NAKON GODIŠNJICE OSLOBAĐANJA BEOGRADA: Mogu li Draža i ravnogorska ideologija pobijediti Tita i partizane

Vremeplov još nisu izmislili, a kada će – ne zna se, ali da jesu i da je sadašnje vlasti u Srbiji smjestiti u isti i vratiti ih 80 godina unazad, kad su partizanske snage potpomognute Crvenom armijom, koju su činili brojni narodi tadašnjeg SSSR-a, uključujući i veliki broj Ukrajinaca, učestvovale u oslobađanju Beograda, u najbolju ruku bili bi pohapšeni kao kolaboracionisti, sluge okupatora, sljedbenici četničke politike Draže Mihailovića.

Mada, poznavajući njihovu pragmatičnost, vjerovatno bi našli način da datum na vremeplovu pomjere godinu dana ranije, kako bi svi mahom prešli međ’ Narodno oslobodilačku vojsku i partizane, i tu bi onda opet čekali svoj trenutak. I to bi nam opet došlo na isto.

SREĆOM, NE PITA SE ŠAPIĆ

Stoga, zajebimo vremeplov i plovimo u onome i po onome što imamo danas, a to je kaljuga u kom se postepeno davi svaki oslobodilački i jugoslovenski narativ borbe protiv jednog od najvećih zala modernog doba – nacizma.

Okruglu godišnjicu od oslobađanja grada dočekali smo sa dvije, više želje nego najave, aktuelnog gradonačelnika – da se iz Beograda, odnosno Kuće cvijeća izmjesti grob Josipa Broza Tita, i da se na Kalemegdanu izgradi spomenik četničkom vođi, Dragoljubu Mihailoviću, Draži.

Srećom pa se ne pita on, već Ministarstvo kulture, pa možda da pogledamo u kom smjeru teku misli ministra kulture, Nikole Selakovića, i ima li nade da će u Ministarstvu kulture reći aktuelnom gradonačelniku da ne bulazni.

Dok je bio ministar za rad, bla, bla i boračka pitanja, u intervjuu za Politiku, aktuelni ministar kulture je izjavio:

„Ako odbranu otadžbine postavimo kao najviši ideal, onda nema razlike između bilo kog palog partizanskog borca i jednog Aleksandra Mišića, sina vojvode Živojina Mišića, koga su Nemci streljali 1941. kao pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)“, kao i da je Drugi svetski rat „zbog antifašističkog opredeljenja apsolutno svetao primer srpske nacionalne časti“.

A JvuO, znamo, to je vojska koja je bila pod zapovjedništvom upravo Draže Mihailovića. A Draža Mihailović je ko? Slušamo aktuelnog gradonačelnika Beograda:

„Kako bi se stavila tačka na te podele, treba da se nastavi proces kojim su se izjednačili partizanski i ravnogorski pokret i kada je oborena sudska presuda kojom je Dragoljub Mihailović proglašen za izdajnika. Ne treba zaboraviti da je Mihailović jedan od najodlikovanijih srpskih oficira za iskazane podvige i hrabrost u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu“.

Još je dodao i da je „Srbija uvek bila antifašistička zemlja i da je za ponos to što je imala dva antifašistička pokreta“.

Eto. I ne zaslužuje li onda spomenik u srcu Beograda?

Griješi aktuelni gradonačelnik samo u jednom onda. Ako se fura na dva antifašistička pokreta – đe će sa Titom onda? Time briše onaj koji nerado spominje kako on, tako i onaj koji ga tu postavio.

A šta kaže „onaj koji ga tu postavio“? On je na dan oslobođenja Beograda otišao na Avalu gdje je položio je vijenac na spomenik Neznanom junaku. Potom je otvorio neku izložbu gdje je izgovorio slijedeće:

„Srbija je stala na stranu svih slobodoljubivih naroda sveta, koji su ustali protiv nacisitičkog terora. Uvek na strani prava i pravde, zajedno sa drugim narodima, borili smo se hrabro i nesebično protiv fašizma. Beogradsku operaciju ne bismo mogli da izvedemo bez podrške Crvene armije i naših sovjetskih prijatelja.“

NACIONALIZAM KROZ REVIZIONIZAM

Dakle, ni riječi o jugoslovenstvu, o partizanima. Dobro, nije bilo riječi ni o četnicima, ali to je prosto zato jer ih nije ni bilo u akcijama oslobađanja Beograda. A aktuelni gradonačelnik je tog dana ćutao. Nije upućena ni jedna jedina riječ povodom 80 godina od oslobođenja grada kojim kao rukovodi.

Od brojnih reakcija na nakaradno obilježavanje 80-godišnjice od oslobođenja grada, izdvajamo ono Evropskog pokreta u Srbiji, jer tamo navodno Srbija teži. U EU, mislimo.

„Uz svako poštovanje uloge i doprinosa jedinica Crvene armije u pobedi nad fašizmom u Evropi, uz ogromne ljudske žrtve, kao i njihovog doprinosa u borbama u Srbiji, krajem 1944, preovlađujući narativ da su Beograd oslobodile jedinice Crvene armije ne odgovara istorijskim činjenicama“, naveli su.

Ukazali su da se „glavne istorijske činjenice zaboravljaju kako bi se u prvi plan istaklo da su Beograd oslobodile jedinice sovjetske Crvene armije, uz pomoć jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije“.

„Zajedno sa Rusijom pravi se izmenjeni kontekst saradnje, pri čemu se istorijske činjenice ne uzimaju u obzir“, piše u saopštenju. Navodi se i da su Beograd oslobodile jedinice Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, pod komandom partizanskog generala i španskog borca Peke Dapčevića.

„Njihove jedinice su na graničnim mestima dočekale dolazak jedinica Crvene armije i pratile ih do Beograda, gde su se uključile u borbe. Većina crvenoarmejaca palih za oslobođenje našeg glavnog grada bili su Ukrajinci“, navodi se.

Dodaje se da su „u oslobođenju Beograda učestvovale partizanske jedinice iz čitave Jugoslavije, što se ne pominje“, te da su se, kako je ukazano, one „zajednički borile za oslobođenje zemlje od fašističkog okupatora“.

„Polaganjem venaca na Spomenik neznanom junaku na Avali, gde nije sahranjen ni jedan partizan ili crvenoarmejac, odaje se pošta palima u Prvom svetskom ratu“, dodali su u saopštenju.

Osim toga, ukazano je i da je “Memorijalni kompleks Groblje oslobodilaca Beograda 1944. jedino pravo mesto za odavanje pošte poginulima u beogradskoj vojnoj operaciji”.

„Ovim dvosmislenim gestovima podstiče se dalje brisanje svega što podseća na slavnu narodnooslobodilačku borbu i proizvodi se atmosfera revanšizma, što u zemlji neprekidno produbljuje i inače velike podele“, naveo je Evropski pokret u Srbiji.

KNJNIGE, BRAĆO, A NE ZVONA I PRAPORCE

E, sad, da mi onaj vremeplov namjestimo u skoriju istoriju i pojasnimo dvi, tri. Obilježavanje oslobođenja grada Beograda uvela je kao praksu vlast onoga koji je na čelo grada postavio nekadašnjeg pomoćnika Dragana Đilasa, koji je ispred Demokratske stranke godinama vodio isti taj grad, u čije vrijeme obilježavanja oslobođenja grada nije bilo.

Štoviše, 1997. godine, nakon što je Zoran Đinđić, kao lider iste te DS, izabran za „prvog demokratskog gradonačelnika“ Beograda, slavodobitno je skinuta petokraka sa zgrade Skupštine grada. Za vrijeme vladavine DS isti onaj Dragoljub Mihailović je i rehablitovan.

Sad je pitanje šta je gore? A nije ni važno. Bitno je istaći da je ovdje riječ o kontinuitetu na kog će ukazati i onaj bivši vaterpolista, aktuelni gradonačelnik kad čuje da se Socijalistička partija Srbije protivi izmještanju Tita i postavljanju spomenika Draži Mihailoviću na Terazijama.

Reći će da je revizija i brisanje imena ulica sa Titovim imenom, kao i uklanjanje spomenika i počelo za vreme vlasti Slobodana Miloševića, a mi ćemo dodati da je prošle godine na Vračaru, u privatnoj zgradi otvoren i nešto što nazivaju muzejom Draže Mihailovića, kao i onaj nakaradni spomenik koji savršeno odslikava stanje u gradu Beogradu. Da nije toliko tužno, zaista bi bilo urnebesno, a što se i ne bi smijali?

A otvorio ga upravo član SPS-a.

I tako vrijeme prolazi. Akteri oslobađanja grada, kao i Drugog svjetskog rata, odbrojavaju još posljednje dane, mjesece, možda godine.

Beogradu danas nisu potrebni nacisti. Ovo što je danas na vlasti u Srbiji, a posebno u Beogradu, ne bi sarađivalo sa nacistima. Pralo bi im čizme. Ako bi im nacisti i to dozvolili.

Ali, kao što rekosmo, vremeplov još nije izmišljen. Slobodarski je narod, onaj koji je vazda na strani pravde, osakaćen. Oduzeto mu je dostojanstvo, pa ispada da bi se lakše nosili sa novom okupacijom nego sa aktuelnom situacijom. Ali okupator danas ne dolazi na tenkovima, pa ni otpor ne počinje puškama, već kako bi ono rekao Dositej Obradović:

„Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce“.

————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Čitajte još: 

QUO VADIS DRAŠKO: Srđan Puhalo savjetuje novog-starog gradonačelnika Banja Luke kako da postane nepobjediv

VALTER SAZNAJE: Nakon tri člana porodice sutkinje Miletić posao u UIO dobio i sin državne sutkinje Nade Papo

————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————-