Borovo Selo, Hrvatska, 2. maj 2021. U ranu zoru, ustaška mladež budi stanovnike mjesta uzvicima – „Ubij Srbina!“
Selo Dubon, Mladenovac, 4. maj 2023. Momak s majicom Generation 88 (Heil Hitler) u svojoj smrtonosnoj vožnji po selima u okolini Beograda ubija osam i ranjava četrnaest ljudi;
Bosna i Hercegovina 9. maj 2023. Ulice gradova u dijelovima BiH sa srpskim većinskim stanovništvom nose imena po srpskim „ratnim herojima“ iz Drugog svjetskog rata na čelu s đeneralom Mihailovićem. U dijelovima zemlje s hrvatskom većinom ulice nose imena po „hrvatskim herojima“ iz Drugog svjetskog rata počev od Budaka, preko Francetića pa dalje sve do doslovno smrvljenog partizanskog groblja. U bošnjačkim dijelovima neke ulice i škole nose imena prvaka muslimanske autonomije unutar Trećeg Rajha, imena tabor imama SS divizije i slične.
Drugim riječima, naša zemlja odavno izgleda, ne kao republika za koju su se borili antifašistički borci kojima pripada sva slava ovog 9. maja, već kao da su pobijedile Sile osovine. Geografska karta takve, alternativne, naci-fašističke Europe sa ucrtanim „životnim prostorima“ etničkih naroda Zapadnog Balkana povampirila se u raznim non-paperima za koje nije iznenađujuće da su nastali u radikalno-desničarskoj, revizionističkoj, anti-antifašističkoj kuhinji.
Etnonacionalizam koji dominira današnjom BiH suštinski nema ništa s 9.5.1945. Nacionalizam je uvijek bio predvorje fašizma, ili kako to kaže Jason Stanley, „fašizam je suština nacionalizma“. Što je nacionalizam radikalniji, militantniji, oko njega sve više, kako to kaže Umberto Eco, koaguliraju fašistički elementi, i to ne nužno elementi onog historijskog, hitlerovsko-musolinijevskog fašizma, već elementi onoga što ovaj veliki intelektualac zove ur-fašizmom, vječnim fašizmom.
Govorimo o izranjanju jednog radikalno nacionalističkog svjetonazora sa svojim kultovima i ritualima nacionalne žrtve, herojstva, identitetske čistoće, opsesijom narodnog jedinstva, za razgraničenjima i teritorijama.
Današnje etnonacionalističke ideologije u cijelom regionu, suvereno vladaju „svojim prostorima“, manje ili više uz pomoć naracija u koje su dubinski utkani stavovi, simboli, fraze nacionalfašističkih projekata iz Drugog svjetskog rata. Koliko smo puta čuli kako su tekovine antifašističke borbe u stvari bile laž, a istina je, valjda, ono što su mislili i radili kolaboracionistički zlikovci?
Za takve su antifašistička priča, antifašističke univerzalne, humanističke vrijednosti strano tkivo koje mogu svariti tek nakon teškog historijsko-revizionističkog zahvata koji će toliko izrelativizirati opredjeljenja i djelovanja tokom Drugog svjetskog rata da će notorni genocidni fašisti odjednom uskrsnuti kao tragično pogrešno shvaćeni antifašisti.
Pitanje onda nije ima li danas fašizma, već sa slovenskim filozofom Rastkom Močnikom treba da pitamo „Koliko fašizma?“, ako fašizam shvatimo kako to definira Robert Paxton koji kaže:
„Fašizam je oblik političkog ponašanja kojeg karakterizira opsesivna zaokupljenost propašću svoje zajednice, poniženjem ili žrtvom kao i kompenzacijskim kultovima jedinstva, vitalnosti i čistoće u kojima masovna partija posvećenih nacionalističkih militanata, djelujući u nelagodnoj ali učinkovitoj saradnji s tradicionalnim elitama, napušta demokratske slobode i ostvaruje, kroz iskupiteljsko nasilje bez ikakvih etičkih ili pravnih ograničenja, ciljeve unutarnjeg čišćenja i vanjske ekspanzije“.
Zar nismo svakodnevno sa svih strana bombardovani povišenim tonovima koji apokaliptički govore o propasti svoje zajednice, o stalnom poniženju koje joj se nanosi, pozivima na okup („fascio“), na jedinstvo
Dugovječnost domaćih etnonacionalističkih poredaka koji generiraju protofašističke elemente umnogome dugujemo jednom temeljnom osjećaju, jednom naročitom senzibilitetu koji bi se mogao odrediti kao osjećaj „malog naroda“. Veliki književnik iz jednog malog naroda, Milan Kundera, baca svjetlo na suštinu tog političkog, ali i kulturnog fenomena.
On pojašnjava:
„Mali narodi. Pojam nije kvantitativan; on ukazuje na stanje; sudbinu: mali narodi nemaju taj sretni osjećaj svoje vječne prošlosti i budućnosti; u datom trenutku svoje historije svi oni prošli su predvorja smrti; u konstantnom suočavanju s arogantnom ignorancijom moćnih, oni svoju egzistenciju vide stalno ugroženom ili s velikim znakom pitanja nad njihovim glavama; upravo zato jer je sama njihova egzistencija upitna“.
Termin „malog naroda“, kako neki autori kao što je Uriel Abulof to vide, odnosi se na „etničke grupe koje karakterizira produžena i duboko ukorijenjena nesigurnost po pitanju njihovog opstanka“, ili na „etničke nacije s izvanrednim osjećajem kolektivne fragilnosti“.
Mali narod se stalno suočava sa upitnošću svoje egzistencije, mogućnošću svoga nestanka, osobito ako je uvučen u dugotrajni konflikt koji stanje kolektivne neizvjesnosti čini svakodnevnom empirijskom stvarnošću. Politička artikulacija malog naroda postaje „strategija preživljavanja“ koja insistira na unutargrupnom jedinstvu, nasuprot ovog ili onog izvanjskog ili unutrašnjeg prijetećeg agresora.
Budući da egzistencija ne iziskuje opravdanje, onda i sama politika egzistencije (etnopolitika) prestaje da se „zamara“ opravdavanjem svojih odluka i poteza; za nju većine glasova, proceduralni postupci, pravni okviri nisu obavezujuća ograničenja nego instrumenti „preživljavanja“ koji se prema potrebi mogu ili ne moraju uvažavati (dovoljno je samo sjetiti se zaključaka Hrvatskog nacionalnog sabora – HNS, ili kada SDA tercira HDZ-u žalopojci o legitimnom predstavljanju naroda).
Da je Kundera u pravu kada kaže da kvantitet nije presudan kada govorimo o malim narodima, potvrđuju i „politike opstanka“ ili „preživljavanja“, koje razvijaju identitetski, bijeli suprematistički pokreti u razvijenim demokratijama Zapada koje, premda još uvijek većinske, osjećaju kolektivnu nesigurnost u pogledu svoje budućnosti, što je takođe pogodno tlo za sjeme fašizma.
Osjećaju kolektivni strah da će biti „zamijenjeni“ (The Great Replacement Theory) u dogledno vrijeme nekim drugim, po pravilu, radikalno drukčijim ljudima i narodima, rasama. Većinski narod, u tim slučajevima, postaje „mali narod“ u egzistencijalnom grču. Da o ugroženosti „ruskog načina života“ i njegove odbrane prema postulatima ideologije „krvi i tla“ ne govorimo.
Ali, ne možemo u potpunosti odbaciti kvantitet. Već na ovom primjeru velike zamjene strah dolazi od „velikih brojeva“ doseljenika. To ne moraju, statistički, objektivno, biti uistinu veliki brojevi. Važna je percepcija „velikog broja“ stranaca koji „nadiru sa svih strana“. Tako je 2% jeverejske populacijeTrećeg Rajha bilo „dovoljno veliko“ da predstavlja „jasnu i neposrednu opasnost“ za arijevski identitet Nijemaca.
Lider srpskog nacionalističkog preporoda u XX stoljeću (tom „pogrešnom veku“) Dobrica Ćosić, već je sedamdesetih i početkom osamdesetih tvrdio da Kosovo treba biti izbačeno iz Srbije, s obzirom na demografske trendove kod Albanaca koji bi do, prema njegovom izračunu, polovine XXI stoljeća Srbiju pretvorili u zemlju s većinskim albanskim stanovništvom.
Preciznost brojki i izračuna demografskih procesa nije važna – važna je percepcija i osjećaj straha, upitnosti egzistencije, fragilnosti pred moćnim silnicama historijskih procesa, za što su zaduženi partijski ideolozi i njihovi mediji.
Spušteno na nivo BiH, ideologija integralnog nacionalizma u slučaju srpske i hrvatske etnopolitike u BiH djelomično ukida fragilnost i egzistencijalnu kolektivnu upitnost s obzirom na integralistički koncept nacije.
Doduše, ostaje koncept isturene „krajine“, stalne budnosti na „braniku“ srpstva, odnosno hrvatstva pred demografskom „invazijom“ Bošnjaka – 70% u samoj Federaciji, a preko 50% u cijeloj BiH. Kod Bošnjaka ova upitnost je akutna – teritorijalna zaključanost BiH između Srbije i Hrvatske, odnosno bošnjačkog naroda između brojčano nadmoćnijih naroda čije su se integralističke, odnosno ekspanzionističke politike u recentnoj prošlosti iskazale kroz ilegalnu upotrebu sile i ratne zločine, a nakon rata suštinskim nepriznavanjem bh. državnosti, stalni je izvor etnopolitičkog mobiliziranja.
Borba protiv ovog izvanrednog osjećaja kolektivne fragilnosti, historijski je dokazano, moguća je. Za nju je u prošlom stoljeću bio lijek upravo antifašizam.
I o tome treba govoriti ovog 9. maja 2023 godine. Usred bratoubilačkog rata 1941-45 politički odgovorni ljudi tog doba uspjeli su da destruktivne fašističke energije preusmjere i transformiraju u solidarnost, saradnju i zajedništvo, čime su udareni temelji jednog šireg sigurnosnog – jugoslavenskog – okvira unutar kojega osjećaj kolektivne fragilnosti, ako nije u potpunosti nestao, barem je bio značajno umanjen.
Sve dok se nisu pojavili politički neodgovorni ljudi krajem tog stoljeća koji su rehabilitacijom nacionalizma u stvari inicirali procese kapilarne fašizacije svojih društava, čije posljedice osjećamo do danas.
I danas bi se, u načelu, na svim stranama mogao umanjiti osjećaj kolektivne fragilnosti i egzistencijalnog škripca u supradržavnim integracijama – EU (politički, kulturno, ekonomski) i NATO (sigurnosno), kao što je nekoć bio umanjen jugoslavenskim okvirom, ali jak antieuropski sentiment i potpuna centriranost, recimo na „rješenje srpskog nacionalnog pitanja“ u raznim modalitetima „srpskog sveta“, integralističke srpske politike tim procesima predstavlja veliku prepreku.
Na taj način se spirala nesigurnosti, fragilnosti, bačenosti na vjetrometinu procesa kojima diktira sila produbljuje uzrokujući stalno nove krugove etničkih mobilizacija, a nacionalistički svjetonazor postaje sve radikalniji.
