Projekcija dokumentarnog filma Jasmile Žbanić Blum – Gospodari svoje budućnosti u sarajevskom kinu Meeting Point pokazala se nezaboravim iskustvom: dobar dio publike je tokom filma u nekom trenutku zaplakao, a na kraju se prolomio spontani aplauz.
Pritom u samom filmu nije bilo ni trunke patetike ili emocionalne manipulacije kojom se mami suza gledatelja, već su suze išle i zbog sreće i zbog tuge. Sreće zbog dokumentarističkog podsjećanja kakav je bio život u Sarajevu u kojem je Emerik Blum bio vodeća figura, a tuge zbog boljeg vremena koje se ne može vratiti.
SVJETSKI, A NAŠ
Žbanić je svojim dokumentarcem o osnivaču Energoinvesta još jednom pokazala da je najkonzistentnija i najpromišljenija filmska autorica u daytonskoj Bosni i Hercegovini, snimajući film koji spada u danas rijetku kategoriju “svjetsko, a naše”, baš kakav je bio i Energoinvest.
Film otvaraju tonovi iz medijskih izvještaja sa svih strana svijeta, u kojima se govori o štrajkovima radnika i radničkoj borbi za prava, poštovanje i plaću od koje se može živjeti u svijetu kapitalizma, da bismo onda čuli karakteristični glas američkog senatora Bernieja Sandersa, jedinog uvjerenog (demokratskog) socijalista u Senatu, koji se pita zašto milijarder Jeff Bezos, vlasnik Amazona, svojim radnicima onemogućava i mogućnost odlaska na toalet tokom radnog vremena, a kamoli sindikalno organiziranje.
Tek tada nas Žbanić vraća u socijalističku Jugoslaviju, zapravo nudeći koncept radničkog samoupravljanja kao potencijalno najbolji odgovor za izazove budućnosti u svijetu koji sve brže ide prema vlastitom ekološkom, ekonomskom i moguće i nuklearnom samouništenju.
Tu dolazimo i do Emerika Bluma, komunista, antifašističkog borca i sarajevskog ilegalca koji je kao Jevrej 1941. završio u Jasenovcu iz kojega je uspio pobjeći 1944. Nažalost, u ustaškom logoru smrti izgubio je roditelje i mlađu sestru, a posebno je potresan moment iz Blumovih sjećanja na Jasenovacu kojem opisuje kako je svjedočio tome da ustaša za noge uzima četverogodišnje dijete i udara njime svom snagom o zid, opisujući jezive scene. Toliko o tome da je Jasenovac bio “radni logor”, kako filoustaše danas pokušavaju falsificirati.
Početkom 1950-ih Blum sa ekipom od dvadesetak suradnika po partijskoj i vlastitoj odluci dolazi u rodno Sarajevo da pokrene preduzeće Elektroprojekt, koje će kasnije prerasti u Energoinvest. Žbanić gledatelje podsjeća u kakvom je stanju bila Bosna i Hercegovina nakon Drugog svjetskog rata: tri četvrtine općina bez struje, više od 70 posto stanovništva nepismeno, bez asfaltiranih puteva, itd.
Taj pristup će se u cijelom dokumentarnom filmu isplatiti, jer Žbanić uvijek ističe širi socioekonomski i politički kontekst u kojem se odvija život neupitno izuzetnog čovjeka Emerika Bluma, koji svoju izuzetnost, kako i sam navodi, ne bi mogao nigdje do kraja ostvariti nego u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu. Njega nije zanimalo, kaže u jednom intervjuu za strane medije, da kao generalni direktor rastućeg preduzeća svoje goleme talente usmjeri na maksimalizaciju profita, kako je to standard u kapitalizmu, već da kroz rast i razvoj Energoinvesta transformira na bolje živote Energoinvestovih radnika, te cijelo Sarajevo, pa onda i Bosnu i Hercegovinu.
U tome su Emerik Blum i jugoslavenski samouporavni socijalizam uspjeli kao nitko prije niti poslije u povijesti Bosne i Hercegovine. Opismenjavanje, obrazovanje, kulturni i sportski život, zdravstvena njega, stanovanje i svi mogući materijalni i duhovni uvjeti života su u tom periodu, čiji je Blum bio jedan od najboljih predstavnika, doživjeli dotad nepojmljiv procvat i napredak, što sve spretno prikazuje Žbanićkin film, oslanjajući se na raznolik arhivski materijal i dvadesetak sugovornika koji su osobno poznavali Bluma.
NAPREDNA BLUMOVA CIVILIZACIJA
Indikativno je da su među njima i njegov šofer i financijski direktor Energoinvesta, ali i brojne žene koje je Blum podržavao u njihovim stručnim ambicijama. Za Bluma je oznaka “drug” u tom smislu bila podjednako važna kao i ona generalnog direktora, jer on je iskreno vjerovao u jednakost ljudi. Uostalom, o tome najbolje svjedoči činjenica da je Blum kao generalni direktor preduzeća koje je s vremenom zapošljavalo desetke hiljada ljudi imao plaću samo četiri puta veću od radnika na recepciji Energoinvesta.
Iz perspektive današnje Bosne i Hercegovine divljeg kapitalizma, ordinarnog kiča, pomhnitalog nacionalizma i vjerske zatucanosti, vidjeti u filmu, primjerice, da je radnicima u Energoinvestu u fabrici svirao simfonijski orkestar i da su pisali (dobru) poeziju, izgleda kao svjedočiti prizorima neke napredne civilizacije o kojoj se samo može sanjati, ako i to. Jer današnja je BiH u tako bijednom stanju da ni sanjati nije moguće.
U jednom tekstu nema mjesta za nabrojati sva čuda koja je stvorio Energoinvest pod vodstvom Emerika Bluma, pa zato i treba pogledati Žbanićkin jednoipolsatni dokumentarac, koji to većinom dobro sažima, tako da može biti jasno i domaćoj i stranoj publici. Pritom je njena najbolja autorska odlukašto samoupravni socijalizam nudi kao model za budućnost i Bluma kao njegovo utjelovljenje, a ne kao jeftinu i patetičnu nostalgiju za boljom prošlošću, zbog čega ne treba biti iznenađen ako Blum – Gospodari svoje sudbine doživi i značajan međunarodni odjek.
Film daje i jasan odgovor na pitanje zašto Blum i Energoinvest nisu mogući u današnjoj BiH: zato što je takvo čudo ekonomskog i društvenog progresa bilo moguće samo u socijalizmu i utemeljeno na socijalističkim vrijednostima. Žbanić na kraju filma nudi i gorak, ali tačan odgovor na pitanje šta je sada moguće, prikazujući kako na razvalinama Energoinvestovog kompleksa na Stupu nastaje prva sarajevska filijala njemačkog diskontnog maloprodajnog lanca Lidl.
Prije smo stvarali nove vrijednosti, modernizirali se vlastitim snagama i idejama, živjeli u solidarnosti, proizvodili i izvozili po cijelom svijetu, danas nam je vrhunac da kao konzumeristička bezumna masa kupujemo jeftinu stranu robu i ovo malo novca što imamo tako šaljemo u Njemačku, gdje smo već poslali dobar dio stanovništva.
Kako smo do toga došli i zašto se iz toga nećemo brzo (ako ikako) izvući, simbolički pokazuje to što se tranzit, magistralna ulica koja je nastala u gradonačelničkom mandatu Emerika Bluma početkom 1980-ih, danas zove Put Mladih muslimana. Šta su to Mladi muslimani sagradili u Sarajevu, koga su to opismenili? Ništa i nikoga. Po čemu oni zaslužuju da se Tranzit zove po njima? Odgovor vjerojatno znaju u centrali SDA.
Istovremeno, u Sarajevu postoji i Ulica Emerika Bluma. Sporedna i skrajnuta ulica na Kovačićima. I sve dok je tako, sve dok se Tranzit ne zove po Blumu, već po Mladim muslimanima, nema uopće smisla pitati se zašto danas nema nekog novog Emerika Blum a. Jer svi ti putevi Mladih muslimana, mostovi Franje Tuđmana ili trgovi s nazivom Srbija, ljude u Bosni i Hercegovini neće odvesti nigdje osim u konačni nestanak.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
Pročitajte još:
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.
