MASKE SU PALE: Sada možemo biti ono što uistinu jesmo – zadrti, konzervativni, patrijarhalni i klerikalni

U svojoj nedovršenoj posljednjoj knjizi, Estetička teorija (Ästhetische Theorie, 1970), Teodor V. Adorno samo sporadično pominje Franca Šuberta. Na prvi pogled, to bi se moglo shvatiti kao znak da Adorno nije pridavao veliki estetski značaj Šubertu. Ipak, u dva od tih rijetkih pasaža u Estetičkoj teoriji u kojima ga pominje, Adorno povezuje upravo Šuberta (od svih kompozitora) s jednom od dvije centralne kategorije svoje filozofije umjetnosti: mimezom.

U prvom od ta dva pasaža, u poglavlju „Privid i izraz“, Adorno piše sljedeće:

Umjetnost je oponašanje isključivo kao oponašanje objektivnog izraza, dalekog od psihologije, kojeg je možda nekada osjetilni aparat svijeta bio svjestan, a koji sada opstaje jedino u umjetničkim djelima. Takva mimeza je ideal umjetnosti, a ne njena praktična procedura, niti je to stav usmjeren ka izražajnim vrijednostima. Doprinos umjetnika izrazu jeste moć mimikrije, koja u njemu oslobađa ono što se izražava; ako ono što se izražava postane opipljivi sadržaj [Inhalt] umjetnikove duše, a umjetničko djelo njegova kopija, tada [se] djelo degeneriše u mutnu fotografiju.

Veliki afrički pisac, Činua Ačebe, u romanu No Longer at Ease, tu vrstu prilagođene degeneracije preobražava u refleksiju o svijetu: njegov protagonist, Obi Okonkvo, obrazovan na Zapadu, vraća se u Nigeriju s idealima prosvijećenog, modernog čovjeka, ali ubrzo biva uvučen u vrtlog korupcije, tradicije i sistema koji ga melje. Njegova borba nije samo lična – ona je univerzalna i odjekuje kroz istoriju svih društava koja su se suočila s kolonijalnim naslijeđem.

Kao što se afričke elite naizgled priklanjaju zapadnjačkim vrijednostima dok u isto vrijeme održavaju stare plemenske hijerarhije, kao što balkanski očevi nacijâ proklamuju „demokratiju” i „evropske vrijednosti” dok učvršćuju autoritarizam, tako i Obi balansira između dva svijeta, nesposoban da se istinski opredijeli, postavši mutna fotografija onoga što kobajàgi oponaša. Njegova sudbina postaje alegorija šireg fenomena – nevoljne adaptacije, u kojoj progresija nije rezultat unutrašnjeg ubjeđenja, već spoljašnjeg pritiska.

Ačebe je vrednovao moć tišine. Njegovi romani insistiraju na tome da naizgled nepremostivi ponori u tekstu ili kulturi ukazuju na mogućnosti koje su izvan našeg dosega. Poput karipskog romanopisca Vilsona Harisa, Ačebe je razumio da takvi ponori ostavljaju prostor za zamišljanje kako „zatamnjeni mostovi i potencijalni mostovi postoje između razdvojenih ili zatvorenih poredaka i svjetova, mostovi koji su ponekad nesigurni, nikada apsolutni, ali koji… rađaju duboku svijest o numinoznoj čvrstini prostora, unutrašnjeg prostora/spoljašnjeg prostora, prostora kao materice istovremene gustine i providnosti u jeziku originalnosti“ (Haris 239). Tišina u njegovim romanima nije puki nedostatak riječi, već prostor u kojem se otvara mogućnost – za refleksiju, otpor ili, paradoksalno, još dublju zarobljenost u neizrečenom.

DRUŠTVA ZAROBLJENA IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI

U svom posljednjem romanu, Things Fall Apart, Ačebeove tišine suptilno oblikuju trenutke u kojima su se preklapali različiti književni zahtjevi britanskih antropologa i zapadnih ljubitelja romantike s modernističkim aspiracijama nove nigerijske elite, ali i njenom nostalgijom za onim neimenovanim stvarima, čije postojanje niko nije ni pomislio da artikuliše – i to samo zato što su grozne. I upravo u toj tišini rađa se politička mimikrija – ne samo kao strategija, već kao simptom društava zarobljenih između prošlosti i budućnosti, između onoga što trebaju biti i onoga što žele ostati. Obi Okonkvo, u tom smislu, nije samo književni lik, već je arhetip političke figure koja zna kako govoriti jezikom modernosti, ali ne zna kako ga živjeti. Njegova nemoć nije samo moralna dilema, već egzistencijalna tragedija, odraz svijeta u kojem se ideologije često ne zasnivaju na principima, već na pukoj pragmatičnosti – ili, još opasnije, na fatalnoj iluziji da je prilagođavanje isto što i promjena.

Prije sedam godina, prvi i jedini put u životu obnašao sam ulogu novinara, kada sam, za jedan sada ugašeni žurnal u kojem sam pisao sedmičnu kolumnu, obavio intervju s Tarikom Haverićem. Razlog tome bio je sasvim banalan – upravo sam pročitao knjigu izabranih intervjua Razgovori u Parizu ugledne jugoslovenske novinarke Branke Bogovac, koja je tokom šest decenija života u francuskoj prestonici razgovarala s najvećim umovima XX vijeka, od Žana Klod Renara i Fransisa Ponža, pa do Borhesa i Milana Kundere. Oduševljen knjigom, poželio sam i sâm, u ulozi samozvanog novinara-intervjuiste, započeti ciklus razgovora s intelektualcima čije mišljenje cijenim i do čijih mi je uvida istinski stalo. Ipak, moja je zamisao ostala tek neostvarena ambicija.

Haverićev i moj razgovor dotakao se, između ostalog, i evropskih integracija – one vječne, iscrpljujuće teme koja, zbog svoje neprekidne prisutnosti u našem javnom prostoru, odavno više ne budi ni nadu ni polemiku, već tek umor. Konkretan povod bio je zastoj u pregovorima između Evropske unije i Makedonije, one iste Makedonije koja je, u očajničkom pokušaju da se dodvori Grčkoj, pristala na čin samouniženja i preimenovala se u Sjevernu Makedoniju – da bi se probudila tamo gdje je zanoćila. Haverićev odgovor na moje pitanje, koje je u svojoj formulaciji Evropi imputiralo izvjesni orijentalizam, samo je potvrdio ono što sam već znao – da političke elite na slovenskom jugu nikada nisu percipirale liberalne reforme kao istinski emancipatorski proces, već kao spolja nametnutu nevolju, ritualnu pokoru koju valja otrpiti, proceduralno ispuniti, a zatim, čim se pogled evropskog velikog brata okrene drugdje, neometano nastaviti po starom. U retoričkom registru evropskih integracija one se prikazuju kao predani modernizatori, posvećeni reformama, dok u onom stvarnom, neizgovorenom prostoru političkog, one igraju sasvim drugu igru – simulišu promjene kako bi sačuvale prirodu svoje vlasti netaknutom. A ta priroda, barem kod nas, nije opredjeljena izgradnji demokratskih institucija, već perpetuaciji privatizovane moći i naslijeđenih hijerarhija.

Otuda i taj paradoks da su najveći pobornici euroatlantskih integracija istovremeno i njihovi najveći kočničari: u Briselu se govori jezikom reformi, dok se kod kuće reprodukuju isti oni arhaični obrasci moći koje bi te reforme morale dokinuti. Evropska pravila su tek maska, fasada koja se istovremeno slavi i potkopava, pozdravlja i sabotira, jer krajnji cilj nije društvena transformacija, već kupovina vremena – što duže održavati poredak u kojem se vladavina prava može dozivati u proklamacijama, ali ne i u praksi.

POVRATAK FORMULI ZA PROPAST

I to svi znaju. Svjestan sam da ispisivanjem ovih kartica nisam otkrio Ameriku. To je odavno postalo opštepoznato mjesto, do te mjere da više ni ne zahtijeva simulaciju – ni narodni tribuni ni narod ne osjećaju potrebu da održe iluziju. Međutim, postoji jedna opasna varka, a to je da šaradu skrajnemo u domen monotone dnevne politike, kao da su neki nepoznati političari odgovorni, kao da je u pitanju politika u usko formalnom smislu – dolje političari! Živio narod! Zato mi pada na pamet ona antologijska naslovnica pokojnog Feral Tribunea – „Dolje NATO bombe!“ Istina je, međutim, potpuno drugačija. Jer ovo nije pitanje politike, već kulture.

Ako govorimo o Bosni—i ovdje, zapravo, pišem o njoj, jer ona gotovo ekspresionistički sažima cjelokupni slovenski jug—maske su u posljednjih nekoliko godina konačno pale. Pogotovo otkako je, kako tvrde centrala SDA, njeni privjesci i na njenu sisu priključeni mediji, „ustav oktroisan”, u bošnjačkom društveno-političkom prostoru povampirilo se uvjerenje da mimikrija više nije potrebna. Nema više potrebe da se pravimo proevropskima i prozapadnima. Nema više ni fingiranja reformi, tolerisanja nevladinog sektora, brige o pravima manjina, sekularnosti i društvenom i političkom liberalizmu.

Prema takvom stavu, napokon možemo javno ispoljavati ono što smo dosad prikrivali; sada možemo biti ono što uistinu jesmo—zadrti, konzervativni, patrijarhalni, klerikalni. Možemo bez ustezanja oplakivati ono što nas zaista boli—najezde modernosti i permisivnosti. Vratiti se „tradiciji”, „korijenima”, „istinskim vrijednostima”, okrenuti se Istoku jer je Zapad izdao „našu stvar”—pa zašto više na silu provoditi njihove reforme? Problem s takvim stavom, koji se širi poput kuge, leži u tome što su modernost i liberalizam preduslovi za napredak, dok su naše „tradicije”, „korijeni” i „istinske vrijednosti” pouzdana formula za propast. Ili da budem slikovitiji: zapadni turista doći će u Sarajevo, obići naše znamenitosti – crkve, džamije, sinagoge – posjetiće Sahat kulu, koja je, ne zaboravimo, starija od Big Bena. Turistički vodič će mu ispričati omiljene hićaje o suživotu crkvenog zvona i ezana, o ovoj unikatnoj havi koja, naravno, ne postoji nigdje drugo, o prirodnim ljepotama, o kralju Tvrtku i povelji Kulina bana. A na kraju, taj isti turista će se vratiti kući na platu od četiri hiljade Evropljana, dok ćemo mi ovdje i dalje prebrojavati krvna zrnca ljudima i ženama.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Čitajte još: 

I NOVA KRIVIČNA PRIJAVA KUPI PRAŠINU: Ko u Tužilaštvu BiH godinama zaustavlja procesuiranje Mire Džakule?

DODIKOVI MEDIJI POSLUJU UPRKOS SANKCIJAMA: Firmi povezanoj sa ATV-om od predsjednika RS skoro 300.000 KM

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!