ASIM MUJKIĆ: El Chapo iz našeg komšiluka

Radnja se ne odvija u Kolumbiji i junak nije neuhvatljivi El Chapo

—————————————————————————————————————————–

Prije nekoliko dana odgledao sam fantastičan triler. Ludilo od radnje – mafija, politika, špijunaža, paravojne formacije i rezervni sastavi milicije, milijarde duga, mandžurski kandidati u sudnici, sve preokret za preokretom.

Radnja se ne odvija u Hondurasu ili Kolumbiji i junak nije neuhvatljivi El Chapo, ali je podjednako uzbudljivo. Radnja je smještena, vjerovali ili ne, u glavnom gradu BiH, u zgradi Suda BiH. Dugo sam se pitao da li je to film u domaćoj režiji, a opet režiseri nisu ni Jasmila ni Danis. To je neka još uvijek anonimna ekipa koja će, sasvim sam siguran, bh. kinematografiju vratiti u svjetski vrh.

Što mi znamo napraviti film – niko ne zna. Iako se to još krije, nešto sumnjam da je mogao u potpunosti film biti snimljen bez pomoći iz inostranstva. Džaba, oni imaju para za kulturu i tako te stvari.

Uglavnom, da ne prepričavam cijeli film, finale počinje scenom s crnim džipom. Otvaraju se vrata. Ide prigušena, ali nekako strašljiva muzika. Za volanom, ni manje ni više, nego direktor jedne obavještajne službe. Ledenog pogleda u daljinu. Zatim, ulaze jedan pratilac obezbjeđenja, onda consigliere i, sve iza sebe osvrćući se, jedan pozamašni gospodin. Ne progovara se nijedna riječ.

Onda ide krupni kadar – kad ono, to je taj, lice s potjernice, glavom i bradom sa sunčanim naočarima. Gledalac pomisli da se traženo lice vozi na neku udaljenu, sigurnu lokaciju, da ga negdje skriju dok se frka malo ne smiri, kad vraga.

ASIM MUJKIĆ: Pad ljevice kao rezultat kapitalističkog i nacionalističkog pustošenja

Nastupa dramaturški preokret. Vozač skreće džip odlučno ulijevo. Režiser pokazuje u kadru saobraćajni znak. Piše Sarajevo na drečavo-žutoj podlozi. O, ne! U krupnom planu graška znoja curi našem domaćem El Chapu Guzmanu niz lice. O čemu se sad radi? Gledalac je ovdje već van sebe. Pita se je li riječ o nekoj tajnoj operaciji da se lice s potjernice namami i kidnapuje, da se možda isporuči u zatvor?

Dlanovi se znoje. Muzika dramatična. Ko li je to izdao El Chapa? Vjerovatno ona njegova plavuša, femme fatale dubokog glasa, roje se misli i kombinacije u glavi gledaoca.

Napetost se nastavlja kako džip ulazi na parking ispred Suda BiH. Evo, pomislio je gledalac, to je to. Pa taj sud je izdao nalog za hapšenje, raspisao potjernicu, sad će, iz žbunja skriveni specijalci izletiti i opkoliti džip s uperenim cijevima, snajperisti na krovovima, sad će u niskom letu helikopteri. Sve očekuješ neku frku, ali naš režiser je odličan, drži te na tihoj žeravici, na tenane.

Džip se uparkirava. Sekunde traju kao sati. Sve je zlokobno tiho. Džip stoji parkiran, niko ne izlazi.

Sljedeća scena, El Chapo Guzman izlazi, smješka se portiru na ulazu u zgradu suda, odlučnim korakom grabeći prema sudnici. Gledalac još misli, ovo je neka navlaka, stupica, sad će frka. Ulazi Guzman u sudnicu. Oštri pogled sudinice. Ne piše mu se dobro. Neizvjesnost u zraku „reže se nožem“.

I onda rasplet – preokret za 180 stepeni kako i priliči svakom dobrom trileru – ukide se Chapu Guzmanu mjera pritvora, pa mu se istovremeno poništi potjernica, a on može da se nastavi baviti onim čime se inače bavio (negiranjem genocida, rasističkim uvredama, falširanjem pod šatrom, itd.), s tim da se svakih petnaest dana javi u lokalnu policijsku stanicu šefu kojeg je on imenovao. Onda nas, dok se još nismo pribrali od zbunjenosti, režiser prebaci u neposrednu prošlost.

Piše na ekranu: „dvije sedmice prije“.

U jednoj kafani sjedi Guzmanov consigliere, razgovara s nekim likom kojeg snimaju s leđa. Ne vidimo mu lice. Consigliere dobija čvrste garancije da se njegov šef neće hapsiti ako se pojavi na sudu, a u jednom kadru nagoviješteno je u neobaveznom ćaskanju da će šef sam odabrati formulaciju presude, recimo godinu zatvora koja se može otkupiti, pare za to su već osigurane iz budžeta, ali bez one višegodišnje zabrane političkog djelovanja. Tu nas režiser ostavi u dilemi. Guzmana dočekuju brojni novinari, a on samo odhuknu i reče, malo sam umoran od svega ovoga.

To je romantizirana slika i prilika naše zemlje kojom već tri decenije haraju guzmani različitih boja u svojim blindiranim džipovima. Našim guzmanima ne trebaju tajni pogoni za preradu kokaina i heroina – mada ni to ne treba olako odbacivati kao dodatnu djelatnost (vidi „Jovanjica“ u Srbiji)  – kao što su trebali kolumbijskom El Chapu Guzmanu. Dovoljan im je nacionalistički opijum za narod i cijela razgranata mreža dilera, lokalnih zastrašivača. Sakriveni iza tamnih prozora vitalnog nacionalnog interesa proždiru i isisavaju ono što su vrijedni emerici blumovi i slični entuzijasti svojim rukama napravili dok se na njihove podanike izručuju lavine kamenja i blata.

Tako je rekoh na filmu, a sada da malo bacimo pogled šta nam kaže stvarnost.

Prvo, činjenica da baš taj šef obavještajne službe garantuje i u džipu dovozi lice s potjernice, a ne neki drugi, jer je on već poznat kao čovjek od povjerenja zapadnih obavještajnih službi, ukazuje da je međunarodni faktor značajnim dijelom inicirao, koordinirao i proveo ovu cijelu operaciju, naravno uz asistenciju ključnih domaćih igrača.

Još od dolaska emisara iz Holandije, onda, nakon što je propala interpolova potjernica, nakon što je iz EUFOR-a stigao haber da oni neće hapsiti niti asistirati domaćim agencijama pri hapšenju, na kraju, nakon mlake reakcije iz EU, izuzev par zemalja koje su ga stavile pod sankcije, moglo nam je biti jasno kako će se sve ovo završiti. Ovdje nije riječ o tome da li BiH ima kapaciteta da uhapsi, smatram da ima, već o tome kako se to uklapa ili ne uklapa u širu sliku, u trenutni politički pristup EU, ne samo BiH, nego i Zapadnom Balkanu.

Drugo, mandžurski kandidat, odnosno kandidatkinja u tužiteljstvu odradila je svoju dionicu posla, za što je i postavljena. Osnovno obilježje bh. etnonacionalističke politike je dugoročno investiranje u svoje ljude po različitim institucijama koji se, kao spavači, drže na važnim pozicijama dok ne zatreba.Nakon ovog skandala, ne samo da strane sudije treba zadržati narednih, barem 200 godina, nego njihov broj treba povećati.

To je jedan od rijetkih načina da se vrati kredibilitet u sudske institucije ove zemlje. Možemo samo zamisliti koliko je spavača i mandžurskih kandidata raspršeno po institucijama, odborima, komisijama ove zemlje, koji ili čekaju svoj trenutak, ili već djeluju prema naređenjima svojih vođa kojima duguju svoj privilegirani status. Korupcija je iz primjera u primjer, svaki dan se pokazuje, samo naličje nacionalističke vlasti.

U svojoj knjizi Grebo, Boro Kontić navodi kako je Zdravko Grebo na pitanje da li je veća opasnost od nacionalizma ili kriminala, kratko odgovorio: „To je isto!“. Naravoučenije ovog slučaja – doduše nije da ga već do sada nismo znali – glasi da naš režim počiva na nedodirljivosti nekih ljudi koji su izvan sistema, a koji njime upravljaju bez ikakve odgovornosti.

ASIM MUJKIĆ: Nadstrešnica – najskuplja riječ u Srbiji

Treće, možda najdelikatnije pitanje u vezi sa ovim slučajem glasi – da li su vlasti u Sarajevu (trojka, da se razumijemo) bile obaviještene, upoznate s ovom operacijom? Teško je zamisliti da nisu. Ako ništa, barem je sarajevski MUP morao biti obaviješten da će naš Guzman biti prevežen do Suda, a da i ne pominjem obavještajnu zajednicu čiji je član direktno učestvovao u „velikom transportu“.

Sarajevo je moralo znati, unatoč sadašnjim snebivanjima, negiranjima, energičnim zahtjevima za istragom. Sarajevu je, izgleda, hapšenje predstavljalo teret posebne vrste. Njihovi interesi da se ne diže neka frka, da se ne pogorša sigurnosna situacija, poklopili su se s interesima Bruxellesa koji poslovično drži ovaj region u zapećku. Ta nelagoda se vidjela još na samom početku kada se problem pokušao delegirati Europljanima.

A kad to nije uspjelo – onda je javnost bila zasuta izjavama raznih ministara i službenika kako oni to mogu odraditi odmah, samo da im se naredi. Nisam ekspert za vojno-policijske stvari, ali čim se puno priča o nekoj operaciji od toga obično nema ništa.

Što se mene tiče, ja sam, da parafraziram jednu pjesmu Elvisa J. Kurtovicha, znao da je „propao pos'o čim se pojavio brada-filozof“ iz našeg MUP-a, od kada hapšenje Dodika postaje samo još jedna u nizu populističkih strategija i za jednu i za drugu stranu – mi ga kao hapsimo, a oni ga kao ne daju.

Četvrto, ono najgore, s ovime je Dodik postavio novu ljestvicu bezakonja i destrukcije, probio je još jednom prag onoga šta se može a šta ne može, savijajući institucije i svog entiteta i države prema svom liku i interesu.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

STRANAČKA MAŠINA U VISOKOM: SDA kao Agencija za zapošljavanje

EKSKLUZIVNO: Potvrđeno pisanje Valtera, bivša gradonačelnica Karić traži saglasnost za naknadnu legalizaciju stana

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!