UOČI 28. GODIŠNJICE OKVIRNOG SPORAZUMA ZA MIR: Šta je ostalo od Dejtona?

Mi u BiH ni danas nemamo šefa države - već predstavnika tri naroda, nemamo dom građana - jer je Predstavnički dom zbog načina entitetskog glasanja također dom naroda, nemamo vladu - već Vijeće ministara, koje je također dom naroda, jer ako nema etničku većinu - ne može donositi odluke, pa sve do najnižih institucija vlasti, kaže profesor Živanović

Foto: Tomislav Miletic/Pixell

„Marko Mišić preminuo je danas (15. novembra) od povreda koje su mu nanijeli napadači 12. oktobra. Marko se sa suprugom vratio u mjesto Brezika kod Dervente 2008. godine. Napadnut je samo zato što je pokušao da zaštiti svoju imovinu.

Iskrena sućut porodici. Sve ostalo je već ranije napisano i o potrebi pojačane brige za sigurnost povratnika, i o užasnoj retorici koja ohrabruje nasilnike, te o potrebi da se ovogodišnji fizički napadi na povratnike, a bilo ih je najmanje pet, tretiraju s posebnom pažnjom i ažurnošću u tužilaštvima“, poručila je putem društvenih mreža Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Napad na Mišića i njegovu imovinu, podvukla je Jurišić u izjavi za Valter, poruka je svim povratnicima da nisu dobro došli.

Napad na Mišića i njegova smrt dogodili su se samo desetak dana pred obilježavanje 28. godišnjice Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonskog sporazuma), koji je parafiran u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu.

PLEMENSKO UREĐENJE DRŽAVE

I time je okončan rat u našoj državi. No, sa distance duge 28 godina i dalje se većina građana pita šta smo, osim prestanka krvavog sukoba „krunisanog“ genocidom koji su pripadnici Vojske bosanskih Srba počinili nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici, dobili?

Povezani tekstovi: SREBRENICA: Završena komemoracija žrtvama genocida

Javnost se pita da li Dejtonski sporazum ima više ikakvog smisla? Da li je, koncipiran na način da svi dobiju po nešto, ključni kočničar da BiH ide dalje iz kaljuže u koju je zapala?

Pita se javnost, ona kojoj su nacionalni torovi zacrtani daytonskim mapama preuski za život, zašto nisu provedeni u djelo ključni aneksi mirovnog sporazuma, poput Aneksa VII o slobodnom povratku prognanih građana u svoje domove, i zašto nisu osigurani uvjeti za siguran i održiv povratak?

Jer da jesu – danas bi Marko Mišić bio živ. Danas ne bi u Derventi, od 22.000 Hrvata koliko ih je na području te opštine živjelo do 1992. godine, trajno bilo nastanjeno njih oko 250.

A Derventa je tek jedan od stotina primjera o posljedicama koje je etničko čišćenje ostavilo diljem BiH.

Dvojica nekadašnjih visokih predstavnika, Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown,  objavili su prije više godina da je Dayton temelj, a ne krov kuće. Po okončanju mandata Petritsch je rekao da je Dayton luđačka košulja“ u kojoj je Bosna i Hercegovina svezana. Samo što je luđačka košulja vezana na leđima, a pitanje je ima li iko interes da je odveže?

Miodrag Živanović, doktor filozofije i jedan od najistrajnijih boraca za ljudska prava u našoj zemlji, kaže da su, „što se tiče državnog uređenja BiH koje je utemeljeno da Dejtonskom mirovnom sporazumu 1995. godine“, prethodne decenije društvenog života pokazale da je zapravo riječ o „plemenskom, srednjevjekovnom uređenju jedne države“.

Živanović: Kada se sve pogleda, Dejtonski mirovni sporazum nas je po svojoj strukturi, svojim elementima, vratio u period plemenskog uređenja

„Kada pogledamo njene institucije, onda vidimo da postoji samo jedna institucija od kućnih savjeta, mjesnih zajednica, do vrha države, odnosno da postoje samo domovi naroda“, ističe Živanović.

Pa podsjeća da mi u BiH nemamo šefa države – već predstavnika tri naroda, nemamo dom građana– jer je Predstavnički Dom Parlamenta BiH, zbog načina entitetskog glasanja, također dom naroda, nemamo vladu – već Vijeće ministara, koje je također dom naroda, jer ako nema etničku većinu – ne može donositi odluke, pa sve do najnižih institucija vlasti.

SVE SUPROTNO INTERESIMA LJUDI

Živanović pojašnjava da se to najbolje vidjelo nakon femicida u Gradačcu, kada se kolektivni šef države „nije udostojio da proglasi dan žalosti“.

„Ili se kolektivni šef države ne pojavljuje na obilježavanju Dana državnosti, odnosno pojave se jedan ili dva člana, pa uz izvinjenje na izrazu, onda je to institucija koja služi za šprdnju. Kada je riječ o unutrašnjem uređenju, ne postoji država koja ima entitete, jer je entitet pojam logike Emanuela Kanta i nema nikakve veze sa ovim što se zove politički život. I ja ne bih mogao podnijeti kao čovjek da mi piše da sam rođen, ili još gore, da sam preminuo u entitetu. I kada se sve to pogleda, Dejtonski mirovni sporazum nas je po svojoj strukturi, svojim elementima, vratio u period plemenskog uređenja. I naravno da su politički mešetari, rasisti, fašisti, dobili slobodan prostor da koriste taku strukturu političkog rada i života da se sve odluke donose van institucija sistema“, zaključuje Živanović.

Čuvajući i njegujući svoje plemenske zajednice skrojene u Daytonu, otuda i dalje na snazi održavanje diskriminacije među građanima. Jer kako drugačije objasniti da se u 21. stoljeću u BiH građani koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, Bošnjaci i Hrvati svrstavaju u kategoriju „ostali“. I da im je oduzetno pravo da budu birani za članove BiH Predsjedništva i da punih 14 godina ovdašnje vlasti odbijaju da implementiraju presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić – Finci i uklone tu vrstu diskriminacije.

Kao što je jednako neprihvatljivo da, unatoč presudi Vrhovnog suda RS, i dalje vlast ovog bh. entiteta ne dozvoljava da se u školama izučava bosanski jezik.

Stoga Živanović ističe da je vrijeme pokazalo da uređenje BiH na dejtonskim principa postalo nešto što je suprotno interesima ljudi, ekonomije, jednom riječju, normalnog života.

A njegovu tvrdnju ilustruje, npr. i činjenica – samo jedna u nizu – da ni dalje nemamo međuentitetski željeznički putnički saobraćaj. Ili da nijedan autobus ne saobraća na relaciji Banjaluka -Tuzla. Ili da iza zaklanjanja u čuvanje „entitetskih nadležnosti“ poljoprivredni sektor trpi ogromne gubitke, a farmere koji bi da sarađuju na nivou države vlasti RS naziva izdajnicima.

I kada se kaže da je BiH „država apsurdistan“, onda to potkrjepljuje činjenica da su vlasti ove države „izgubile“ originalni primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma, da ni 28 godina od okončanja rata nemamo tekst himne, i da je shodno Ustavu RS glavni grad ovog bh. entiteta Sarajevo, koga Milorad Dodik naziva Teheranom.

No, jedan od najvećih problema jeste stanje dubokih etničkih i teritorijalnih podjela koje svjesno godinama održavaju političari na vlasti. Stoga nikoga više ni ne čudi što već tri i po mjeseca, a toliko je prošlo od podizanja optužnice protiv predsjednika RS Milorada Dodika pred Sudom BiH, SNSDuzduž i poprijeko RS-a voza svoje pristaše i građane ucijenjene radnim mjestima da na međuentitetskoj liniji razgraničenja mitinguju i kliču „granica postoji“.

Foto: S jednog od Dodikovih “dogadjanja naroda”

Uz obrazloženje da ne brane Dodika nego RS i njenu, koje li ironije, imovinu. Dok tu istu imovinu vlast nemilice dodjeljuje sebi bliskim tajkunima koji trajno devastiraju njenu zemlju, šume, vode. Gradeći mini hidroelektrane (najbolji je primjer rijeka Ugar) ili otvarajući rudnike uglja koji za sobom, a najsvježiji je primjer Bistrica kod Prijedora, trajno uništavaju šume i obradivo zemljište…

No i bez mitinga i pokliča o granici identične se stvari dešavaju i u Federaciji BiH. 

GENERACIJE KOJE ZNAJU SAMO ZA DEJTON

Univerzitetski profesor i građanski aktivista iz Tuzle Damir Arsenijević ističe da je Dejtonski mirovni sporazum okončao spektakularno nasilje rata, ali i uspostavio antidruštveni mir, čija je logika beskrajna ekstrakcija, iscrpljivanje i odbacivanje društveno-ekoloških odnosa.

„Logika otpada vlada Bosnom i Hercegovinom: ljudi, prirodna sredina i društveni odnosi proizvode se svakodnevno kao otpad i iz njih se kao otpad crpi vrijednost. Bolesni, zatrovani skrivenim toskičnim materijama, obespravljeni, osiromašeni, dnevno tovljeni toksičnim narativima beznađa, stanovnici u BiH trpe i ponižavanja Evropske Unije koja od naše zemlje sve više prave političku deponiju. Živimo konstantnu sekuritizaciju i pravljenje od svih zemalja tzv. Zapadnog Balkana de facto logore za ljude u pokretu. Dodijeljena nam je uloga da budemo produžena ruka represivnih rasističkih mehanizama ‘čistih’ politika EU, da ljude držimo izvan granica EU i da uživamo moć bespomoćnih jer ćemo biti usmjerivači rasnog kapitalizma i reprodukovaćemo marginalizaciju i represiju. Drugim riječima, bićemo regija-pakao koji održava EU-raj“, navodi Arsenijević.

Dejtonski mirovni sporazum, ističe naš sugovornik, tek je simptom kako međunarodni kapital pravi i održava uz pomoć svojih etno-kapitalističkih vazala nefunkcionalne države.

„Kada naši političari, a zapravo etno-kapitalistički vazali, zazivaju nacionalizam i prave ekosistem mržnje iz kojeg profitiraju, ne rade to da bi dokinuli političku deponiju u kojoj živimo. Upravo oni održavaju ovu zemlju političkom deponijom i puki su pijuni. Izlaz iz političke deponije će biti suverenost javnog dobra za kojeg se moramo boriti i pozivati druge u izgradnju ovakve suverenosti“, podvlači Arsenijević.

Arsenijević: Kada naši političari, a zapravo etno-kapitalistički vazali, zazivaju nacionalizam i prave ekosistem mržnje iz kojeg profitiraju, ne rade to da bi dokinuli političku deponiju u kojoj živimo; upravo oni održavaju ovu zemlju političkom deponijom i puki su pijuni

Patronat Ureda visokog predstavnika i već niz godina ljudi koji ga vode također nisu činili ništa da pomognu građanima da BiH profunkcionira kao normalna država. I odluke koje su donosili bile su ili kratkog daha ili neefikasne. Stoga su i ovdašnjim političkim moćnicima ostavljale i ostavljaju prostor da ni sami ništa ne čine. Prisustvo međunarodne zajednice u BiH tako postaje svojevrstan alibi za nečinjenje, odnosno uspostavljanje vladavine prava. Pa iza krinke zaštite nacionalnih interesa cvjeta korupcija, nepotizam, socijalno raslojavanje.

Dok građani, koji još uvijek nose traume minulog rata, ponavljaju: „Dobro je, ne puca se“.

Mladi banjalučki novinar Sando Hergić kaže da za njega lično Dejtonski sporazum predstavlja „izraz s kojim živim čitav život i koji prožima svaki aspekt mog života“.

„Mislim da toliko godina poslije i okorjelim nacionalistima je jasno da je ovakav oblik egzistencije nemoguć. No, uveliko se postavlja pitanje ima li reforma Dejtonskog sporazum ikakvog smisla u zemlji koja bukvalno biološki nestaje i gdje uskoro neće biti stanovništva za bilo kakve teritorijalne pretenzije“, kaže Hergić.

No ako je uistinu „i okorjelim nacionalistima“ jasno da je ovakav oblik egzistencije nemoguć, jasno je i da ne čine ništa da to promijene sve dok, krijući se iza „zaštite interesa svog naroda“, mogu lagodno živjeti. I potpuno im je svejedno što istovremeno BiH postaje zemlja staraca i zemlja bez ljudi. Jer, iz dana u dan raste broj onih koji shvaćaju da je život prekratak da bi čekali da BiH postane normalna država. Oni stoga odlaze. Oni koji ostaju žive u svojevrsnoj letargiji, nespremni, svako iz svojih razloga, da dignu glas i sami počnu mijenjati postojeće stanje.

Povezani tekstovi:

NAKON ESKALACIJE NAPADA NA DEJTONSKI SPORAZUM: Gabriel Escobar dolazi u BiH
AMBASADA SAD: NSRS je izvela bezobziran napad na Ustav i Dejtonski sporazum

——————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Gordana KATANA

Gordana Katana je bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere izvještavala za više bh. i inostranih medija: Oslobođenje, BHT, BIRN, VOA, RFERL, IWPR, Anadolu Agency, Reuters, Inforadar.

Gordana KATANA

Gordana Katana je bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere izvještavala za više bh. i inostranih medija: Oslobođenje, BHT, BIRN, VOA, RFERL, IWPR, Anadolu Agency, Reuters, Inforadar.