Ah, bosanskohercegovački fudbal. Taj drevni ponor u koji se neprestano surva bubamara svaki put kada pomislimo da smo dotakli dno.
Kako stvari stoje, čini se da smo samo iskopali novi nivo očaja. U 2024. godini, sve naše reprezentativne selekcije — od U-16 pa do “A” selekcije, skup tih nacionalnih junaka u Kelminim dresovima — odigrale su zajedno 32 utakmice. Četiri pobjede.
Da, dobro ste pročitali. Četiri! Da se malo podsjetimo — to je 12,5% uspješnosti. To nije statistika neke državne selekcije koja sebe doživljava ozbiljno, to je statistika ekipe osnovne škole sastavljene od djece oslobođene fizičkog vaspitanja. A možda čak ni oni ne bi bili toliko beznadežni.
U DVIJE GODINE PEROMIJENILI PET SELEKTORA
Mladi su nam, kažu, budućnost. Oni isti mladi koji bi trebali biti baza i filter za A selekciju, a gube od vršnjaka s Kipra – zemlje čije su fudbalske ambicije uvijek bile na nivou: “Dobro je ako preživimo gostovanje.”
I sad ti naši mladići, za koje se navodno vode epske bitke oko sportskog državljanstva – bitke o kojima se pišu ratni izvještaji po desetinama sportskih portala bez lektora – redovno gube od zemlje koja je donedavno bila fudbalska nedođija. Pa, eto, to je ta naša „svijetla“ budućnost! Nada, filter, generacija koje će, pretpostavljam, već trenirati za rutinske poraze od Luksemburga, čija smo, uzgred, već redovna mušterija.
Ali, čekajte, da ne bude sve na mladima – problem je, kažu, u selektorima. Pa hajde, šta ćemo? Mijenjamo. Mijenjamo. Mijenjamo. U dvije godine smo uspjeli promijeniti pet selektora. Pet! Kao da su sezonski radnici na plantaži mandarina. Valjda da se ni jedan od njih slučajno ne navikne na posao. Jer, znate, trenirati naše Zmajeve je prevelika čast. Kakve su to igračine! Pa, malo je reći da žare i pale – po klupama drugoligaša širom Evrope.
I onda, u trenutku vrhunca apsurda, s reklame za MojaTV siđe Sergej Barbarez. Narod ga obožava! Bez ijednog dana trenerskog staža, uz ambiciju koja je obrnuto proporcionalna iskustvu – koga briga?
U zemlji gdje nikad ne biramo po znanju i stručnosti, već po simbolici i umijeću recitovanja patriotskih floskula, Barbarez je postao totem. Naša fudbalska verzija svetog relikvijara. Njegova pojava je tu da umiri nezadovoljne mase, da pokaže kako mi, patriote, – naravno – imamo patriotski plan za razvoj fudbalskog patriotizma. Plan veličine Sanča Panče!
Jedan nadaren čovjek je zapisao da narod pamti samo ono što hoće da pamti, a zaboravlja sve što hoće da zaboravi. Tako je i s našim Sergejom. Previđamo da bez iskustva, bez trenerskog rukopisa i bez ma kakvog konkretnog dodira sa fudbalom u posljednjih petnaestak godina – nema ni rezultata. Ali, hej, barem će svi držati ruku na srcu dok se intonira himna.
Ipak, ne brinite, uvijek nam ostaje dijaspora. Naše omiljeno vrelo za pronalazak poluproizvoda, jerbo ako je švapski Folcvagen najbolje auto, švapski Bajer najbolji proizvođač tableta za menstrualne bolove, a švapski Boš najbolji proizvođač bijele tehnike, logično je da i Hajrudin iz Manhajma a priori bude najbolji fudbaler!
Kad smo već prema domaćoj ligi gori od zle maćehe, a domaće igrače tretiramo kao Pepeljugu, haj’mo onda državne selekcije podrediti igračima iz Njemačke, Švedske, Austrije… a možda negdje uštinemo i kakvog novog Ibrahimovića. Jer, naravno, bolje je prekopavati po egzotičnim “kantama” nego stvarati.
“SUDU SULEJMANOVIĆA PO DVOJICA ČUVAJU”
S tim u vezi, posebno me razdraži kad osvane intervju s nekim lažnim fudbalskim carem Šćepanom Malim iz Inzbruka, polivalentnim lijevim krilom iz rezervi Kapfenberga, s impresivna četiri nastupa za U-17 reprezentaciju Austrije pod pojasom. U tom slavodobitnom trenutku, naš heroj obznani da je, nakon dugog i iscrpljujućeg razmišljanja, ipak odlučio da brani boje Bosne ponosne.
I šta se onda desi? Kao viralna doskočica, intervju krene letjeti internetom brzinom svjetlosti, a svaki forum u Bošnjaka dobije novu temu gdje se stručnjaci od Kalesije do Bužima počnu šicati analizama, slažući best-of postave u kojima, naravno, novi potencijalni Zmaj koji je sam sebe pozvao u reprezentaciju ima zagarantovano mjesto.
Rodonačelnik te bizarne rabote bio je, naravno, Avazov Sport. Pisac ovih redova i dalje se s osmijehom sjeća antologijskog teksta iz davnih 2006. ili 2007. godine o izvjesnom Sudi Sulejmanoviću, centarforu iz Švedske, koji je svojom korpulentnošću neodoljivo podsjećao na Ibrahimovića – bar u očima maštovitih urednika. Tekst je bio kratak, ilustrovan mutnom fotografijom šesnaesterca krcatog prilikom izvođenja kornera. Opis ispod slike glasio je: Sudo Sulejmanović, po dvojica ga čuvaju.
Ko je omastio brk da bi se pisalo o Sudi, i da li je taj famozni Sudo ikada stigao na neko reprezentativno okupljanje, autor ovih redova ne zna. No, živjeli smo u vremenu kada je čak i Edin Džeko, tada igrač domaćeg Željezničara, više sjedio na klupi nego što je igrao. Jer, valjalo je napraviti mjesta za Sude Sulejmanoviće iz Švedske.
Ako se pitate zašto, mogu vas samo uputiti na staru mudrost: „Daleko je uvijek bolje nego blizu!“ To je filozofija našeg fudbala – egzotika prije logike. I kad se, naravno, ispostavi da ti „dragulji“ nisu baš dijamanti, nego više… običan šljunak.
Ma nema veze, krivićemo selektora! Jer, da se zna, pravi Bosanac se rađa s loptom pod nogom, a ne neki tamo Nijemac sa klavirom na leđima! Dovoljno je da se okupi ekipa s orijentalnim prezimenima na “ić”, lijepo uštirkana, umjesno tetovirana, svi redom diplomci klagenfurtskih i malmeovskihfudbalskih akademija, dok čunjeve slaže jedan patriota, a pištaljkom patriotski diriguje drugi.
DOMAĆA LIGA – U RASULU
Međutim, dragi čitaoče, problem nije u tim momcima skupljenim zbrda-zdola. Nisu oni krivi. Krivi smo mi. Nemoguće je očekivati kvalitetnu reprezentaciju bez domaće proizvodnje igrača, a mi se ponašamo kao da tu stepenicu možemo preskočiti. Uostalom, bezobrazno je to i očekivati. Zar smo mi, baš mi, pokupili svu pamet svijeta? Otkrili neku novu divlju nauku po kojoj se plodovi beru iz have?
Da li su Španci, Francuzi, Belgijanci, Portugalci… toliki idioti zato što su se posvetili proizvodnji igrača, dok smo mi, koji ni trideset godina nismo sposobni zakrpiti rupe od gelera, zapravo genijalci? Ta osionost prosječnog Bosanca, iskompleksiranost i umišljenost najbolje se ogledaju u njegovom odnosu prema fudbalu. On bi, naravno, reprezentaciju kojom će se trsiti pred inostranim poznanicima. Da navuče dres, nabaci sombrero u plavo-žutoj boji i gleda kako njegove mejdanlije skidaju glaveonima koji, kao, nešto proizvode.
Naš odnos prema fudbalu neodoljivo podsjeća na onu dosjetku Sabita Iztarčina: „Ako neka firma traži direktora, nek’ mi se javi u pp. Od škole imam sedam razreda osnovne.”
Dakle, ne možeš preskočiti osnovnu fudbalsku školu, a očekivati rezultate za koje ti treba fudbalski doktorat. Previđamo očajne rezultate omladinskih selekcija, a onda se čudimo kad nas docnije Luksemburg otrese kô slinu. Kao što filozof ne može razviti tezu bez razvijanja cjelokupnog filozofskog sistema, tako ni bh. fudbal ne može naći izlaz iz ovog rezultatskog ponora bez sistema koji proizvodi domaće igrače.
Ključ za otključavanje bh. fudbala leži upravo u domaćoj ligi, a ona je – kako to reći nježno, a da ne zvuči previše vulgarno – u totalnom rasulu. I ne, nije stvar u infrastrukturi, terenima ili čak novcu. Sve to je zapravo nevjerovatno napredovalo u posljednjih nekoliko godina. Hibridni tereni na kojima se igra naša Premijer liga sada su svjetlosnim godinama ispred onih na kojima se igrala Prva savezna liga Jugoslavije.
Ali, avaj, fudbal nije samo travnjak i tehnologija, zar ne? Dok na scenu izlaze novi softveri i dronovi, čini se da Edukacioni centar našeg Saveza, vođen neumornim Munirem Talovićem, proizvodi bataljone “laptop trenera” koji nisu ni gumicu na patikama poderali. Da bismo dobili igrače, potrebni su nam omladinski treneri koji nisu zaneseni PowerPoint prezentacijama o formacijama i tranzicijama, već oni koji uzmu loptu, stave je na travu i kažu: “De ti nju ovdje udari, baš ovdje.” Jer, da bi pokazao kako se centrira, moraš prvo sam znati kako.
Zamislite Mensura Dogana, koji je u 27. godini, umjesto da je igrao fudbal, predavao u Edukacionom centru, gdje do danas kursantima prodaje čitave kolekcije muda pod bubrege.
Daću vam primjer jedne od njegovih “vježbi”: postavite loptu na liniju, vodite je dužinom i – kada Dogan vikne “hop!” – skačete koljenima na nju.
Koja je svrha vježbe? Nema svrhe, kao ni kod devedeset posto drugih “vježbi”, šema, igrica i čudotvornih “automatizacija” koje ovi laptop treneri zdušno prepisuju iz svetih tekica. Treneri defiluju s laptopovima i rokovnicima pod miškom, pogled im podsjeća na starogrčke mislioce, a svakim treptajem oka kao da govore o “demarkaži” i “trenažnim procesima.”
Najveći majstori te igre s punom ozbiljnošću tvrde da njihove ekipe za poluvrijeme promijene čak četiri formacije, dok im se jadni igrači muče da loptu spuste glavom do saigrača. To vam je, dragi čitaoče, rak rana našeg fudbala – trenerski kvaziakademici uvezeni iz neke paralelne stvarnosti gdje svako može biti Murinjo, svjetski trener bez igračkog pedigrea.
Ovi teoretičari obučeni su da citiraju formule, ali ne i da stvaraju igrače. Promiče im, međutim, centralni problem: Murinjo može biti genijalan strateg za seniore, ali nije sposoban da vodi omladinske kategorije, jer jednostavno nije u stanju da praktično pokaže i koriguje tehničke elemente igre. Jer da jeste, i sâm bi bio dobar fudbaler. Sve to vam luči taj naš lokalni Hogvorts za trenere, gdje umjesto čarobnih štapića diplomanti dobijaju papir s licencom i magičnu moć da štipaju članarine i poklone – nekad u gotovini, a nekad u janjetini. A na terenu? Štoperi igraju glavom kao da nije njihova, a bočnim igračima lanac spadne svaki put kad pokušaju prodati biciklo. Joga bonito, rekli bi.
Hoću reći, da bismo fudbalski ozdravili, moramo raskrstiti s mitom o reprezentaciji. Odbaciti ga, zaboraviti, ignorisati – neka postane irelevantan, nešto što nikoga ne dotiče. Reprezentacija je ionako tek sezonski karneval, maskenbal za kolektivno ispuštanje pare par puta godišnje. Sjednemo, odgledamo utakmicu, malo se veselimo ako pobijedimo, tugujemo ako izgubimo, i onda jedva čekamo kraj te farse i povratak onoga što stvarno vrijedi – ligaški fudbal. Klubovi su svetiji od svega, važniji od te patriotske razonode zvane reprezentativni fudbal. Ko god misli da će time liječiti komplekse, neka se mane ćorava posla.
Pravi posao počinje onog trenutka kada se konačno okrenemo domaćoj ligi i klubovima, jer tu leži srž problema i rješenje naše fudbalske bijede. Nema potrebe podizati glas zbog loših rezultata reprezentacije – to je tek posljedica klupskog nerada. Na kraju krajeva, kako bi naš narod slikovito rekao: “od govana se pita ne pravi.”
SUDIJSKA ORGANIZACIJA KAO MAFIJAŠKI KARTEL
Ali, pravi razlog za pobunu, za gnjev i osudu, leži u lakrdiji koja se zove suđenje i besramno mešetarenje unutar naše lige. Kada se pobunimo protiv tog nereda, kada zaista dignemo glas protiv očitog kriminala, tada ćemo napokon biti na pravom putu.
Koliko god vjerovao da trenutna garnitura Saveza, predvođena Vicom Zeljkovićem, nema direktne veze s očajnim rezultatima reprezentacije – jer odgovornost tu leži u nemoći naših klubova da stvore igrače – toliko ih eksplicitno optužujem za sramotno stanje domaće lige. Istina je, pod njihovom palicom napravljeno je više za infrastrukturu, marketing, pa čak i za televizijsku pokrivenost nego što su to učinili svi prethodnici zajedno. Ali, dok su pravili te pomake, sudijska organizacija je pretvorena u pravi mali kartel.
Nemojmo se zavaravati, svako ko prati našu ligu zna za koga se “šteluje” – Borac, i donekle Zrinjski. Borac i Zrinjski. Zrinjski i Borac. Ovo nije teorija zavjere, ovo je zavjera. Sudije poput Muse, Njegomirovića, Petrovića, Gigovića, Kazlagića, Topalovića i ostali su samo izvođači radova, dirigovani iz Saveza i njegovih tijela. To što rade nije ništa manje od udruženog zločinačkog poduhvata koji obesmišljava fudbalsko takmičenje. Nije ovdje riječ o nekakvom rušenju države ili iredentizmu, niti o sličnim fantazijama kojima se redovno pokušava objasniti sve što nije po volji sluđenog bosanskog muslimanskog subjekta. Ovdje je riječ o nečemu daleko prozaičnijem – o banalnim finansijskim interesima. Ko osvoji titulu, ima otvoren put ka grupnoj fazi evropskih takmičenja, a s tim dolazi i novac.
A sad ću biti malo drzak i reći: najveće žrtve te paradigme su sarajevski klubovi, jer su najveći. To treba jasno reći. FK Sarajevo i FK Željezničar su najveće fudbalske institucije u ovoj zemlji, veće čak i od reprezentacije. Ta dva kluba moraju biti predvodnici razvoja bosanskohercegovačkog fudbala, oni trebaju biti ti (svakako uz Velež) koji će proizvoditi igrače za reprezentaciju. Zato ih smatram najodgovornijima za sve propuste u proizvodnji vrhunskih fudbalera. No, takođe, oni moraju biti i pokretači borbe protiv trenutnih tendencija u našem klupskom fudbalu, koji je postao farsa.
Borba za Sarajevski kantonalni savez, koju je pokrenuo FK Sarajevo uz podršku FK Željezničar i ministra Magode, predstavlja prvi korak ka stvaranju novog, zdravog fudbalskog okruženja. Trenutno stanje ispod je renomea Borca i Zrinjskog, budući da su ta dva kluba zaista izgradili odlične timove,čvrste organizacije i financijsku stabilnost, čemu svjedoče i njihovi rezultati u Evropi. Ova lakrdija na domaćoj fudbalskoj sceni dugoročno šteti svim učesnicima, pa čak i Vici Zeljkoviću, koji će, unatoč brojnim pozitivnim pomacima koje je ostvario u našem fudbalu, s pravom ostati upamćen kao omraženi Staljin naše igre, umjesto da bude zapamćen kao najbolji predsjednik FSBiH u njegovoj istoriji.
Međutim, još uvijek nije kasno da se stvari preokrenu. Uz uspostavljanje regularnog takmičenja i poštenog suđenja, što je sasvim moguće s obzirom na kvalitet naših sudija koji, ukoliko žele, mogu suditi s integritetom, te uz financijsku stabilnost mnogih klubova, poboljšanu infrastrukturu i sistematski rad u omladinskim pogonima koje klubovi moraju započeti, možemo postaviti temelje za uspješniji fudbalski ambijent.
U suprotnom, ne preostaje nam ništa drugo nego da se glođemo dok ne padne mrtva glava, a da na reprezentativnoj sceni prizivamo izvjesne Sude Sulejmanoviće koje čuvaju po dvojica…
————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Čitajte još:
IMA LI NADE ZA PRAVNU DRŽAVU: Silne afere bez odjeka, pravosuđe kao najveći karcinom bh. društva
————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.
