Bosna i Hercegovina, uključujući neizostavno Republiku Srpsku, ima jako puno problema. Teških, velikih, deprimirajućih, kompleksnih, gotovo nepremostivih, čije rješavanje iziskuje mukotrpan posao. Neadakvatna zaštita od klevete to sigurno nije. Bilo koji kriterij da uzmete u obzir.
Ipak se našla na vrhu liste prioriteta Vlade RS u ovom mandatnom periodu, na samom početku mandata. Iako nije bila dio godišnjeg plana. Nakon tvita, jednog čovjeka. Znate kojeg. Odmah poslije izbora. Znate kojih. I kakvih.
Istovremeno brojni drugi problemi to nisu. Prioritet. Ni po planu, ni neplanski.
Govoreći o listama problema, nekako uvijek pri vrhu ispliva tužna činjenica da ova zemlja nikada u svojoj istoriji nije iskusila zavodljive čari liberalne demokratije. Puko održavanje izbora u pravilnim vremenskim intervalima, nije ekvivalent liberalne demokratije.
BiH je u relevantnim analizama okarakterisana kao tzv. hibridni režim, koji sve više ispoljava autoritarne tendencije, dok demokratski standardi ostaju samo na papiru. Najbolji dokaz je farsa u koju su pretvoreni izbori. Uključujući i biračke spiskove, biračke odbore, brojanje i sve što je vezano za izbore.
Sloboda govora je pogonsko gorivo liberalne demokratije, rekriminalizacija klevete doliće ulje na vatru uveliko rasplamsalih autoritarnih tendencija.
BiH je percipirana kao treća najkorumpiranija zemlja Evrope, odmah iza Rusije i Ukrajine. Svrstana je u globalnoj konkurenciji u grupu zemalja u kojim se stanje najviše pogoršava, sa dominantnom političkom korupcijom, odnosno zarobljenošću države i institucija.
Da li će biti kleveta ukoliko se to bude govorilo nakon usvajanja odredbi o rekriminalizaciji klevete? Šta će biti standard dokazivanja, obzirom da nema osuđujućih presuda, posebno za političku korupciju, upravo zato što je zarobljeno pravosuđe od strane vladajućeg režima.
Prema procjeni Svjetske banke, svake godine u BiH prijevremeno umire oko 3.300 ljudi, što je 9%ukupnog broja umrlih, kao rezultat zagađenja vazduha. Da li će i ovo biti kleveta, posebno u kontekstu traženja krivca za ovakvo stanje, jer ko će zapravo i kako dokazivati da je tomu tako?
UN izvještaj za 2022. godinu Perspektive svjetskog stanovništva, identifikovao je BiH kao zemlju sa najvećom godišnjom stopom depopulacije odnosno smanjenja stanovništva na svijetu. Drugim rječima, države iz koje ljudi bježe glavom bez obzira.
Dijete koje se rodi danas u BiH, kada odraste ostvariće samo 58% produktivnog potencijala kojeg bi moglo ostvariti uz završeno kompletno obrazovanje i puno zdravlje, navodi izvještaj Indeks ljudskog kapitala (HCI) Svjetske banke. Pri procjeni obrazovanja u BiH, izvještaj pokazuje da u prosjeku djeca mogu očekivati da će završiti 11,7 godina školovanja do 18. godine života. Međutim, kad se uzme u obzir kvalitet učenja, to predstavlja ekvivalent tek 7,8 godina efektivnog obrazovanja.
Ovo su samo neki sa beskrajne liste nagomilanih problema s kojim se suočava BiH, koji nisu prioritet. Kao zaštita od klevete. I koji se godinama nažalost ne rješavaju. Čak pogoršavaju.
Nesumnjivo duboko svjestan navedenih problema, kao i vlastitog doprinosa cvjetanju istih, vladajući režim u RS je odlučio da se uhvati u koštac sa preostalim ostacima slobode govora. Ako nećemo, ne možemo, ne znamo ili ne želimo rješavati probleme, barem možemo dokinuti slobodu da se o njima govori. Rekriminalizacije klevete to upravo jeste, obračun sa slobodom govora i onim koji su i do sada puno rizikujući je konzumirali.
Po uzoru na onu dobro poznatu Staljnovu “nema čovjeka, nema problema”, vladajući režim u RS je očigledno uvjeren da će gorenavedene probleme rješiti na način da se obračuna sa slobodom govora. Nema slobode govore, nema problema.
Prilično je jalov posao pokušati argumentovano iznositi primjedbe onima koji nastupaju sa pozicija gole sile.
Pokušali su argumentima i ozbiljnim analizama ukazati na svu pogubnost, nakaznost i retrogradnost izmjena Krivičnog zakonika koje predviđaju rekriminalizaciju klevete novinari, mediji, organizacije civilnog društva, UN, EU, OSCE, Savjet Evrope, komesari za medije i ljudska prava.
Režim nije, naravno, ponudio nijedan suvisao argument zašto je potrebna krivičnopravna zaštita od klevete, kada postoji funkcionalan sistem građanskopravne zaštite. Jedno od temeljnih načela javnih politika i prava, načelo proporcionalnosti, nalaže da se za ostvarivanje legitimnog cilja od strane države koriste sredstva samo u onoj mjeri koliko je to neophodno, posebno kada se radi o sredstvima kojima se invazivno djeluje u oblast ljudskih prava i sloboda. Vjerujemo da je i predlagaču ovih nesretnih izmjena Zakona, ukoliko zamislimo situaciju da ima barem minimum autonomije volje, poznata pričica o Drakonu, po kojem je ostala i danas u upotrebi sintagma drakonska sankcija.
E pa, baš po tom načelu proporcionalnosti kao temeljnom i polaznom, ne može se, upotrebom bilo koje analitičke tehnike, dokučiti potreba i svrha da se iz oblasti građanskopravne kleveta vrati u domen krivičnopravne zaštite.
Posebno u situaciji kada pravosuđe ne uspijeva da krivičnopravnim progonom zaštiti društvo od puno opasnijih i štetnijih pojava kao što su zločini korupcije, organizovani kriminal i tako redom.
Nema sumnje da će posljedice ovakvih zakonskih rješenja biti ekstremno društveno opasne. Politički kontrolisano pravosuđe, potpuno instrumentalizovano od strane režima, biće izrazito efikasan alat za konačno dokidanje slobode govora.
Ne, nije problem u tolikoj mjeri ni sa visinom sankcija. Problem je u krivičnom progonu kao takvom i čitavoj lepezi mjera koje tužilaštvu i agencijama za provođenje zakona stoje na raspolaganju, a što će posebno za medije koji se usude odstupiti od dominantog narativa o “boljem entitetu”, “napretku” i “stabilnosti, stvoriti nepromestive prepreke od upada u prostorije, pretresa, saslušanja i izuzimanja dokaza, do višegodišnjih iscrpljujućih istraga. Pa čak i ako javni tužilac na kraju odustane od gonjenja, cilj je postignut – represija protiv neistomišljenika.
Ali hajde, da čak probamo zamisliti da je tužilaštvo nezavisno i nepristrasno. Načelo ekonomičnosti, koje nalaže da se cilj ostvaruje uz što manje troškove, takođe je zanemareno, obzirom da će se ovakvim rješenjima, umjesto oštećenog kao tužioca po dosadašnjem rješenju, pojavljivati javni tužilac, čime se uzrokuju dodatni troškovi, pri tom potpuno nepotrebni. Pod ovo načelo se može podvesti i činjenica da već imamo 20 godina pravne prakse u građanskopravnoj zaštiti od klevete, i sada ćemo to odbaciti i početi sa potpuno novom praksom, investirajući dodatna sredstva u edukaciju javnih tužilaca. To je čak potpuno štetno sa aspekta analize troškova i koristi.
Ovaj iracionalni akt samovolje vladajućeg režima, svoju apsurdnost je dodatno pokazao u samoj proceduri pripreme izmjena koja je po svemu bila potpuna farsa, čak nije bilo ni planirano donošenje izmjena planom rada Vlade i Ministarstva, potpuno kršeći pravila za pripremu propisa, prenebregavajući obavezu za izradu procjene uticaja propisa, pri tom fingirajući javnu raspravu.
Nema sumnje da je ovaj korak vladajućeg režima najbolji dokaz i potvrda njegove slabosti. Vladajući režim, posebno njegov čelni čovjek jako je dobro svjestan činjenice da nema legitimitet, odnosno da kosturi iz ormara oktobarskih izbora nisu i neće nestati. Isto tako je čelni čovjek režima svjestan zločinačkog poduhvata epskih razmjera na čijem je čelu, a koji je rezultirao nestankom nebrojenih milijardi javnog novca.
Posljednja faza svakog autokratskog režima je obračun sa vlastitim građanima. Čini se da je ta faza počela i neodoljivo podsjeća na stanje koje je Bertolt Brecht ironično komentarisao u svojoj pjesmi Rješenje, kada je predložio da bi, pošto je narod izgubio povjerenje Vlade, možda bilo lakše da Vlada raspusti narod i izabere drugi.
Očigledno je da je narod izgubio povjerenje vladajućeg režima RS, pa je stoga preostalo da mu se dokine i ono malo preostale slobode govora.
