„Udruženje stečajnih upravnika otišlo u stečaj.“
„Radnici zatvora u Bijeljini u pismu medijima navode da je njihov direktor lopov i kriminalac.“
„Dežurni (noćni) tužilac nije došao na uviđaj po pozivu policije jer je spavao.“
„Bakir Izetbegović nakon posljednjeg mandata u Predsjedništvu BiH prijavio se na biro za zapošljavanje.“
Dobro, nismo sigurni koliko fikcije ima u samoj vijesti o Izetbegoviću (koja je svojevremeno bila plasirana) i kako se sve završilo, što je u ovom slučaju najmanje bitno, jer je ovo Bosna i Hercegovina – danas. Država u kojoj je sve moguće i ništa nije nemoguće. Društvo etablirano na naopačke izvrnutom sistemu vrijednosti. Zemlja u kojoj vladaju licemjerni, loši i nekompetentni jer za dobre i obrazovane mjesta nema, „demokratija“ koju su po vlastitoj mjeri skrojili najbogatiji da bi najsiromašnije mogli da šalju u zatvor za naramak drva kao privid funkcioniranja prava, sve dok s osmijehom štite vlastita poslovna carstva stečena korupcijom i kriminalom.
Elem, znam da to sve znate, ali nije zgorega to javno reći i napisati. Čovjeku nekako bude lakše. To je jedna od draži posla kojim se bavimo.
I iskreno, ne treba neki poseban povod za jedan ovakav osvrt jer smo kao država i društvo povod sami sebi. Povod je naša svakodnevna naivnost i lakomislenost, naša ljudska potkapaciranost i politička neemancipiranost. Činjenica da vjerujemo jednom Torabiju, pa ga iz Sarajeva nakon što nam proda flaširanu halinsku vodu iz dotrajalih cijevi pošaljemo s milionom više na računu, jednaka takva činjenica da vjerujemo – i čak njegov rad institucionaliziramo – izumitelju visočkih piramida Semiru Osmanagiću, čovjeku izopčenom iz svjetske naučne (arheološke) zajednice, a najprije od svega što vjerujemo političarima kao što su Izetbegović, Dodik i Čović i što evo punih 20-ak godina padamo na iste priče o ugroženosti jednog, drugog, trećeg naroda, jezika, kulture, pjesme i folklora, voda i šume, kakvih sve ne čuda istovremeno dok vlastitim očima i sve siromašniji gledamo širenje njihovih poslovnih imperija u koje su već uveliko uključili i vlastitu djecu.
Ne trebaju nama nikakvi vanjski neprijatelji ni povodi za moguće globalne sukobe jer djelujemo i razmišljamo poput povodljive svjetine pa je nama lako vladati i kreirati društveni narativ o tome da su nas vakcinisane obilježili i žigosali „masoni i iluminati“, Soroš i Gates, da bi mogli upravljati našom voljom i umom – pa i ovim riječima.
Dovoljni smo sasvim sami sebi da bismo danas svaku naglu i iznenadnu smrt pripisali „fenomenu“ vakcinisanja, ubjeđujući sami sebe da prije Covida 19 i vakcina ljudi nisu iznenadno i neobjašnjivo umirali, nego su sve takve smrti mjesecima najavljivane (o tome smo mogli nešto više naučiti posebno pred kraj pandemije čitajući postove sa FB profila „Mejra nadogradnja noktiju“, „Božana polovne stvari prafi profil“ i sličnih).
Zar da se čudimo poraznom, bolnom stanju svijesti i zrelosti našeg društva koje, uprkos svim aferama, predočenim dokazima i desetinama dobrih, kvalitetnih istraživačkih i visokoprofesionalnih priča, i dalje podržava i vlastitim glasovima drži na pozicijama moći one koji su kreirali takvo stanje?
Nije, dakle, ništa do njih. Ni do Torabija, ni do Gatesa, ni do Bakira, ni do Dodika, koliko je do nas samih.
Mjesecima, godinama gledamo patnje, smrzavanje i glad hiljada izbjeglica sa Bliskog istoka koji lutaju šumama Krajine ali ih nešto i ne primjećujemo. Zapravo, onda kada ih primijetimo uglavnom nam se „gade“, predstavljaju „opasnost“, žele da „siluju naše supruge i kćerke“, hoće i „da ukradu“, pa nam predstavljaju ogroman teret i najradije bi ih se čim prije nekako riješili, a danas se takmičimo ko će izraziti dublje suosjećanje i bol prema patnji palestinskog naroda (s kojim je, naravno, duboko suosjećanje elementarno civilizacijsko pitanje) pa onda u tom takmičenju postajemo i pomalo fašisti, pomalo i antisemiti, malo bismo se obračunali i sa sarajevskim Jevrejima (inače dokazanim domoljubima), malo prizivamo i veličamo i Hitlera, dok se neki od nas stavljaju i na raspolaganje Hamasu (koji je, ne zaboravimo, teroristička organizacija), a što je po bh. zakonima krivično djelo.
Ne treba, dragi moji, nikakav poseban povod za bilo šta što ne znači identificiranje i poistovjećivanje s narativom i većinskim mišljenjem koje danas preovladava u ovoj zemlji. Dovoljno je tek preispitati samog sebe. I malo raditi na sebi.
Bilo bi svima lakše. I barem malo mentalno zdravije. Ako već ne može – opet najviše zbog nas samih – da nam bude bolje i poštenije. Jer imamo i vlast kakvu zaslužujemo – sve dok sami ne zaslužimo bolju i pošteniju.
