Slovenski pisac Andraž Rožman od nedavno je stanovnik Sarajeva. U glavnom gradu BiH je predstavljena i njegova knjiga “Ovo se ne može izbrisati”, što je bio i povod za intervju koji je dao Valteru.
Andraž Rožman rođen je 1983. godine u Novom Mestu, a zatim je živio u Mengešu i Ljubljani. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani i završio magistarski studij na Fakultetu socijalnog rada, te je više od 15 godina radio kao novinar za list Dnevnik. Proteklih godina se isključivo posvetio pisanju. 2019. godine objavio je svoju prvu knjigu pod nazivom “Tri sjećanja – Između Haife, Alepa i Ljubljane”, priču o sirijsko-palestinskom pjesniku i izdavaču Mohamadu Abulu Al Munemu, s kojim se sprijateljio dok je Mohamad bio tražilac azila u Ljubljani. Za ovu knjigu nominovan je za najbolji slovenski roman godine. Roman “Titov sin”, koji se bavi mentalnom patnjom, psihijatrijskim ustanovama, glasovima i psihoanalizom, također nominovan za najbolji slovenački roman godine, objavio je 2022.
Njegova najnovija knjiga je “Ovo se ne može izbrisati” (2024). bavi se brisanjem 25.671 osobe iz registra stalnih stanovnika – mjerom koju je država Slovenija provela 1992. godine i koja se smatra birokratskim etničkim čišćenjem. Slovenski književni kritičari uvrstili su “Ovo se ne može izbrisati” u izbor “10 najboljih knjiga iz Slovenije” za 2025. godinu.
Rožman sada stanuje na Grbavici, gdje piše svoju četvrtu knjigu. Susreli smo se u jednom poznatom grbavičkom kafiću i razgovarali ne samo o književnosti i izbrisanima, već i o političkoj situaciji u Sloveniji, kao i o problemima s kojima se suočavaju tamošnji mediji.
Godinama ste radili kao novinar. Zašto ste odlučili napustiti tu profesiju?
ROŽMAN: Najvažniji razlog su uvjeti u novinarstvu, a i da nisam radio ono što sam htio raditi. To je za mene bio višegodišnji proces, jer sam se pitao što bih drugo mogao raditi. Uvijek sam se htio baviti književnošću i literarnim novinarstvom, dakle ići preko granica koje postavlja novinarstvo, pa su tako i moje knjige i dokumentarističke i beletrističke. U vrijeme dok sam još bio zaposlen u slovenskim novinama Dnevnik, počeo sam pisati svoju prvu knjigu i objavio je, što me dodatno ohrabrilo da krenem novim putem.
Kakvo je stanje u medijima u Sloveniji?
ROŽMAN: Loše. Pitanje je koliko još postoji medijska autonomija, s obzirom na to da su vlasnici medija kapitalisti i uvijek postoji njihov utjecaj o čemu se i kako smije pisati. Zapravo imamo cenzuru, koja je drugačija nego u prošlim vremenima, kada bi ti jasno rekli o čemu se ne smije pisati, a sad se novinarima nameću agende i tvrdi da čitatelje zanimaju samo određene teme. Svi znamo da iza toga stoje kapital i politika. Divim se kolegama koji su još ostali u medijima i bore se, jer jako je teško danas biti dobar novinar koji poštuje sva pravila struke. Lako je biti loš novinar. Nisam optimističan u vezi budućnosti slobode medija u Sloveniji, ali i šire.
Janez Janša se opet vratio na vlast u Sloveniji. Koja je tajna njegove političke dugovječnosti?
ROŽMAN: Janša više od 30 godina radi na svom kultu ličnosti. On je za ljude koji uvijek glasaju za njega spasitelj Slovenije. Također, Janša nije lijen političar, on mnogo radi na terenu i ima svugdje svoje ljude na lokalnoj razini. Funkcionira kao pravi autoritarni lider, a svi oko njega su tu da budu njegov potrčko. Janša u Sloveniji može računati između 25 i 30 posto glasova, više od toga ne, pa je uvijek pitanje žele li druge strane s njime ići u koaliciju. Ovaj put je došao na vlast zahvaljujući prevari glasača, jer su dvije stranke prije izbora govorile da neće s njime ići u koaliciju, pa su nakon izbora promijenili ploču. Sada imamo najdesniju vladu u historiji Slovenije. Iako je to manjinska vlada, očekujem da će izdržati na vlasti četiri godine mandata.
Ključna stranka u vezi ponovnog Janšinog dolaska na vlast je Resnica, koju vodi Zoran Stevanović.
ROŽMAN: Oni su se pojavili za vrijeme pandemije koronavirusa, protiveći se cijepljenu. To je antivakserska priča, a za sebe kažu da su antisitemska stranka, optužujući sve druge stranke da su korumpirane. Žele da Slovenija napusti Svjetsku zdravstvenu organizaciju i proputinovski su usmjereni. Oni su krajnje desna stranka, koja je uz kapital i žele smanjivanje svih poreza, izražavaju i nacionalističke i rasističke stavove. Stevanović ističe da je njegov politički uzor Viktor Orban, a poznato je i da je blizak predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Zoran Stevanović baš ne zvuči kao slovensko ime i prezime, pa se pitam je li pojava Resnice kao neki zloduh koji se Slovencima osvećuje za izbrisane…
ROŽMAN: Stevanovićev otac je rođen u okolini Foče, a Stevanović je prije Resnice bio u stranci ekstremnog nacionalista Zmage Jelinčiča. Stevanović je teški slovenski nacionalist, što je pomalo smiješno. Podsjeća me na jednog lika iz moje knjige o izbrisanima, koji je prvo bio srpski nacionalist, pa je onda postao slovenski nacionalist. To je sve suludo. Iza toga je naravno želja za vlasti, moći i parama. Ne trebamo zaboraviti ni da je Stevanović bio osuđen zbog prevare. I njemu i Janši u prilog ide kako se razvija politika u svijetu. Sve što oni rade i predstavljaju je postalo normalno drugdje, pa i u Sloveniji, a sada mi koji smo za jednakost ljudi, prava radnika, protiv nacionalizma i moći kapitala više nismo normalni, nego smo na margini.
Kako ste se zainteresirali za temu o izbrisanima?
ROŽMAN: Sve moje knjige su nastale zbog toga jer se u Ljubljani krećem po mjestima na kojima se okuplja alternativa i ljudi koji se bore za ljudska prava. Tako sam upoznao neke izbrisane i počeo se pitati ima li smisla da poslije 30 godina pišem o toj temi, ali sam brzo zaključio da trebam. Emotivno sam se povezao s tim ljudima. Htio sam tome pristupiti na neki novi način, a u tome mi je pomogla književna nobelovka Svetlana Aleksievič i njena metoda razgovora s ljudima čije priče onda pretvara u romane. Htio sam da u knjizi bude što manje mog autorskog glasa, a što više onoga što se zove oralna historija.
Dali ste izbrisanima glas?
ROŽMAN: Uvijek kažem da sam imao dao prostor da ispričaju svoje priče, jer oni imaju glas, ali ih se ne želi čuti. Najviše volim čuti od čitatelja kad mi kažu kao da knjigu nisam pisao ja, već ljudi koji se pojavljuju u njoj. Važno mi je bilo da sve bude autentično i da se ljudi koji su mi ispričali svoje životne priče osjećaju dobro u vezi toga. Uvijek mi je cilj biti na strani nemoćnih i dati prostor njihovim pričama.
Jedna od najljepših stvari u knjizi, koja se bavi jednom traumatičnom temom, je prijateljstvo koje nastane između Mirjane Učakar, Irfana Beširevića i Aleksandra Todorovića, troje poznatih aktivista za prava izbrisanih. Oni su u jednoj teškoj situaciji stvorili nešto lijepo. Kako su se njih troje povezali?
ROŽMAN: Od njih troje danas je živ samo Irfan, koji ima 67 godina. Bio je u Sarajevu u februaru, išli smo zajedno u Potočare. Aleksandar Todorović je započeo pokret izbrisanih u Sloveniji, za koje u javnosti dotad nitko nije znao niti da ih je 25 hiljada. Mnogi izbrisani su i krivili sami sebe za to što im je napravljeno. Tek kada je Aleksandar krenuo sa svojim aktivizmom postalo je i široj javnosti jasno koliki je to problem, a i izbrisani su se počeli međusobno povezivati.
Sve je krenulo na početku 2000-ih, kada je Aleksandar ispred zoološkog vrta započeo štrajk glađu, govoreći da ima manje prava nego ameba. On je bio zajeban lik u najboljem smislu, provocirao je policajce, svađao se, nije popuštao ni milimetar od ideje apsolutne jednakosti. U njemu nike bilo ništa diplomatski, no zato je tu bio Irfan, koji je imao tu sposobnost pa je i na neki način postao glasnogovornik izbrisanih. Mirjana je bila divna i borbena žena, uvijek se sjetim njene rečenice da joj je status izbrisane s jedne strane uništio život, ali joj ga je i uljepšao, jer je prije samo sjedila kući i gledala TV, a kada se počela boriti upoznala je mnogo ljudi i počela se s njima družiti.
Iz toga svi možemo crpiti inspiraciju, jer nije stvar samo u tome koliko su oni ostvarili pravnih pobjeda, već i koliko su se izborili da ponovno postanu ljudi koji imaju ispunjene živote. Izbrisani su se povezali u zajednicu i tako mnogo toga učinili. Profesor politologije Andrej Kurnik je rekao da je Aleksandar Todorović slovenskom društvu ostavio veliko znanje o tome kako se stvara jedan politički pokret i da bi se po njegovom djelovanju mogla napraviti politička škola. U svakom slučaju, drugarstvo između Mirjane, Irfana i Aleksandra je bilo nešto predivno.
Zašto su izbrisani ostali u Sloveniji, zašto nisu otišli?
ROŽMAN: Neki jesu otišli. Od 25 hiljada ljudi, oko pola ih je otišlo. Neki su otišli sami, a neki su deportirani. Što se tiče ovih koji su otišli, nije postojala zakonska mogućnost da se vrate i samo par njih je uspjelo dobiti slovenske papire. Time se udruga izbrisanih i dalje bavi, ali je vjerojatno prekasno da se ispravi i ta nepravda. Što se tiče ovih koji su ostali, živjeli su teško, neki su bili i beskućnici poput Irfana. Skoro svi su dobili slovenske dokumente, ali bilo je i nekih koji su više od 30 godina živjeli tako. Ima tu jako tužnih priča, jedan od njih, zvao se Zoran, je živio u prikolici, bio je sve bolesniji i sve manje pokretan, te je jedne zime prije nekoliko godina umro u požaru od plinske boce na koju se grijao. On je bio bez papira do smrti, a da je imao stalni boravak u Sloveniji, imao bi pravo na starački dom i ne bi mu se to desilo.
Zašto su svi ti ljudi izbrisani?
ROŽMAN: Odgovor je u nacionalizmu. U Sloveniji je krajem 1980-ih i početkom 1990-ih bilo puno nacionalizma i rasizma prema ljudima iz drugih jugoslavenskih republika. Uvredljivo su ih zvali “čefuri”, a postojala je i “nevina organiziranost društva”, koja je funkcionirala tako da su Slovenci uvijek nevini, a krivi su drugi. To je način na koji razmišljaju i nacionalisti u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji itd. U suštini nacionalizma je želja za poništavanjem drugog i drugačijeg, a pitanje je samo kakvi su uvjeti da se to napravi. U Sloveniji nije bilo rata, odnosno trajao je samo desetak dana, pa se poništavanje drugih provelo administrativno.
Kako mlađe generacije u Sloveniji reagiraju na sudbine izbrisanih?
ROŽMAN: Interesantno je da mladi ne znaju skoro ništa o tome, ali kada saznaju vrlo su potreseni. Mladi pozitivno reagiraju na priče izbrisanih, primjerice Irfan zna gostovati u nekim školama i na fakultetima i govoriti o tome. Mladi nisu toliko opterećeni prošlošću i u tome vidim nadu. Bilo je i primjera studenata koji su se tom temom bavili u svojim diplomskim radovima nakon što su čuli za izbrisane.
Preselili ste se iz Ljubljane u Sarajevo. Kako je došlo do toga?
ROŽMAN: Ima tu više razloga, od ličnih do profesionalnih. Od djetinjstva osjećam da je sve ovo naš prostor, ali ga nisam dovoljno poznavao, prije mi je bilo zanimljivije putovati u Španiju ili Južnu Ameriku. U međuvremenu sam osjetio potrebu da trebam upoznati naš, jugoslavenski prostor, da trebam biti tu, naročito u ovakvom svijetu u kojemu je sve više crnila, ratova, genocida, fašizma, rasizma. Trebalo mi je nešto pozitivno i mislim da se to može naći u druženju i zajedništvu, da se opet zapitamo što je sve bilo dobro u Jugoslaviji. U Sarajevo sam prvo prošle godine došao na dva mjeseca i onda sam odlučio ostati na duži period. Tu sam jer mi je lijepo.
U današnje vrijeme opet trebamo razmišljati na utopijski način, zamišljati što sve može biti, jer ljudi su danas totalno depresivni zato što sve oko nas propada. Sve dok živimo, može biti bolje. Moj politički stav je da želim živjeti jugoslavenski život, između Ljubljane, Sarajeva, Novog Sada, Skopja, Podgorice itd. Želim imati tu svoju raju i istraživati što bismo zajedno opet mogli izgraditi.
