STUDENTSKI PROTESTI: Putokaz za zemlju koju je progutao mrak

Ovo što se dešava u Srbiji već četiri mjeseca je borba života, radosti, ljubavi sa mržnjom i fašizmom, što nije nužno samo karakteristika onih koji podržavaju Vučića. Sa njima će se čak lakše izaći na kraj, nego sa ovima koji tu kao na kontra strani. Ali, treba vjerovati i delati, što bi rek’o pokojni Bandić Milan, a na meni je da rasčlanim napisano.

Već decenijama Srbija živi u svojevoljnom mračnom egzilu, u kom su je strpale političke, kulturne, sportske i sve druge “elite”. Iz tog mraka izmilio je Slobodan Milošević, izmilio je Vojislav Šešelj, Arkan, bokani, klokani, legije, Zvezdan Jovanović, Milan Radoičić, Zvonko Veselinović…

Spisak je predug i možemo tu dodati i Milorada Dodika, Ratka Mladića, Radovana Karadžića, a na njegovom početku, tek kao mladi junoša, a i na samom kraju kočoperi se jedno ime – Aleksandar Vučić, kao mutant koji je preživio sve potrese, iako se, budimo realni srbijansko društvo nije nešto previše treslo. Čak ni 5. oktobra 2000. godine kad je srušen Milošević.

Kako to mislim? Rušile su ga slične snage koje su 9. marta 1991. pokušale nešto slično, ali uspjele nisu. Već je izlizana fraza da je Milošević pao, kao što su pokušale da ga ruše devet godina ranije, snage koje nisu bile zadovoljne rezultatima ratova u Hrvatskoj, BiH, pa i na Kosovu.

ODRŽAVANJE MRAKA

Štogod mislili o Zoranu Đinđiću, jer je uveo vjeronauke u škole, skidao petokrake, pravio kompromise sa onim najcrnjima u tom mraku, nikad nećemo saznati kakvi bi bili dometi njegove politike, jer pravu podršku za bilo kakvu ozbiljniju reformu nije imao. Tumarao je u mraku, da bi ga isti taj mrak na kraju i progutao nakon što je probao naći neko svjetlo.

Njegovim ubistvom utrnute su i te iskrice, koje su kasnije pokušavali pronalaziti i drugi, poput Olivera Ivanovića, recimo.

Želja je bila samo jedna – održavati mrak jer u mraku se ne vide svi koruptivni poslovi, u mraku se ne vidi trgovina ljudima, jer to je ono što ova vlast radi – trguje svojim ljudima u potpunosti ih potčinjavajući i dovodeći ih u vazalni položaj, znajući da izbora i nemaju. Odnosno, imaju. Evropa. Mladi su taj izlaz i prihvatali, što je dodatno učvršćivalo poziciju vlasti jer odlazak mladog stanovništva, onog koje zna da misli svojom glavom, je još jedno gašenje one iskre.

I ništa se tu ne bi promijenilo da sama Evropa, ali i ostatak svijeta, postepeno ne upada u isti onaj mrak u kom mi odavno bitišemo. Uporedo s tim, ovaj “naš” mrak odnio je, u manje od dvije godine 34 nevine žrtve. Iz njega je izronio i mali Kosta i Ribnikar, Uroš Blažić i Malo Orašje i Dubona, kao i nadstrešnica Željezničke stanice u Novom Sadu.

Ako smo u prva dva slučaja imenovali počinioce, zašto to nismo učinili i u ovom posljednjem? Zato jer se on ne svodi na samo jedno ime, ali da, možda bismo i mogli da ga svedemo na jedno ime – Aleksandar Vučić. I to ne zato jer mu želimo pripisati nešto što nije učinio, već zato što je sam sebe postavio u situaciju u kojoj se nalazi iznad svih, pa što onda i u ovom slučaju ne bi bio iznad?

Ali, to je prelaka meta. Nije samo Vučić problem, jer nije on tu gdje je samo zato jer je on to tako htio. On je tu jer je on rezultat društva koje tumara u mraku, a u kom se on tako dobro snalazi.

NEKA BUDE SVJETLO
Ali, da ne upadnem ja sad u zamku, jer u mraku je lako upasti u iste, pa da uzvikujem i ja: “Vučiću, pederu”, jer to je i homofobno, ali i potcjenjujuće, a to su prvo shvatili student spuštivši ga na nivo na kom “predmetna institucija”, odnosno predsjednik Srbije treba i biti – nije nadležan.

Suočeni sa višegodišnjom besperspektivnošću, sopstvenim roditeljima koji tumaraju u tom mraku, ali i mogućnošću da ih taj mrak proguta, kao što je prethodno progutao one 34 mahom mlade osobe, oni su se odlučili udariti na izvor mraka, a to nije ni Aleksandar Vučić, ni pokojni Milošević – to smo mi.

Vraćajući nam vjeru u život koju smo odavno izgubili, vjeru u ljude, vraćajući nam osmjehe i suze, koje smo tako olako prepustili mraku, vraćajući nam vjeru u ljubav svojom razigranošću, željom za životom, osmijehom, pale svjetlo u našim sopstvenim domovima.

To je teritorija koju “predmetna institucija” ne razumije, jer nikad nije bila na tom putu. Ona to prezire i učiniće sve ne bi li je ponovo progutao mrak u kom živi. Podsjeća me ovo na onaj čudesni crtani koji se slično i zvao: “Čudesna šuma”, u kom se slikar i životinje ujedine ne bi li zlog Kaktus cara natjerali da procvjeta i pronađe svoje drugo JA, ono koje uživa u svjetlu sunca.

Ipak, ova “predmetna institucija” nije taj Kaktus car. U to ne treba vjerovati. Ova predmetna institucija je spremna na sve ne bi li se održala tu gdje je, ali prije svega ne bi li zaštitila mrak. Da li i koristivši tzv. zvučni top? Da, iako ne bih sa sigurnošću mogao tvrditi da se to zaista desilo jer ko još ima iskustva sa zvučnim topovima? Ali, eto, život u mraku vas uči svemu. Svemu osim životu.

Ipak, previše je još konaca koje drže u rukama i tu ne mislim nužno samo na vojsku i policiju već armiju javnih službenika koji će sutra, prekosutra, iako su naredna tri dana najavljeni generalni štrajkovi, uredno otići na posao gdje će, isto tako uredno, gledati svoje i slike svojih kolega/nica sa najvećeg, u istoriji, protesta u Beogradu.

Mnogima je izlazak na protest samo umirivanje sopstvene savjesti. Isto tako, to je i prikupljanje novca za prosvjetne radnike koji su pristupili štrajku i odazvali se pozivu studenata, a koji nisu dobili plate zbog toga. Ispada da je lakše opet izdvajati novac, jer već se plaćaju porezi i doprinosi, da bi prosvjetni radnici primali plate, nego zaustaviti točak korupcije i zla.

I to predmetna institucija dobro zna.

To je ono što je u sredini i srži ovog našeg mraka. A da se na kraju istog tog mraka vratimo na njegov početak.

Kao što rekosmo, “Ovo što se dešava u Srbiji već četiri mjeseca je borba života, radosti, ljubavi sa mržnjom i fašizmom, što nije nužno samo karakteristika onih koji podržavaju Vučića. Sa njima će se čak lakše izaći na kraj, nego sa ovima koji tu kao na kontra strani.”

PIPCI ZLA

Od samog početka proteste studenata prate, pa se čak i nameću više od ostalih, razne sumnjive osobe sa nacionalističkim obilježjima – nedavači Kosova, rusofili, četnofili, popovi…

To je okvir u kom su i ovi student odrastali i od njih ne treba tražiti, iako su se ograđivali, da oni budu ti koji će i fizički pokušati ih da uklone jer onda ih vraćamo u mrak iz kog pokušavaju da izvuku sebe i nas. A to dobro zna i “predmetna institucija”. Dokle sežu pipci tog zla i da li su oni umetnuti, jednako kao i sve one profašističke grupacije, koje su viđene na protest u nedjelju, a koje su kasnije pokušale da mirni protest pretvore u sukob, što su često do sad radili, to zna samo “predmetna institucija”. I ljudi oko njega, naravno.

Možda oni i nisu neposredno pod njegovom kontrolom, ali posredno svakako jesu jer su direktan proizvod tog mraka i oni iz njega ne žele izlaziti jer u govnima možda smrdi, ali je toplo, bili sa ove strane traktora ili isa one strane.

Jednako to se može primjeniti i na one sa crvenim beretkama, na bivše pripadnike JSO, iste one čiji krvavi trag se nazire od Ivana Stambolića, Hrvatske, BiH, Kosova, pa do Srbije i ubistva Đinđića, kao i na one pripadnike 63. padobranske brigade, čiji krvavi trag je tek nešto manji, ako nam broj ubijenih može uopšte biti mjerilo vrijednosti, odnosno nevrijednosti. Zločin je zločin bio on počinjen nad jednom ili 1001 osobom.

Činjenica da su upravo oni, kao i brojni bajkeri sa nacističkim obilježjima bili brana između istih takvih u parku i onih koji su sa “studentima koji žele da uče”, htjeli da se obračunaju – je upravo ono što “predmetna institucija” i želi jer to nije sukob koji može izazvati proplamsaj one iskre. Naprotiv.

A traktori? Više od 100 traktora koje je prethodnu noć doveo uništeno je noć poslije. Sve do jednog. Izbušene gume, polomljena stakla… Nepovratna šteta. Da sam ja, sa još par nas, krenuo kojim slučajem da lomim traktore i da im bušim gume, a traktorska guma ipak nije tako mala, garantujem da bi u roku od pet minuta bili uhapšeni.

Polomiti više od sto traktora, izbušiti im gume moglo se samo uz dozvolu, pa čak i u organizaciji vlasti. Nikako drugačije. Previše simbolike ima u onim traktorima oko “ćacilenda”, kako su nazvali Pionirski park u kom su “student koji žele da uče”. Traktori su simbol propale politike koja se zaokružila “olujom”, da bi 30 godina poslije konačno stavili točku i tačku. Nadam se samo jednu, a ne tri.

I zato: “Let there be light!” Lako se prepustiti očajanju, razočarenju. Navikli smo na to, ali kao da još nismo prihvatili da ne mora tako biti. A i ne moramo, ali valjda imamo neku odgovornost za tu djecu u koju se toliko kunemo? Oni su nosioci te iskre.

———————————————————————————————————————————————————————————————————————

Čitajte još: 

STRANAČKO-TAJKUNSKA AKCIJA U DISTRIKTU: Zemljište za sedam maraka za Izetbegovićevog zeta

UDRUŽENJE RODITELJA HENDIKEPIRANE DJECE ‘LEPTIR’: Godinama pod institucionalnim nasiljem

———————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-