DENIS ŠVRAKIĆ: U slavu KK Bosna

U slavu KK Bosna

——————————————-

U Svanovom kraju (fr. Du côté de chez Swann), prvom tomu monumentalnog romana U traganju za izgubljenim vremenom (fr. À la recherche du temps perdu), Prust opisuje kako neznatna gesta – umočenje madeleine kolačića u čaj – vraća u svijet djetinjstva, u Kombrej, u kuću tetke Leonije, u vrijeme koje je do tada bilo zauvijek izgubljeno, zakopano u zaboravu.

Nije sjećanje to koje se Prustu nametnulo, već senzacija – onaj prvi, zagonetni dodir okusa i nesvjesnog. To je taj čudesni Prustov fenomen, kako ga je docnije imenovala neuroznanstvena literatura, u kojem specifičan osjetilni podražaj – najčešće miris ili okus – ne izaziva puko podsjećanje, već potpunu rekonstrukciju prošlosti, u njenoj emocionalnoj, prostornoj i duhovnoj cjelovitosti.

MIRIS KULTNE SKENDERIJE

Moj madeleine nije francuski kolačić, već nešto daleko prizemnije – ali meni neuporedivo dragocjenije: miris Skenderije. Ne mislim pritom na neku sentimentalnu impresiju, već na sasvim određenu olfaktornu stvarnost velike dvorane Mirza Delibašić – mješavinu starog lakiranog parketa, iznurene drvenarije, znoja, kondenzacije i prašine koja pamti teret vremena.

Taj miris – i samo on – sposoban je da me iz sadašnjosti premjesti u precizno vrijeme i prostor: Sarajevo ranih dvijehiljaditih, na utakmice KK Bosna, u trenutak kada se činilo da košarkaška lopta ima moć da vrati život tamo gdje je život iščezao.

Jer nije tu bila riječ samo o sportu. Bio je to surogat za sve ono što nam je bilo oduzeto: za uspjeh, za osjećaj pripadnosti, za izlaz iz spolja nametnute izolacije, za jednu vrstu urbane solidarnosti. Učešće Bosne u tadašnjoj Goodyear ligi – od milja zvanoj gumenjara, današnjoj ABA – bilo je od ontološke važnosti za sve nas; bila je to metonimija obnove, slutnja jedne drugačije budućnosti koju, nažalost, nismo dočekali. Kao u jedinoj zaista vrijednoj replici iz filma Titanik: „Waiting to die, waiting to live, waiting for an absolution that would never come.“

Sarajevo je tih godina živjelo u osebujnoj mješavini adrenalinske treperavosti, kolektivne čežnje i nejasne nade. Skenderija je bila žarišna tačka tog osjećanja – emocionalni epicentar jednog grada koji je tražio nove obrasce pripadanja. Bio je to trenutak kada je on, nakon mukotrpnog povlačenja u sebe, ponovo počeo da se otvara prema svijetu. Balkan net, Pile i Maca šou, Zabranjeni forum s Aleksandrom Hršumom bili su prvi signali nove medijske umreženosti regiona. Tiho, gotovo stidljivo, preko ekrana su ponovo uspostavljane veze koje su se činile zauvijek izgubljenima.

U to vrijeme rijetki su se turisti s nesigurnošću probijali kroz gradske ulice, dok je prisustvo međunarodne zajednice – s vojnim vozilima i uniformama – još uvijek činilo svakodnevicu ne sasvim civilnom. Na naslovnicama su se, gotovo bez izmjene, smjenjivala lica političara koji nam i danas dišu za vratom, upetljani u beskonačne rasprave o ustavnim reformama i takozvanom aprilskom paketu, koji će spektakularno propasti pod teretom političkog diletantizma.

Ipak, naspram svega toga, KK Bosna je tih godina djelovala gotovo kao avangarda – ne samo sportskog, već i kulturnog života grada.

Poput helenističke agore, gdje se okupljala čitava zajednica da bi kroz igru, riječ i prisustvo prepoznavala samu sebe, Skenderija je ponovo postajala mjesto istinskog susreta. Sjećam se moje prve utakmice: protivnik je bio Geoplin Slovan, a ja tek što sam se vratio u Sarajevo s Malte, sasvim slučajno zatekao se na platou Skenderije sat i po prije početka. Sreća mi se blagonaklono nasmiješila – utakmica je bila protiv relativno neatraktivnog protivnika, pa je karata još bilo. Nakon toga, bio sam navučen.

BOSNA VIŠE OD KOŠARKE

Jer Bosna je tada u sebi nosila sve: i mit i nadu, i prohujalu slavu (kao prvi evropski prvak u košarci nas ovim prostorima) i budućnost u nastajanju. U toj sezoni, na istom parketu, pojavili su se legendarni Nenad Marković, igrač čija pojava nadilazi sport; najtalentovaniji mladi bosanskohercegovački košarkaš tih godina Kenan Bajramović; dva američka košarkaša, za nas egzotična kao putopisi Marka Pola – Lens Vilijams i Fin, čijeg se imena, da me ubijete, više ne mogu sjetiti, jer će biti otpušten usljed ograničenja na broj stranaca, kako bi docnije u sezoni mogao biti registrovan Rašim Rajt. 

Iz Srbije su pristigli plejmejkeri Tomislav Tomović i Dejan Parežanin, svaki sa svojim stilom igre, dok je neumorni Siniša Kovačević bio oličenje defanzivne discipline i igrač koji je, gotovo po pravilu, pogađao clutch šuteve u najvažnijim trenucima meča – fortiter et fideliter!

Tu je bila i plejada mladih igrača, gotovo dječaka, ali već ozbiljnih talenata: Edin Bavčić, Suad Šehović, Aldin Kadić, Emir Zimić, i Danko Delibašić, mlađi sin besmrtnog Mirze, čije je prezime nosilo i blagoslov i teret. A nad svima njima, miran, staložen, gotovo monaški, stajao je trener Mensur Bajramović.

U kasnijim sezonama za Bosnu će nastupiti i neki drugi košarkaši čija imena i danas u meni izazivaju onu poznatu drhtavicu zanosa: moji neskriveni idoli Saša Vasiljević i Goran Ikonić, koji će se, s puninom sportske čestitosti, 2016. vratiti u klub da ga spasu od potpunog gašenja; Jasmin Perković, doveden iz redova našeg najvećeg rivala Širokog; zatim Kajl Hil, čiji dres i dalje brižljivo čuvam kao relikviju vlastite mladosti; Nihad Đedović, najpoznatiji poslijeratni Bosnin izdanak na evropskoj košarkaškoj sceni; Dž. R. Bremer, bivši NBA košarkaš koji će nakon epizode u Bosni ostvariti impozantnu euroligašku karijeru; Božo Đurasović, koji će docnije, u nekoj posve drukčijoj priči, tužiti klub zbog neisplaćenih potraživanja. I mnogi drugi.

Bosna mi je tada darivala ne samo ushićenje koje se graničilo s ekstazom, već i tugu tako čistu i ličnu da je i danas teško objašnjavam. U tridesetšestoj godini mogu bez imalo ironije reći da je jedan od najtežih trenutaka mog života bilo ispadanje na sarajevskom Fajnal 8-u od Crvene zvezde – poraz zbog kojeg sam, moram to priznati iako ne bez stida, čučnuo iza trafike na Skenderiji i zaplakao kao dijete. Tih godina, kao i u vremenima prije rata, organizovano navijanje predvodile su Horde zla. Stara garda stajala je na čelu: Ramljak, Džine, Pape, Mai, Kimun…

Kada bi se utakmice Sarajeva i Bosne poklopile istog dana, redoslijed se znao: najprije Koševo, a potom bi se rijeka ljudi, gotovo ritualno, slijevala niz Alipašinu ulicu prema Skenderiji – kao neka urbana liturgija koja je potvrđivala pripadnost i vjeru. Zbog toga, svakoga ko pokuša osporiti prirodnu simbiozu FK Sarajeva i Bosne – bez zadrške izazivam na polemički duel.

SJEĆANJA NIKADA NE BLIJEDE

U sklopu ovih ličnih reminscencija valja takođe reći da sam se izvjesno vrijeme zabavljao sa S. M., jednom od plesačica koje su nastupale za vrijeme tajmauta na Bosninim utakmicama – i sve je tada imalo neku neponovljivu smjesu strasti i euforije.

Moja ljubav bila je tolika da sam, sâm kao prst, otputovao jedne godine na gostovanje u Beograd gdje je Bosna igrala protiv Partizana u dvorani Pionir. Sjeo sam tik iza Bosnine klupe, ogrnut bordo-bijelim šalom – tiho, ali gordo. Nekolicina igrača me opazila i mahnula mi.

U Sarajevu, kao žutokljunac, pohodiо bih kafiće u koje su izlazili Bosnini košarkaši, prevashodno u nekadašnji Hemingvej u Kulovićevoj, bočno od Narodnog pozorišta, gdje sam jedne večeri čak pet puta nazdravio sa Guzom Vilijamsom – sjećanje koje, znam, nikada neće izblijedjeti.

A upravo sjećanje, to varljivo čudo, ne mjeri se tačnošću ni redoslijedom događaja, već intenzitetom strujanja kad mu se vratimo – da bismo to shvatili, valja nam se, kao i u tolikim drugim stvarima, vratiti Geteu.

U izuzetnom pismu Kethen Šenkopf od 12. decembra 1769. godine, mladi Gete opisuje kako mu se ona pojavila u snu, prožetom krivicom zbog njegove duže ćutnje. Nakon što nije odgovorio na njeno posljednje pismo, san ga je podsjetio na dug:

„Sinoćnji san me podsjetio da ti dugujem odgovor. Nije da sam te potpuno zaboravio, niti da nikada ne mislim na tebe; ne, moja prijateljice, svaki dan mi nešto govori o tebi i o mojim dugovima.“

Gete nastavlja:

„Ali čudno je – i to je iskustvo koje ti može biti poznato – vrijeme ne briše naše sjećanje (…), ali ga prikriva. Životne distrakcije, upoznavanje novih stvari, ukratko, svaka promjena u našem stanju, čini našem srcu ono što prašina i dim čine slici; (…) hiljadu stvari me podsjeća na tebe, vidim tvoj lik hiljadu puta, ali tako slabo i često s tako malo osjećaja kao da si stranac.“

Čak ni lik lijepe gospođice Šenkopf, koju je Gete u privatnosti nazivao svojom „prvom djevojkom“ i s kojom je prekinuo udvaranje gotovo dvije godine ranije, ne može se oduprijeti učincima vremena na sjećanje. Jer dok sjećanje zahtijeva vrijeme da postane ono što jest – nema sjećanja bez vremena, niti vremena bez sjećanja – upravo to isto vrijeme remeti sjećanje: prikriva njegove osobenosti, zamućuje detalje, selektivno ih naglašava i time začudno čini poznato stranim, dok ono što je nekoć bilo strano postepeno postaje sve prisnije.

Poput slike čiju je izvornu živost prekrila naslaga života, tako i slika drugog u sjećanju opstaje, potopljena ispod sve debljih slojeva vremenskosti i konačnosti.

OD PONORA I NA KORAK OD GAŠENJA – NAZAD U ELITU

Takva se sjećanja, međutim, ne mogu osloboditi vlastite sudbine poput boja Mikelanđelovih freski na plafonu Sikstinske kapele, koje su restauracijom vraćene navodnoj živosti XVI vijeka, jer sjećanje ne može postojati bez zamagljujućih slojeva vremena i prašine smrtnosti.

U onoj mjeri u kojoj se sjećanje zbiva – barem ono koje doživljavamo kao „individualno“ ili iskustveno obojeno, za razliku od onog što se u kasnoj modernosti, možda i prebrzo, prozvalo „kolektivnim“ ili „kulturnim“ pamćenjem – ono neizbježno zavisi upravo od onih učinaka vremena koji istovremeno prijete njegovim poništenjem. A toj prijetnji mi na Balkanu možemo naročito svjedočiti.

U toj napukloj zoni između ličnog i kolektivnog, između Geteovog izblijedjelog lica Šenkopfove i našeg vlastitog zaborava, sjećanje prestaje biti unutrašnji monolog i prerasta u javnu topografiju. Ono više nije tek krhki otisak intime, već mapa osjećanja u prostoru koji svi dijelimo – grad, dvorana, ulica, televizijski kadar. Kao da se privatna melanholija, koja u Geteovom slučaju tinja kao tinta na hartiji, kod nas prelila u zajedničku čežnju za donedavno izgubljenim košarkaškim velikanom. Sjećanja, premda potamnjela, još uvijek pulsiraju pod površinom – ne kao prošlost koja se vraća, već kao budućnost koju smo napokon ukrotili.

Šta je povod ovoj mojoj pisaniji?

Nakon gotovo dvadeset godina, KK Bosna se ponovo uzdigla do najvišeg ranga regionalne košarke, izborivši plasman u ABA 1 ligu suverenim trijumfom u nižem rangu – ABA 2. Još donedavno, činilo se da je klub klinički mrtav: primoran na fuziju s malopoznatim sarajevskim KK Royalom, pa potom strmoglavljeno potonuo u drugu ligu BiH, kao da nestaje bez traga.

No, vjetrovi su se promijenili. Podrškom Kantona, Grada Sarajeva i ministra Magode, te vizijom i upornošću Dubravka Barbarića i njegovog prvog saradnika, Aleksandra Damjanovića, otpočeo je mukotrpan, ali dosljedan povratak.

Prošle sezone Bosna je osvojila Kup BiH, a ove godine krunisala uspon titulom prvaka ABA 2 lige i plasmanom u finale domaćeg prvenstva.

Hoće li Bosna naredne sezone zaigrati u ABA 1 – još se ne zna. Sve visi o tankoj niti budžetskih mogućnosti, o tome hoće li se u posljednji čas sklopiti finansijska konstrukcija dostojna ambicije i istorije.

A ja, u ovome času, ne priželjkujem ništa više. „Nada je ona stvar s perjem što se gnijezdi u duši,”zapisala je Emili Dikinson – a meni je nada da će Bosna ponovo zaigrati među najboljima najpostojanije gnijezdo od svih.