ASIM MUJKIĆ: Dodikov Kec iz rukava

Čim u jednu rečenicu ili sintagmu dovedete riječi „nemogućnost i BiH“ tu je negdje, u pozadini, i profesor Kec.

Pročitao sam, a bolje da nisam, jedan propagandistički, huškački uradak u beogradskoj Politici koji se zove „Kako je moguća Bosna posle Srebrenice?“ Da kažem da nisam bio iznenađen kada sam vidio da ga potpisuje Nenad Kecmanović, slagao bih.

Čim u jednu rečenicu ili sintagmu dovedete riječi „nemogućnost i BiH“ tu je negdje, u pozadini, i profesor Kec. Ovaj bivši profesor i dekan sarajevskog Fakulteta političkih nauka, rektor Sarajevskog univerziteta, član Predsjedništva RBiH i koautor važnog dokumenta ovog najvišeg državnog tijela Platforme iz juna 1992. godine, već desetljećima slovi za ideologa Milorada Dodika.

Naravno, svako ima pravo da bira svoj životni put i da dosadnu profesorsku katedru zamijeni nečim uzbudljivijim, recimo da postane ideolog radikalnog, ultranacionalističkog pokreta, ali ono što fascinira na jedan perverzni način je to kako jedan čovjek za kog se ne može reći da nije intelektualac, u nekom trenutku pristane da se stavi u službu jednog izrazito neintelektualnog, pa čak i protuintelektualnog pokreta kakav je nacionalistički.

Kako sebi jedan obrazovan čovjek može dozvoliti tvrdnje tipa „svi su oni isti“, „ne moraju se vraćati svojoj iskonskoj veri“, “neka prestanu mijenjati ime svog naroda i svog jezika“, itd. Kako nego Konradovim „srcem tame“ objasniti tu mračnjačku mrzilačku strast kojom Kecmanović piše sljedeće retke:

„Svoji na svome mogli bi da budu šta god hoće; da tuguju za pustim turskim; sanjaju šerijatsku državu; da proširuju mezarje u Potočarima, otkrivaju nove genocide nad dobrim Bošnjanima, da mrze hrišćane oba verozakona, da ne kriju da više saosećaju sa istovernom braćom po svetu nego s komšijama, da iskazuju toleranciju za islamski terorizam“.

ASIM MUJKIĆ: Veliki lijepi rat i još veća i ljepša plesna sala

Ne treba da nas čude razni mediokriteti i poluinteligenti koji u određenim društvenim previranjima prepoznaju svoju šansu na vrijeme se prešaltavajući na „pravu stranu“. Ali takvi su obično potrošni materijal i njihov pojam lukrativnog probitka daleko je prizemniji. Zadovolje se obično kupljenom diplomom i nekim direktorskim ili zamjeničko-ministarskim mjestom.

Drugim riječima, takvi nikad ne postaju ideolozi. Ono što je lukrativno za jednog ideologa koji, kako je to Martin Heidegger u svojim intelektualnim proklizavanjima znao govoriti, treba da „vodi vođu“, daleko je po društvo opasnije i dugoročno pogubnije.

Namjesto neke moje analize tog intelektualnog preokreta poslužit ću se analizom samog Nenada Kecmanovića. Niko bolje o Kecmanovićevim transformacijama ne govori od samog – nešto mlađeg – Kecmanovića. Jedan njegov intrigantni tekst iz 1980. pod naslovom „Profesori političari i političari profesori“ mi je kao tadašnjem studentu posebno privukao pažnju.

U tom tekstu Kecmanović uvodi jedan zanimljiv analitički alat – model profesora-političara. Riječ je o modelu univerzitetskog profesora koji naučno legitimira i nudi elaboriranu apologiju vladajućeg poretka, dominantne ideološke matrice, koja gledano iz današnje perspektive može da se primijeni kako na onu staru komunističku, ali isto tako i na ovu današnju etnopolitičku konstelaciju moći.

Takav profesor, piše Kecmanović, uglavnom uspješno „sjedi na dvije stolice“ uspinjući se na društvenoj ljestvici moći uz zadržavanje katedre na univerzitetu. Naime, „on hoće i perspektivu eventualnog uspona koju otvara politika, ali i sigurnost osvojenog statusa koju garantuje fakultet. Zato, uz neskrivene apetite za funkciju, ljubomorno čuva katedru. Pozivajući se na potrebu prevazilaženja podvojenosti nauke i politike, on bi htio i jedno i drugo. Politika treba da ga štiti od demotivišuće izvjesne perspektive koju pruža univerzitetska karijera, a katedra na fakultetu u ‘mirujućem radnom odnosu’ od rizika neizvjesnog reizbora na političkoj funkciji“. (Kecmanović, 1986: 230).

Sada na scenu stupa dvojnost tog modela unutar kojeg se iz igre suprotnosti koju svojim djelovanjima diktira sam „profesor-političar“ emanira „nedodirljivost“ i „moć“. Taj će se, piše Kecmanović, „u naučnim krugovima, to jeste na univerzitetu kao svojoj matičnoj sredini, ponašati kao čovjek iz politike, ali će pri tome i dalje, itekako, isticati svoje stručne kompetencije po kojima je ravnopravan sa svojim kolegama. Ipak, ono glavno što njegovoj riječi daje snagu posebnog autoriteta jeste članstvo u političkom forumu (…) Čak i kada naglasi u diskusiji da iznosi isključivo svoje lično mišljenje a ne stav foruma, svi smatraju da je to demagoška skromnost, i da kroz njega, u stvari, progovara ‘opšti društveni interes’, te da se nije uputno suprotstavljati. A to njemu i konvenira pa se neće ni truditi da okolini razbija ‘iluziju’ da je on drug koga o svemu treba konsultovati i, dakako, poslušati“. (Kecmanović, 1986: 230-31).

Nenad Kecmanović iz 2000-tih postao je upravo takav „drug“ iz kojega progovara „opšti društveni“ ili nacionalni interes.

Kecmanović 1980-te piše kako će profesor-političar, „autoritetom svoje titule neštedimice nuditi naučnu verifikaciju svakoj izgovorenoj i napisanoj riječi koja dolazi sa višeg nivoa“. (Kecmanović, 1986: 231-32) U njegovom slučaju razlika je samo u nijansama – vođa ponavlja njegove riječi o nemogućnosti BiH na koje se ideolog onda poziva kao na datost i govor same realnosti za što “razvija argumentaciju“ u svojim knjigama i kolumnama tvoreći pri tome savršeni, potpuno autoreferentni ideološki mjehur od sapunice.

Ali, dugoročno, da se iščitati iz Kecmanovićeg teksta, simbioza profesure i političkog rada u liku ideologa dovodi do kolapsa i jednog i drugog pola: takav raspolućenik na kraju niti je dobar naučnik, a još manje je uspješan političar, jer se u ideološkom mjehuru njemu stvarnost počinje prikazivati u svom karikaturalnom obliku u skladu sa idejama i percepcijama ideologa; stvarnost postaje ono što on smatra da ona jeste, a ne što ona uistinu jeste. Da bi nadoknadio gubitak dodira sa stvarnošću i povezao ideološke ideje koje sve više gube uvjerljivost u narodu, ideolog poseže za sve grubljim formulacijama, uvredama, fantastičnim intelektualnim akrobacijama. Time smo došli do ovog posljednjeg teksta.

Sam naslov ima prizvuk onog humanističkog upita Theodora Adorna „da li je moguće pisati poeziju nakon Auschwitza“, ali riječ je samo o prividu, jer bi slijedom Adornove logike pitanje moralo glasiti kako je moguća Srbija ili Republika Srpska nakon Srebrenice, jer su srpske snage počinile zločin u zaštićenoj zoni, ili ako govorimo o Jasenovcu, kako je moguća Hrvatska, a ne Bosna, s obzirom da su počinitelji zločina bile formacije NDH.

Ali profesor Kecmanović ne piše znanstveni tekst, istina nije cilj njegovog intelektualnog napora na stranicama Politike. Cilj je održavanje ideološkog gleichschaltunga da se zadrži fokus na Bošnjacima, tom vječnom „muslimanskom Sarajevu“ –  kao glavnim neprijateljima, da se uz predstojeća obilježavanja Oluje i nužnog diferenciranja među „hrišćanskim“ saveznicima ne zaboravi ono mjesto stvarne prijetnje – „muslimani“.

ASIM MUJKIĆ: Šesti april i hegemonija negrađanske države

Da bi pojačao svoju argumentaciju o nemogućnosti Bosne Kecmanović  zaključuje:

„Dakle, posle Jasenovca i Srebrenice, BiH je dvostruko nemoguća država i za Srbe i za Bošnjake. Kako je onda, posle Jasenovca, Donje Gradine, Prebilovaca, ali i Srebrenice, moguća zajednička država? Ko bi normalan poželeo da deli zajednički stan sa svojim dželatom?“

O hrvatskim fašistima i NDH ni riječi. Nevjerovatno, ali dodikovski konzistentno.

Dakle, Srbi i Bošnjaci ne mogu dijeliti zajednički stan jer su Srbi počinili to, prema Kecmanoviću, „nešto neodređeno“ što su počinili u Srebrenici, a ko je ubijao u Jasenovcu? Iz Kecmanovićeve tvrdnje o žrtvi i dželatu proizlazi da su Jasenovac držali i zločine nad Srbima u tom logoru činili Bošnjaci – Maks Luburić, Ljubo Miloš, Jure Francetić i slični.

Pripisati jedan genuini fašistički, radikalno-nacionalistički projekt kakva je bila NDH Bošnjacima zbog čega su kasnije – valjda „nužnošću prirodnih zakona“ a ne proračunatim odlukama vojnih i paravojnih vrhova na Palama i u Beogradu – stradali u Srebrenici i zbog čega sa Srbima ne mogu više živjeti u jednoj državi, izraz je ne samo nevjerovatnog akrobatskog Kecmanovićevog zaključivanja na mah, već predstavlja po sebi groznu manipulaciju sa samim žrtvama jasenovačkog genocida jer je istina jedina pravda za žrtve zločina. Međutim sve je to okolišanje i mlaćenje prazne slame spram konačne, dodikovske – „granica postoji“ – poente Nenada Kecmanovića:

„Niti treba da se Bošnjaci vraćaju svojoj iskonskoj veri, a ni da se Srbi zovu imenom toponima na kojem žive, nego da se zbog Jasenovca i Srebrenice državno razgraniče, da se ni Jasenovac ni Srebrenica ne bi ponavljali. Najveća tekovina minulog građanskog rata jeste u tome što su obostranim etničkim čišćenjem nastale granice entiteta i kantona, pa ih je sada lako podebljati uvođenjem graničara, carinika, rampi“.

To je ujedno – da dopunim Kecmanovićev tekst iz 1980. godine – terminalna faza modela „profesora-političara“, izražena u sunovratu ljudskosti. Obrazovan čovjek zna da zidovi i granice nikada nisu rješenja, da ako stvarno želimo da nam se ne ponove zločini počinjeni u prošlosti, moramo graditi mostove razumijevanja i povjerenja oko humanističkih vrijednosti i veličanja ljudskosti, a ne trovati sve oko sebe teorijama zavjere i propagandističkim interpretacijama književnog djela.

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

DOK ČEKAMO IZVINJENJE RTRS-a: Kako bi nakon mađarskog iskustva izgledalo obraćanje javnog servisa RS građanima

SRETNO NAM JOŠ JEDNO LJETO: Deponije gore, rijeke se zagađuju, a Evropa čeka

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!