NEVEN ANĐELIĆ: Dayton je spriječio diskriminaciju grupe, ali je omogućio diskriminaciju pojedinca

Bit problema sa izbornim zakonodavstvom u Bosni i Hercegovini je na kolektivnim pravima i sprečavanju preglasavanja, što valjda znači sprečavanje diskriminacije grupe, dok se diskriminacija pojedinca omogućava. Uprkos nizu negativnih presuda po BiH, zakonodavna tijela ne mijenjaju zakon da se diskriminacija ukine i spriječi.

Svaka presuda i odluka Evropskog suda za ljudska prava koja se tiče BiH, inicira burne političke i medijske reakcije u Bosni i Hercegovini. Međutim, nakon te kratkotrajne bure u javnom prostoru ubrzo potom se nastavlja politički život kao da se ništa nije desilo samim time ne omogućujući promjene koje je presuda zahtijevala i inicirala. Od 2009. godine se čeka na implementaciju mjera koje bi zadovoljile prvu presudu kojom bi se spriječila dalja diskriminacija nekih građana BiH tokom izbornog procesa, na što je ukazao prvi u nizu takvih slučajeva pred sudom u Strasbourgu.

Osnovni problem sa implementacijom principa univerzalnosti ljudskih prava, koja su u načelu individualna, mada se neka kolektivno uživaju, je njihova kontradiktornost sa konceptom moderne države na način na koji je ona koncipirana u Bosni i Hercegovini Daytonskim mirovnim sporazumom.

Naime po usvojenim međunarodnim dokumentima, počevši od 1948. i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, nastavljeno sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina i drugim pravnim aktima, svako ima pravo da se izjasni, ili da se ne izjasni, kao i da promijeni način na koji se izjašnjava kao pripadnik određene nacionalne grupe.  To je dakle u osnovi ljudsko pravo. Koncept ljudskih prava kako je usvojen u Univerzalnoj deklaraciji ljudskih prava 1948. godine individualizirao je ova prava.

Moderna država, onakva kakva je počela sa razvojem Vestfalijskim mirom 1648., tačno 300 godina ranije, i utvrđivanjem principa cujus regio ejus religio – čija regija, njegova religija. Religijska afilijacija se tako podudarala sa religijom vladara ostavljajući obične ljude s opcijom da ili promijene vjeru ili da promijene mjesto prebivanja. Ovaj princip jeste diskriminirajući, ali načelo je u osnovi ustanovljenja mira nakon 30-godišnjeg rata u Evropi kojim je omogućen relativno miran razvoj nacionalnih država. Proces razvoja moderne države je 300 godina kasnije kreirao situaciju za univerzalnu kodifikaciju ljudskih prava koju države članice UN-a trebaju primjenjivati u okviru svoje suverenosti. Takva država je izraz kolektivnih interesa i vrijednosti. Brojna individualna ljudska prava omogućena su upravo razvojem moderne države, ali postoje i momenti kada su neka od individualnih prava žrtve kolektivne volje i interesa.

Baš kao i Vestfalijski mir u Evropi, Daytonski mirovni sporazum je imao zadatak da omogući mir u BiH te je stoga usredotočen da zadovolji političke predstavnike grupa koje su imale velike vojne formacije sposobne za rat. Te grupe su bile kolektiviteti uglavnom bazirani na etničkoj pripadnosti i rezultat je ustavni sistem koji onemogućava nametanje volje numerički superiorne grupe onima koju su numerički inferiorni. Ovaj princip diktira i Izborni zakon kakav je usvojen na osnovu ovog sporazuma. Kolektivitet je nadvladao individualitet zarad garantovanja opšte bezbjednosti. Dodao bih da u BH slučaju religijsko opredjeljenje skoro redovno koincidira sa etničkim identificiranjem. Dakle, cujus regio ejus religio zapravo razjedinjuje državu BiH i diskriminira građanstvo koje se ne uklapa u ovaj princip bilo izjašnjavanjem o etničkoj pripadnosti, bilo mjestom stanovanja.

Zakon je restriktivan i diskriminatoran po brojnim osnovama naznačenim u presudama Evropskog suda za ljudska prava, ali i Ustavnog suda. Razlog za takve odluke protiv države BiH je zanemarivanje individualnih prava tokom pisanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Pojedinci nisu ni tada, kao ni sada, predstavljali vojnu formaciju koja bi mogla voditi rat. Praktični pisci sporazuma, stranci, jednostavno su zanemarili dio prava koja se ne mogu uživati van članstva u velikoj grupi koja je iza sebe imala organizovanu veliku vojnu formaciju uglavnom na etničkoj osnovi, jer takvi pojedinci nisu predstavljali bezbjednosnu smetnju.

Dakle, Bosna i Hercegovina konfigurisana u Daytonu je država koja sprečava uživanje ljudskih prava nekim svojim građanima. Teorije društvenog ugovora upravo tako objašnjavaju stvaranje i razvoj države kao proces tokom kojeg se građani odriču dijela svojih prava i sloboda i zauzvrat od države dobivaju garanciju ostvarenja i uživanja preostalih prava i sloboda. Za razliku od teoretskog društvenog sporazuma u razmatranju moderne države, Daytonski mirovni sporazum je uskratio neka prava samo jednom dijelu bosanskohercegovačkog građanstva.

Mogućnosti prevladavanja ovih prepreka u ostvarivanju individualnih prava pružene su pojedincima koji bi prilagodili način na koji se etnički izjašnjavaju što bi ih kvalifikovalo za izbor, odnosno pružilo im pasivno biračko pravo bez promjene prebivališta. Međutim, na taj način ljudi sami sebi uskraćuju pravo da se izjasne o etničkoj pripadnosti na način kako istinski osjećaju. Dakle, jedno pravo moraju izgubiti da bi ostvarili drugo pravo. Dilema je pravo na prebivanje u bilo kojem dijelu države ili pravo na etničko izjašnjavanje na osnovi sopstvenog osjećaja ukoliko žele da ostvare puno biračko pravo – i aktivno i pasivno.

Naravno, poznati su slučajevi kada ljudi promijene kako se etnički izjašnjavaju u svrhu korištenja zakona da bi bili izabrani na neke pozicije. Kontroverzno je ustvrditi ali oni imaju pravo na to. Odnosno, pravno govoreći – oni to mogu činiti. Etičnost je drugo pitanje. Opet, i moralnost može biti zadržana ukoliko kandidat ne osjeća neku naročitu pripadnost i jednostavno mu je svejedno kako će se pisati o etničkoj pripadnosti. U srži je, međutim, diktat izbornog zakona utvrđenog na osnovu mirovnog sporazuma kojim se ignoriše volja, osjećaj i opredjeljenje pojedinca – individualnog prava.

Svi ovi slučajevi, uključujući one koji su se uspješno dokazali u Strasbourgu, ali uključujući i neuspješan slučaj, podvlače problem diskriminacije individualnih građana za dobrobit kolektiviteta kojeg, ovo je srž apsurda, čini upravo zbir individualnih građana. U ovome je bit problema sa izbornim zakonodavstvom u Bosni i Hercegovini.

Sav fokus je na kolektivnim pravima i sprečavanju preglasavanja, što valjda znači sprečavanje diskriminacije grupe, dok se diskriminacija pojedinca omogućava. Uprkos nizu negativnih presuda po BiH, zakonodavna tijela ne mijenjaju zakon da se diskriminacija ukine i spriječi.

Jedini interes za promjenom dolazi iz numerički inferiorne grupe među najbrojnijim etničkim skupinama ne bi li se zaštitili od preglasavanja odnosno diskriminacije grupe. Pri tome predstavnici te iste grupe ne čine ništa da ukinu diskriminaciju još manje grupe koja nije homogena i individua jer, kako je izjavio jedan od njihovih predstavnika, to i nije neka velika brojka. Znači, po ovom tumačenju, diskriminacija je dozvoljena ako je grupa dovoljno mala, recimo 3-4 posto, i nije homogena. Pitanje je onda zašto bi diskriminacija 15 posto trebala biti onemogućena, a diskriminacija 3-4 posto dozvoljena. Štaviše, zašto bi grupa od 15 posto mogla diskriminirati grupu od 3-4 posto. Jedinu osnovu moguće je vidjeti u činjenici da je najveći dio tih 15 posto politički organizovan na homogeni način, dok onih 3-4 posto nisu uopšte homogeni i uglavnom nisu niti politički organizovani.

Moderna država, međutim, ima obavezu da štiti jednako prava svog građanstva. Članstvom u međunarodnim organizacijama, poput Savjeta Evrope, BiH se obavezala na jednakopravnost građana bez obzira na etničko izjašnjavanje. Ovo ne znači da grupe građana nemaju instrumente za zaštitu grupnih interesa, bila grupa od 15 posto, 31 odsto ili preko 50 procenata. Znači preuređenjem zakona, prava grupa, ali i pojedinaca moraju biti izjednačena. Ukoliko ne postoji politička volja za osiguranje sprečavanja diskriminacije 1 posto, ili 3-4 posto ljudi, onda se ne može nametati odluka o sprečavanju diskriminacije većih grupa. Svaka diskriminacija mora biti spriječena i za to je potreban dogovor političkih aktera.

Tu dolazimo do problema jer najveći politički akteri ignorišu one manje. Međunarodna zajednica razmatra i ozbiljno shvata samo najveće, a povrh toga u potrazi za rješenjem razgovara sa trojicom etničkih lidera. Koji je tu legitimitet rješenja?

Međunarodna zajednica ima prerogative da nametne rješenja, ali gdje je tu onda demokratija. Ako glasači ubace listiće u glasačke kutije iskazujući svoje opredjeljenje po jednom zakonu, a taj listić se prebroji po drugom zakonu, sve je to legalno jer je Visoki predstavnik imao pravo da promijeni zakon, ali to nije demokratija.

Svima je jasno da Izborni zakon mora biti promijenjen. On ne smije biti promijenjen kroz pregovore međunarodne zajednice i trojice etničkih lidera, čak i ako imaju demokratski legitimitet. Demokratija nije diktatura većine već obnašanje vlasti uvažavajući interese i manjine, onih koji nisu pobijedili na izborima.

Preustroj izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine je moguć kroz široku ekspertsku raspravu tokom koje učešće imaju i etnički predstavnici zarad osiguranja sprečavanja kolektivne diskriminacije, ali nadasve sprečavanje individualne diskriminacije učiniće lakšim i djelotvornijim proces osiguranja grupnih prava.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Čitajte još: 

KAKO JE HDZ IZVEDEN NA ČISTINU: Čović bi izmjenama Izbornog zakona postao politički mrtvac i bez kapitala za ucjene

DALEKO OD OČIJU JAVNOSTI: Milionski poslovi za “Ceste Company” od Opštine Kiseljak i HDZ-ovog načelnika

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-