovanim oblikom (smrtna posljedica)“.
Na stranu to što se potrebe ne utvrđuju same od sebe. Neko ima potrebu, pa je onda i zadovolji. Ovu je konkretno utvrdilo Republičko javno tužilaštvo, putem tzv. „inicijative“ za donošenje zakona (kadija te tuši, kadija ti udi.)
Istina je da divljanje na društvenim mrežama (buling, prijetnje, govor mržnje, botovanje i parlatalizacija) zaslužuje regulaciju. Ali, između konkretno opisanog neželjenog čina (objavljivanje snimka bez saglasnosti snimljenog) i „ko uvrijedi drugog kazniće se“ razlika je tolika da drugo nikako ne može pravdati prvim. A ovaj prijedlog zakona upravo to radi.
To što se uvreda u kafani plaća do 20.000 KM a uvreda na televiziji 50.000 KM također ukazuje na perfidnu namjeru vlasti. Trijezan novinar, smatra vlast, ima dva i po puta veću odgovornost od pijanog političara, što je razumljivo samo iz perspektive notornog pijanca.
Prijedlog zakona se, po svemu sudeći i sastavljao u mehani, gdje su nekad i stolovale sreske sudije. Političar može vrijeđati inteligenciju građana nekažnjeno, novinar koji na tu uvredu odgovori kritikom rizikuje da slobodu govora brani iz zatvora. Uvreda je krivično djelo, ali nije ako se uvrijeđeni nedolično ponašao. A nedolično ponašanje je…
Zakon i to ostavlja u alkolholnoj izmaglici. Ne znamo šta u smislu ovog zakona znači nedolično, ne znamo ni šta znači dolično… Sve što znamo jeste da je cijeli Prijedlog – dodikoličan.
PRAVOSUĐE KAO IZVOZNIK
Zakonodavstvo u RS-u tretira zdrav razum suptilnošću tenka. U obrazloženju prijedloga inicijator (Republičko javno tužilaštvo) tvrdi, ladno ko špricer, sljedeće:
U vezi sa uticajem na javne budžete, utvrđeno je da se može očekivati pozitivan uticaj na republički budžet, usljed naplate novčanih kazni za novopropisana krivična djela protiv časti i ugleda. Dalje je utvrđeno da će se zakon primjenjivati u okviru postojećih kapaciteta nadležnih institucija, te da za primjenu nisu potrebna dodatna sredstva.
Optimizam glede finansijske dobiti utemeljen je u Prijedlogu zakona zamišljenom da funkcioniše kao porez na slobodu govora. Ko odbaci autocenzuru kao mjeru štednje, neka pripremi mjenicu za parnične troškove. Ako se na novac NGO sektora gleda kao na devizni priliv, sudstvo se s ovim biznis-planom pojavljuje kao respektabilan izvoznik.
Samo što jedna stvar u tom planu nije baš jasna. Da bi se kazne naplatile, potrebno je prethodno obaviti tu jednu sitnicu – provesti pravnu proceduru, a za nju onda treba odvojiti neke tužitelje, sudije, daktilografe, podvornike…
Sad, ili će drugi procesi, npr. o privrednom kriminalu, korupciji, ratnim zločinima i sl., biti odgođeni za bolja vremena, ili će pravosuđe otvoriti novu prozivodnu liniju i zaposliti novu velevlažnu gospodu, ili će raditi u tri smjene. Krupne presude donosiće se u sitne sate.
Očigledno je, dakle, da postojeći kapaciteti ne mogu zadovoljiti povećan obim posla, osim ako trenutno ne rade s pola kapaciteta, ili ako će da bi radili ovo prestati da rade nešto drugo. Predlagač laže, a može mu se, jer većina u Skupštini ne očekuje od zakona da ima ikakve veze sa stvarnošću i razumom (što također ne očekuje ni od same sebe).
Dodatna sredstva za dodatni rad naravno da su potrebna i osiguraće se iz budžeta koji će se puniti dodatnim radom. Peripetum mobile. Primjer samoodrživosti kakav većina NGO može samo sanjati.
Ali obim posla ne odnosi se samo na rad u sudnici. Pošto prijedlog zakona objavljuje rat zloupotrebama društvenih mreža, biće potrebno osigurati i IT logistiku da opskrbi zadnju liniju odbrane ugleda, časti i dostojanstva. Nakon što Microsoft odbije ponudu, ko će jadan drugi dobiti taj posao ako ne Prointer? (ovo je perfidna insinuacija koja smjera na porodicu predsjednika Republike. Da li je insinuacija uvreda? Da li je kleveta? Da li građanin, novinar, satiričar ima pravo misliti da se legalno ne poklapa uvijek sa poštenim i da se ugled i čast ne brane gušenjem slobode govora)?
Hoće li zakon koji „kao novo krivično djelo propisuje i iznošenje ličnih i porodičnih prilika na način da ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ razlikovati pominjanje porodice u kontekstu tendera i milionskih profita od, naprimjer, pominjanja porodice u kontekstu farbanja jaja?
Koliko jaja neka predsjednička familija ofarba, stuca i pojede za Vaskrs je očigledno privatna porodiča stvar. Ali koliko para iz ofarbanog budžeta ista skrcka na svoje privatne biznise, trebala bi ipak biti javna.
Prijedlog zakona kaobajagi vodi računa o toj razlici. On kaže („isključenje protivpravnosti kod krivičnih djela protiv časti i ugleda“):
Nema krivičnog djela iz čl. 208a. do 208v. ovog zakonika ako se radi o uvredljivom izražavanju ili iznošenju nečeg neistinitog u naučnom, stručnom, književnom ili umjetničkom djelu, u vršenju dužnosti propisane zakonom, novinarskog poziva, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti ili odbrani nekog prava, ako iz načina izražavanja ili iz drugih okolnosti proizlazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja, ili ako lice dokaže istinitost svog tvrđenja, ili da je imalo osnovanog razloga da povjeruje u istinitost onoga što je iznosilo ili pronosilo.
Biva: uvreda nije uvreda ako vrijeđate kao naučnik ili novinar, ukoliko to činite na način da ne omalovažavate onoga koga vrijeđate, ili ako dokažete istinitost uvrede ili ako ste imali osnovan razlog da povjerujete u istinitost uvrede.
Zvuči glupavo?
Ako naprimjer nečiji postupak nazovete ciganijom, ko će vas dovesti u sudnicu? Tužilaštvo, po službenoj dužnosti, ili romska zajednica koju ste cijelu uvrijedili, ili taj na koga se tvrdnja odnosi?
Zašto uvreda mora biti istinita da bi bila dopuštena, dok recimo predsjednička izjava ne mora? Ili još prostije: zašto se uvreda na televiziji sankcioniše, a laž za govornicom ne?
Istinitost tvrdnje je daleko stabilnije tlo za građenje dobrog zakona od koncepta uvrede i klevete, ali odluka predlagača da drugo pretpostavi prvom, pri tome ne definišući ključne pojmove, opravdava zabrinutost novinara.
Ne donosi se ovaj zakon zbog vaskrsa prava nego zbog farbanja mućaka.
ZAKON I GRAMATIKA
Za sada ostaje tajna kako trustovi pravnih mazgova sastavljaju prijedloge zakona poput ovoga. Evo, može li slovna greška mo/azgova, ako se potkrade u korekturi, koštati redakciju nekoliko hiljada maraka?
Ili, recimo, da spiker pročita vrela umjesto vrla prva dama, ko odlučuje radi li se o dobrom lapsusu ili lošoj zajebanciji?
Ovakve stvari zaslužuju ozbiljna stručna (lingvistička i komunikološka) vještačenja, ali ih Prijedlog ne predviđa, kao uostalom ni mogućnost da se sve završi prije suda – izvinjenjem. Poslije vrijeđanja nema kajanja. Kad u Prijedlogu izmjena krivičnog zakona na nekoliko mjesta čitamo ovo:
Ako je djelo iz stava 1. ovoga člana učinjeno putem štampe, radija, televizije ili putem društvenih mreža, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo dostupno većem broju lica, kazniće se novčanom kaznom od 15.000 KM do 80.000 KM.
– zahvaljujući lektorskom propustu možemo vrijeđati do mile volje besplatno; jer po onome što u rečenici piše kazniće se djelo koje je počinjeno, a ne onaj ko je djelo počinio.
Ovakve nepreciznosti u tekstu zakona ne služe samo nasilničkoj vlasti da slobodnim tumačenjima uvodi opoziciju u suru, nego isto tako i satiri da izvrgava ruglu podaništvo mazgova.
Svijetao primjer trijumfa kreativnosti nad glupošću bio je Feral Tribune. A to kako je ugašen najbolje osvjetljava podmuklost zakona koji kriminalizuje slobodu govora. Ništa nije predlagača sprečavalo da u zakon uvrsti i zabranu javnim poslenicima da se pozivaju na ovaj zakon. Ako je netransparentno obrtanje budžetskih miliona legalno, zašto bi transparentno obrtanje slova bilo kažnjivo?
Umjesto da donese zakon o transparentnosti i njime sve korisnike budžeta obaveže da istraživačkom novinarstvu podastru svaku (!) traženu informaciju u roku odmah, vlast transparentnost kriminalizira. Najljigavije u svemu je što svoj lupeški interes predstavlja kao interes mladića samoubice, ili što svoje ljubavničke poduhvate zaklanja iza Istanbulske konvencije. Kad zaklonodavac (evo opet tipfeler, ne znam šta mi je danas…) napiše:
Ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kazniće se novčanom kaznom od 10.000 KM do 40.000 KM.
– šta pošten satiričar s tim da uradi? Šta škodi ugledu i časti osobe koja služenje narodu pretvorila u kompanije, nekretnine i inostarne račune? Da zapjeva: Ti ofšorom, huja laje na me…?
“Kad je satira na pola koplja, to je znak da je sloboda umrla”, pisao je svojevremno Vib.
Zakon izričito obećava da će slobode ograničiti, jer njihovo korištenje „povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.“
Licemjerno je pozivanje na Istanbulsku konvenciju u dokumentu čiji jezik ne prepoznaje žene. Da umjesto lica stoji osoba, što je davno smišljena alternativa birokratskoj mutavosti, u nastavku bi umjesto njegovoj stajalo njenoj. Ali žene i njihova konvencija samo statiraju u ovom zakonu.
On je smišljen i usvojiće se zbog muškaraca koji čast i ugled ne razlikuju od moći koju nad drugima imaju. Zato je i izražavaju u konvertibilnim markama. Njihovo dostajanstvo je izvan njihovog bića, nema veze s vrlinama i karakterom, zato mu budalaštine na Facebooku i jesu opasnost.
KADIJE I BABA SMILJANA
Zakon je napisan na ćirilici, i to je još jedan dokaz da ćirilicu najradije koriste oni koji najslabije znaju srpski. Njih također krasi osobina da lako započinju rečenice ali da ih teško završavaju. Kao književnici takvi obično uđu u lektiru, ali kao pravnici začas skupštinske klupe pretvore u magareće. Naprimjer:
Polno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje polne prirode koje je usmjereno na povredu dostojanstva nekog lica u sferi polnog života, a koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Nakon cjeloživotnog seksualnog neobrazovanja šta ostaje našem pravodadžiji nego da sklepa ovakvu jednu nakaradnu rečenicu. Verbalno i neverbalno, ok, ali zašto onda ne fizičko i nefizičko?
Da bi ponašanje bilo polno uznemiravanje mora biti polne prirode i mora biti neželjeno. Ok, ali šta je ponašanje polne prirode? I još: šta je sfera spolnog života?
A na kraju, šta je i uvredljivo okruženje? Da li naprimjer izjava predsjednika RS-a Milorada Dodika da će Republika Srpska „donijeti zakon u kojem će pripadnicima LGBT organizacija zabraniti prilaz obrazovnim ustanovama. Znači, vrtići, škole, fakulteti, neće moći da rade, neće moći da prilaze, neće moći da vrše propagandu…“ – predstavlja verbalno polno uznemiravanje i stvaranje neprijateljskog okruženja? I da li je premlaćivanje LGBT aktivista u martu 2023. bilo uvredljivo za premlaćene aktiviste?
Ko javno izloži poruzi ili preziru lice ili grupu zbog pripadnosti određenoj rasi, boji kože, vjeri, nacionalnosti ili zbog etničkog porijekla, seksualnog opredjeljenja ili rodnog identiteta, kazniće se novčanom kaznom od 20.000 KM do 100.000 KM – piše u prijedlogu zakona, ali Dodik homoseksualce nije izvrguno poruzi. Samo je zaprijetio da će im uskratiti pravo na rad po osnovu spolne orjentacije.
Ko prijeti zlo ne misli, a ko vrijeđa ide u zatvor. Kad zakon donosi neko kome je sve što nije njegov svjetonazor propaganda, teško se iko pametan može tom zakonu poradovati.
Nije, naravno, stvar u tome da li se zakonom treba otežati i možda ponekad zaista spriječiti nasilje (pa i nasilje koje trpe ljudi zbog svoje spolnosti, zbog toga kako izgledaju, kako se oblače, kako hodaju, kako govore, šta govore).
Treba!
Ali ovakvim zakonom koji ključne pojmove ne objašnjava da bi ih stranačke kadije tumačili po pravu babe Smiljane – to se neće postići. Jer gazdi Srpske naravno da ne treba zakon koji će građane braniti od loše vlasti, nego zakon koji će lošu vlast braniti od građana.
Kad se to ima na umu, bude jasno i zašto za objavljivanje nekakvog spisa Prijedlog predviđa kaznu do deset godina zatvora, a za polno uznemiravanje djeteta najviše dvije.
Dovoljno je pažljivije čitati obrazloženje za inicijativu izmjene zakona – iznošenje neistina, ličnih i porodičnih prilika, izlaganje poruzi određenih kategorija lica je prevazišlo svaku normu društveno prihvatljivog ponašanja i na svaki način obezvrijedilo ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekovu privatnost, kao i lični i porodični život – pa zamisliti za kakvim se kariranim stolnjakom sa flekama od masnoće i rupama od opušaka krojio ovaj zakon.
Građani cure iz zemlje ili umiru čekajući mjesecima na dijagnoze, slave se ratni zločinci, zaduženja vlade vrtoglavo rastu, a praviteljstvujuči sovjet zaključio da su društvene mreže i nezavisni mediji obezvrijedili ljudsko dostojanstvo. Eto, neka je bijeda društveno prihvatljiva!
AGENCIJA “BEDEL”
Najzad, ni zabrinuti novinari nisu bez putera na glavi (prevedeno na srpski: Ni njihovo maslo nije za Ramazana.) Besparica im je izbrisala kodeks iz memorije pa u borbi za preživljavanje sve više njih snižava standarde profesije.
Portali su puni klikbejtova, senzacionalni naslovi čitaniji su istraživačkih tekstova, mediji ne služe više interesima građana nego potrebama tržišta, kompanija, agencija i stranaka. Njih međutim ne brine sankcionisanje lošeg novinarstva koje lešinari na tuđoj privatnosti, jer znaju da nisu oni meta novog zakona. Populistička vlast nikad se neće odreći glasačkog tijela koje hrane takav žurnalizam.
Srećom po one malobrojne koji još drže do istine i objektivnosti i vide sebe kao informativne a ne dezinformativne medije, Prijedlog zakona je u obrazloženju ponuđenih rješenja ostavio rupu; ako ne za stvarni bijeg, onda za dobru zajebanciju:
Članom 2. propisuje se da se kod instituta izvršenja novčane kazne iznos od 50 KM mijenja iznosom od 100 KM što znači da ako osuđeni ne plati novčanu kaznu niti se ona prinudno izvrši, donijeće se odluka o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora na način da se 100 KM zamijeni jednim danom kazne zatvora.
Udruženje novinara moglo bi osnovati agenciju za zapošljavanje bedela. Ako se u žaru javne rasprave oko stvari od opšteg interesa neki medij satirički naruga vlasti, dovoljno je staviti bedelovo ime u potpis.
Ko ne bi s ulice ili iz hladnog podrumskog stana prešao u ugrijan zatvor, na tri obroka dnevno, u čistu posteljinu i urednu odjeću, pod punu zdravstvenu zaštitu, plus teretana, igralište, biblioteka? Na slobodi u Republici Srpskoj takav standard života košta otprilike isto, 100 KM dnevno. I gori su bolje živjeli u Ševeningenu.
Tužno je, osim što je i pomalo smiješno, ovo kako Prijedlog krivičnog zakona preračunava novac u neslobodu.
I tu se opet vidi da ove izmjene koje kriminalizuju uvredu i klevetu nisu tu da odbrane čast i ugled nejakih – žena, djece, penzionera, izbjeglica, siromašnih, nezaposlenih… – nego da sačuvaju moć i bogatstvo stečeno za trideset godina ratnog i poratnog profiterstva.
Možda još ima vremena, dok traje javna rasprava, za korekciju kursa marke i zatvora? 120.000 maraka malo ko može da plati, ako sudovi budu radili u dvije smjene, možda rezultat prekovremenog rada neće biti punjenje budžeta, nego punjenje zatvora.
A dužan nam je predlagač zakona predočiti i ključ za tarifu.
Od čega zavisi visina kazne? Od jačine uvrede ili od jačine duševnog bola uvrijeđenog? Nedostaje ovom prijedlogu cjenovnik. Ili barem neka formula.
Npr.
a x b x c x d + e pri čemu je:
a – položaj uvrijeđenog: nije isto uvrijediti predsjednika republike i tamo neke pedere…
b – jačina uvrede: floraifauna uvrede su slabije od urogenitalnih…
c – brojnost publike.
d – jačina bola uvrijeđenog: ne boli istina lažova jednako kao prosjaka
e – pdv.
Nenad Veličković (objavi.ba)
