Šta uopće još reći o nečemu kao što je Deklaracija Svesrpskog sabora, koja je u suštini neka apdejtirana verzija za nacionalni program? Opet su iz boce puštene otrovne, donekle reciklirane hegemonističke ideje koje su u proteklih vijek i po iza sebe ostavljale nesreću i razaranja kako za same Srbe, tako i za one oko njih i među njima. Pa sve je već davno rečeno.
Davno je jedan od najpametnijih Srba u modernoj povijesti već rekao ono što o nacionalnim programima za ujedinjenje svih Srba treba biti kazano. Te davne, gotovo pradavne 1869. godine, Svetozar Marković zapisao je sljedeće:
„Pretpostavimo srećan slučaj da se velikosrpska politika uvenča uspehom i da Srbija zadobije Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Staru Srbiju (Makedoniju – A.M.). Malo bi se našlo Srba koji to ne bi smatrali za najveću sreću našeg naroda. Mi ne delimo to mišljenje. Mi smo kazali ranije da samo rutineri smatraju za interes narodni: veliko zemljište, veliki broj podanika, sjajan dvor. Narod bi izišao iz borbe za ‘Veliku Srbiju’ siromašniji i razoreniji no što je sada, a ostao bi opet okružen istim neprijateljima kojima je i sada okružen. ‘Velika Srbija’ morala bi kupovati prijateljstvo u neprijatelja ponižavanjem i žrtvovanjem interesa svog naroda. Ranije ili docnije takva politika morala bi se završiti kakvom spoljašnjom ili unutrašnjom katastrofom. Srpski narod van Kneževine dobio bi vrlo malo, a narodu u Kneževini, u ‘Velikoj Srbiji’ bilo bi mnogo gore no što mu je sada u maloj Srbiji. ‘Velika Srbija i tesna je i rđava zgrada, pa stoga i nije kadra da obezbedi srpske narodne interese“.
Uprkos tome, svakih 30 do 50 godina dospijevala bi nova generacija srpskih političkih „rutinera“ koji su narodu nametali kao njegov interes i veliko zemljište i veliki broj podanika i sjajne dvore, ne žaleći pri tome što će, kako piše Marković, svaki put završiti nekom spoljašnjom ili unutrašnjom katastrofom po taj isti narod.
Kao da svaki put počinju ispočetka, kao da nikakvog ranije iskustva o tome nema, te generacije rutinera stalno i iznova svoj narod guraju u „tesnu“ i „rđavu zgradu“ Velike Srbije koja, kako jasno pokazuje Marković, nikada nije bila kadra da zadovolji srpske narodne interese. Tako dođosmo do ovih posljednjih, najnovijih srpskih političkih rutinera.
Nakon što je uništio ne samo svaki smislen vid opozicionog djelovanja u politici Srbije, nego je i svoje savezničke stranke, kao naprimjer Dačićeve socijaliste pretvorio u prazne ljušture bez ikakvog autonomnog sadržaja, što su jasno pokazali protekli lokalni izbori, Vučić je prešao u novu fazu političkog djelovanja koji u Danasu karakteriziraju kao „pokušaj da se afirmiše kao lider svih Srba“.
Istina, ova politička transformacija bila je najavljivana još ranije. Vučićeva ideja da sve „patriotske“ stranke, na čelu s onom njegovom, formiraju „pokret“ (za Srbiju, njenu nejač, za budućnost, prosperitet ili šta li već), usljed različitih događaja (masakri u školi Ribnikar, Mladenovcu, građanski bunt, itd.) bila je ostavljena za neka druga vremena.
Upravo su rezolucija o genocidu u Srebrenici i cijeli patetični performans na East Riveru i netom održani izbori stvorili taj momentum za novi politički iskorak.
Sama ideja pisanja „nacionalnih programa“ svakog prosvjećenog čovjeka ne može a da ne ispuni tugom i bespomoćnošću pred historijom koja se, kod nas izgleda samo bjesomučno ponavlja, nikako da nastavi svojim putem. Pišući o potrebi među „nacionalno svjesnim“ srpskim intelektualcima druge polovine XIX vijeka za „nacionalnim programom“ (što čujemo i među nekim bošnjačkim prvacima XXI stoljeća) kao planom organiziranih političkih aktivnosti, Olivera Milosavljević piše:
„Ako bismo tražili inicijalne motive srpskih intelektualaca krajem XIX veka … onda bismo, pored primarne društvene stvarnosti, izvorište njihovih ideja mogli naći u vremenu primerenom uverenju da teritorijalno mala država nema uslova za opstanak, i da bez imperijalnih pretenzija, tj. osvajanja teritorije i državnog širenja, ne postoje uslovi ne samo za njen napredak, već i za njen opstanak“.
Međutim, nakon iskustava iz XX vijeka Milosavljević zaključuje kako su „svi njihovi ‘nacionalni programi’ bili dnevnog karaktera, zavisili od onoga što im je u datom trenutku padalo na pamet kao mogućnost, pa nije čudno što su od svojih ‘vizija’ lako i odustajali. Jedina konstanta bilo je „ujedinjenje srpstva'“.
Važno je upamtiti, dakle, da ove stare teme u pozadini uvijek imaju dnevno-politički motiv, a on je višedecenijsko unutrašnje urušavanje političkog života i u Srbiji i u entitetu.
Ako se analizira hladne glave, dugotrajni proces političke atrofije koji je zadesio i Srbiju i bosanskohercegovački entitet RS, svojom je unutrašnjom logikom morao dovesti do ovog koraka koji je rezultat višedecenijskog brisanja političkog, kakvog takvog, pluralizma uz pomoć jeftinog patriotskog homogeniziranja.
Davno prije Sabora i u Srbiji i u RS politička linija koja treba da razdvaja vlast od opozicije, oko koje trebaju da se vode političke borbe i zauzimaju prepoznatljive pozicije na političkom spektru, povučena je unutar koordinata nepriznavanja Kosova, nepriznavanja genocida i sličnih, „nedodirljivih“ tema, tema o kojima se ne raspravlja. Vremenom, unutar tog prostora su se našle gotovo sve političke snage i s jedne i s druge strane Drine. Na toj negaciji jedino mogu opstajati na vlasti.
Međutim, u svoj ovoj buci promiče nam jedna, možda ponajvažnija posljedica ove, navodno, sveujedinjujuće srpske politike – raskorjenjivanje Srba iz BiH. Ključna negacija na kojoj takav radikalsko-nacionalistički režim može opstati jeste negacija Srba kao gradivnog tkiva BiH, odnosno da je Srbima BiH domovina podjedako kao što je to Srbija.
Toliko zlih riječi, uvreda kojima lideri RS „obogaćuju“ javni diskurs u BiH, može biti upućeno samo prema onome što je jako blisko, prema onome što je sastavni dio vas i što želite iz sebe izbaciti. To je jedna velika, neprijatna istina, koju je rekao jedan drugi pametan čovjek (Srbin, ako je to u ovoj priči važno), Aleksandar Trifunović: „Srbi su autohtoni narod u BiH“.
Proglašavajući BiH vještačkom, nametnutom, izmišljenom, kolonijalnom i kakvom sve ne tvorevinom, ova radikalsko-nacionalistička politika poništava stoljeća srpske utkanosti u identitetsko biće BiH, u kojem oni ništa manje nisu Srbi, niti je BiH manje bosanskohercegovačka zbog toga. Naprotiv. Upravo zato Trifunović zaključuje: „Mislim da je jedina šansa za Srbe da participiraju i budu ono što jesu“.
Kroz ovo silom nametnuto otuđenje – najprije, ratnim djelovanjem i zločinima, a potom očuvanju stepena udaljenosti (još prošle godine imali smo kampanju „granice postoje“), pokušava se postignuti stepen odvojenosti, otuđenosti očuvati svim sredstvima, pa i uvredama i prijetnjama ako je to potrebno. Ali, kako pobjeći od historijske istine, od onoga što je u dubini tvoj identitet? Nasiljem, ali onda to nasilje postaje strukturno i vraća se pošiljaocu.
Ne smijemo zaboraviti, podsjeća nas na to politička filozofija, da ideološki koncept – u ovom slučaju onaj etnonacionalistički, uistinu „određuje“ postojeću stvarnost, ali nam za razliku od naučnog koncepta ne osigurava sredstva za njezinu spoznaju, pa je stoga potrebno napraviti naročiti „epistemološki rez“, kojega najavljuje Trifunović tvrdnjom da će se Srbi u RS morati, kad-tad, suočiti s ovim pitanjem. Ovaj rez primijenjen na razumijevanje nekog društvenog poretka uključuje prešućeno – naime, da su Srbi autohtoni narod, sastavi dio BiH.
Kroz deklaracije, političke odluke, artikulira se samorazumijevanje u modernoj političkoj zajednici u formi neke ideološke perspektive (u našem slučaju etnonacionalističke) koja naturalizira novu reinterpretaciju društvenih odnosa potpomognutu aparatima prisile i ideološkim državnim aparatima. Rezultat tog samorazumijevanja je naročiti oblik političke subjektivacije koju uvijek artikulira „subjekt“ s povlaštene pozicije: obično politička elita.
Ključno pitanje svake političke subjektivacije glasi: “Kako ono što je na razini običajnosti trajalo duže vrijeme posredovati i artikulirati u moderni politički princip?“ Običajnosni element u BiH – paradoksalno – opstaje i danas uprkos ratu, zločinima, uprkos višedesetljetnom diskriminatornom poretku i proizvođenju podjela. U nacionalističkim predodžbama taj se običajnosni element potire, ignorira, smatra se „vještačkim“, „komunističkim“ projektom koji je trebao odumrijeti s komunizmom.
U stvari, ono što se u BiH pokazuje kao vještačko je nacionalizam koji diskurzivno, institucionalno, ali kad zatreba i nasilno, u tkivo običajnosti ubrizgava odijeljeni nacionalitet zamišljen među elitama mahom izvan ove zemlje (izvan, ili u geografskom – kada govorimo o srpskom i hrvatskomintegralističkom nacionalizmu, ili izvan u ideološkom smislu, kao kada govorimo o raznim verzijama bošnjačkog pseudo-otomanističkog ili mlado-muslimanskog identitetskog fantaziranja), pa je njegova posljedica ne samo nasilje nad običajnošću jedne historijski pluralne zajednice, već i „raskorjenjivanje“, hipostaziranje svoje zamišljene grupe iz ove pluralne isprepletenosti.
Raskorjenjivanje je učitavanje i institucionalno prilagođavanje hibridnoj običajnosti kakva je razvijena u diskursu integralističke etnonacionalističke ideologije.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
NAKON PRIČA VALTERA: Tužilaštvo BiH formiralo predmet o kriminalu bivših i sadašnjih struktura UIO
————————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
