GODINA OPASNOG ŽIVLJENJA: Quo vadis, Republiko Srpska, ili štokholmski sindrom

Da li je 2026. još jedna godina uzaludnih nadanja i lažnih obećanja? Da li ćemo po ko zna koji put nasjesti na isprazne riječi političkih sitnih duša, koje sopstvene građane decenijama drže kao taoce, ne dopuštajući im da dignu glavu iznad vode, dok ih gledaju kako se guše u dugovima, smeću, propadaju kroz „vijadukt – rupe“. Sve u njihovo ime i za njihovo dobro.

Izborna godina u stvarnosti znači da život stane, a da politika upravlja ljudima jer im je do istih stalo kao do lanjskog snijega. Svaki izbori iznova dovedu do  puštanja duhova iz boce i uznemiravanja, posebno od onih koji se izdaju za državnike, iako taj format nikad nisu ni posjedovali, a teško da to mogu nadomjestiti iz stranačke fotelje.

Smatraju da im stajanje u redu i tapšanje po ramenu onih koji su u kratkom vremenu pretumbali svijet daju za pravo da ista šerifovska pravila primjenjuju i kod kuće, te da punih usta daju blagoslov za imperijalističkim pretenzijama „političkih prijatelja“.

GRAĐANI SAMI ODLUČUJU O SVOJIM ŽIVOTIMA

Otuda ne treba potcijeniti i nove-stare verbalne bravure pripisati tek izbornoj kampanji i sticanju političkih poena, već shvatiti ih kao rezultat nedjelovanja pravosudnih institucija i decenijskog povlađivanja i uzmicanja dijela međunarodnih aktera, posebno onih koji su odgovorni za funkcionisanje političkog i pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, pred verbalnim nasiljem i stalnim prijetnjama o rušenju onog, što je, zapravo, omugućilo postojanje Republike Srpske.

Želje američkog predsjednika su megalomanske, lokalni stranački lideri su se gotovo pretvorili u Trumpa, dišu i razmišljaju kao on, nadajući se da će im on ispuniti želje. A prepoznali su se u istoj borbi – za očuvanje hrišćanskih vrijednosti, pa se tako u Republici Srpskoj instaliraju mađarske snage kako bi prevenirale nepostojeću opasnost od terorizma. Posebno kada se neki od stranačkih lidera u entitetu upinju da se u duhu trumpizma prikažu kao prva brana protiv islamskog radikalizma, koji u njihovoj vizuri znači ozbiljnu najezdu protuhrišćanskih vrijednosti. Dok se zna ko jedino stoji na braniku istih. To je još jedna ilustracija koliko su držane institucije fragilne, i koliko su se povukle pred bukom političara kojima najvećim dijelom i pokorno služe.

Prijevremeni izbori za entitetskog predsjednika potpuno su ogolili sav jad i bijedu klijentelističkog i korumpiranog sistema. Izborne prevare ogoljene su do posljednjeg mrtvaca koji je izašao na novembarske izbore, do poslednjeg stogodišnjaka koji je stao u odbranu Republike Srpske protiv „zlih sila sa Zapada i izdajničke opozicije“.

Izborni prevaranti niti su se postidjeli a niti izvinili građanima koje bezočno godinama varaju. Izvinjenje je najskuplja politička poruka u društvu u kojem su poštenje, skromnost i čestitost odavno isčezli iz javnog i političkog diskursa. Naprotiv, jeftinim spinom, uz podršku medijske mašinerije, krivnja će se za čas prebaciti na sve druge, od visokog predstavnika, preko Centralne izborne komisije (koja nije potpuno nedužna u začaranom krugu dugogodišnjih izbornih malverzacija), do domaćih izdajnika i plaćenika. Svih sem njih samih, kreatora i vinovnika koruptivnog političkog stila.

Imamo li se pravo nadati da će građani shvatiti da ih se itekako tiče da o njihovim životima i novcima ne mogu odlučivati ljudi sa kupljenim diplomama, ulizice i poltroni, koji se vješto kriju iza odbrane nacionalnih interesa, izmišljajući neprijatelje i protjerujući na marginu bolje od sebe? Rekli bismo da je ovo zadnji alarm za građane u BiH, jer ukoliko „prodaju“ sopstvenu i budućnost svoje djece po istoj matrici kao što su to činili svih godina iza nas, onda nismo izgubili jos jedan politički mandat, izgubili smo budućnost.

Znamo da zvuči demagoški pozvati građane da izađu na izbore, kada ih je  izborna stvarnost do sada šamarala, kada su se njihovi glasovi precrtavali, prekrajali, pripisivali mimo njihove volje, po nalogu političkih moćnika. Koliko god nemamo povjerenja u političku osviješćenost građana i njihov politički integritet, još manje povjerenja imamo u izbornu administraciju i političke nalogodavce, dok je o onima koji bi trebali osigurati sprovođenje zakona iluzorno i razmišljati.

BOSNA I HERCEGOVINA I ŠTOKHOLMSKI SINDROM

Mnogi građani su uvjereni da je njihov glas bezvrijedan, izbori obesmišljeni, jer su ga političke perjanice falsifikovale, a pravosudne ignorisale izbornu krađu i prevare jer ih se ne tiče. Samo pažljivo i udvornički osluškuju gospodara, čineći da najgore stvari i postupci postanu društveno prihvatljive i normalne.

Ipak je važno građanima skrenuti pažnju na nekoliko bitnih stvari.

Jedna od njih je da ne mogu šutke trpjeti sve loše što vlast radi, misleći da će to nestati samo od sebe, jer ne mogu očekivati da će im neko izvana riješiti sve probleme – najveći dio stvorili smo sami, dijelom i kroz dobrovoljni pristanak na njih. Međutim, građani mogu prestati jadikovati iza profila na društvenim mrežama i mogu, za početak, kazniti one koji su nas doveli u stanje beznađa, u kojem je za građane najskuplja životna riječ postala nada. Ne treba gajiti iluziju i očekivati da će promjena vlasti poboljšati njihov život. Neće. Trajat će to godinama, jer je potrebno dosta energije i znanja da se izvučemo iz ovog kala.

Ali promjena je bitna, jer šalje političarima na vlasti poruku da nisu politički besmrtni, da ovaj prostor nije privatno vlasništvo nekolicine porodica koji su pogazili pravo i pravdu, ugušili slobodu mišljenja i zagospodarili životom i smrti, te produbili jaz između politički bogate kaste i većine koja hoda po rubu siromaštva – i to upravo na račun poreskih obveznika uživa u atraktivnom poreskom raju.

Naravno da niko nije lud da tako lako preda vlast, da izgubi sve privilegije lagodnog života, koji predugo traje. To će izbore 2026. učiniti još težim, koristiće se sva, uglavnom nedozvoljena sredstva, igraće se, posebno u izmijenjenim geopolitičkim prilikama, na „tradicionalne partnere“; za jedne su to populisti, autokrate, za druge susjedne države, za treće „iluzija“ da u politici postoje prijatelji ili da je većini stalo do demokratije. Možda mi i ne znamo i ne umijemo da živimo demokratiju.

Već sada vidimo da su građani ogorčeni i ljuti, jedni zbog parkinga, drugi zbog rupa i zakrpa na cesti, treći zbog dnevnih poskupljenja koja im ne dopuštaju da dođu do daha. Tako i mljekari koje birokrate izvrijeđaju i njihovu životnu borbu omalovaže, rudari iz Ugljevika, jer su kolateralna šteta u političko-tajkunskim kombinacijama.

I veliki upitnik – šta se desi sa svim ovim nezadovoljnim ljudima, koji se pokunje, ustuknu pred pozivima na informativne razgovore, zadovolje sa mrvicama sa gospodarevog stola i iznova nas iznenade, glasajući opet za one iste, koji ih braneći dovedoše do ruba provalije?

Očito da je štokholmski sindrom duboko zahvatio ove prostore.

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Pročitajte još: 

SVE ŠTO NISTE ZNALI O POKRETU SIGURNA SRPSKA: Beograd preko Stanivukovića osigurava da u RS nakon Dodika ne dođe do potresa

LETEĆI CIRKUS BAKIRA IZETBEGOVIĆA: Predizborni ekonomski plan sa Temua

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!