ASIM MUJKIĆ: Pad ljevice kao rezultat kapitalističkog i nacionalističkog pustošenja

Nema sumnje da ćemo u narednom periodu dobiti značajno 'desniju' EU, s pojačanim unutarnjim nacionalističkim tenzijama. To će se odraziti na mogućnost kohezije u političkom nastupu Europe kao političkog subjekta, što će dodatno oslabiti njenu ulogu kao globalnog faktora. Što se nas, u ovom dijelu svijeta tiče, to dalje znači više tolerancije za etnonacionalističke nestašluke, znači dalje zatvaranje očiju i udovoljavanje onim najglasnijim i najagresivnijim, što se uklapa u tajming dizanja tenzija iz Beograda.

Ovo je izborna godina ne samo kod nas. Imali smo izbore u EU, u Hrvatskoj, karikaturu od izbora u Srbiji. Svi ovi izbori potvrđuju trend uspona desnice, osobito one krajnje, profašističke.

Na proteklim EU izborima narodnjačka frakcija (EPP) samo je nominalni pobjednik. Ona je u blagom padu, dok se ovih dana iščekuje njezin iskorak prema desničarskim populistima (ECR), pa možda i krajnjoj desnici (ID) koji su na proteklim izborima napravili značajan prodor, na uštrb bloka socijalista i demokrata, te zelenih i liberala koji su doživjeli fijasko.

Nema sumnje da ćemo u narednom periodu dobiti značajno ‘desniju’ EU, s pojačanim unutarnjim nacionalističkim tenzijama. To će se odraziti na mogućnost kohezije u političkom nastupu Europe kao političkog subjekta, što će dodatno oslabiti njenu ulogu kao globalnog faktora.

Što se nas, u ovom dijelu svijeta tiče, to dalje znači više tolerancije za etnonacionalističke nestašluke, znači dalje zatvaranje očiju i udovoljavanje onim najglasnijim i najagresivnijim, što se uklapa u tajming dizanja tenzija iz Beograda.

U ovoj jednačini još su dvije nepoznate: prva, da li će Putin uspjeti na koljena baciti Ukrajinu čija će pozicija biti značajno oslabljena ulaskom desničara u vladajuće europske strukture i druga, da li će u SAD doći Trump. Ukratko, Putinovo slamanje Ukrajine, vladavina desnice u Europi i Trumpov predsjednički mandat šifra je za super-oluju koja bi nepovratno uništila ono što je ostalo od međunarodnog poretka kakvim ga znamo od 1945. ostavljajući prostor za nemilosrdni poredak vladavine jačeg, rata svih protiv svakoga.

Tako upravo izgleda svijet bez ljevice kao značajne političke kontrasile i važne protivteže zahvaljujući kojoj se možemo nadati stabilnom političkom poretku.

Šta se desilo s ljevicom na Zapadu? Njemački mislilac Alex Honneth piše kako je „teško uzdrmati naše snažno uvjerenje da se sa uspostavljanjem države blagostanja, davanjem prava glasa ženama, davanjem jednakih prava američkim crncima i davanjem slobode seksualnim manjinama dogodilo nešto moralno ispravno i to nam danas uliva povjerenje da se ovi procesi moraju nastaviti“ (Honneth, 2019: 175).

Nažalost, to socijaldemokratsko uvjerenje žestoko je uzdrmano u godinama nakon ekonomske krize 2008. Tokom tih godina razvila se jedna kontra-naracija koja osporava ovu naraciju društvene nade, nade u progres. Prema ovoj novoj kontra-naraciji država blagostanja je neodrživa i preskupa, a s njome i, kako se čini, liberalno-demokratske vrijednosti. Preskupo je to, neisplativo.

Ženska prava se – preko figure majke i temelja obiteljskog života, osporavanjem prava na abortus – reduciraju, crnci i drugi općenito imaju ionako ‘previše prava’, a nakon prvog crnog američkog predsjednika taj emancipatorski val mora po svaku cijenu biti zaustavljen.

Ljevica je pala jer nije znala izaći na kraj s posljedicama kapitalističkog pustošenja svijeta.

Na sličan način, iz jednog u drugi izborni ciklus kod nas, bilježimo pad ljevice. Ona kod nas pada jer, evo već tri desetljeća ne zna kako izaći na kraj s posljedicama nacionalističkog – a s time tijesno vezano i kapitalističkog – pustošenja ovog dijela svijeta.

Ironično kazano, ako smo po nečemu već u Europi to je zasigurno po tom potonuću ljevice. Ne one radikalne, koje kod nas ionako nema, a u Europi ista ima ozbiljne identitetske probleme približavajući se radikalnoj desnici po nekim pitanjima, već one mainstream ljevice, bilo u obliku socijal-demokratije ili socijalističke partijske organizacije.

Nakon Miloševićevog pervertiranja krajem osamdesetih, odrednica socijalistički poprimila je, barem u tzv. ‘srpskom svetu’ značenje nacional-socijalističkog, po kojem se uobičajene socijalističke političke mjere etniciziraju i odnose isključivo na pripadnike jednog etničkog naroda.

Ne zaboravimo, radi historijske paralele, da se Hitlerova partija zvala Nacional-socijalistička njemačka radnička partija s programom koji je počivao na krađi komunističkih i socijalističkih političkih mjera koje su samo bile etnicizirane, odnosno ‘nacionalizirane’.

Slična krađa socijalističkih političkih programa učinjena je od strane krajnje desnice i u Europi, pa danas imamo jednog šovinističkog desničarskog vođu kakav je Gert Wilders koji predlaže socijalistički program države blagostanja rezerviran samo za pripadnike jedne, privilegirane društvene grupe.

Ni socijal-demokratija nije ostala imuna na nacionalne trube. Još 1914. godine, na opće zgražanje Rose Luxemburg, njemački socijaldemokrati su se odazvali na patriotski pjev njemačkog imperijalizma pristajući na igru moći krupne buržoazije po cijenu miliona mrtvih njemačkih radnika.

O Dodikovim nacional-socijaldemokratama uzaludno je trošiti riječi.

Šta to fali današnjoj ljevici? Upravo nedvojbena ‘moć da se vidljivima učine implicitne društvene podjele‘ – ili kako to veli Pierre Bourdieu: „Moć nametanja pogleda na podjele, to jest moć da se vidljivima učine implicitne podjele, jeste politička moć par excellence: to je moć da se obrazuju grupe, da se manipuliše objektivnom strukturom društva“.

Tu moć je ‘ljevica’ na prostorima bivše Jugoslavije izgubila još davnih osamdesetih.

Koje bi to implicitne podjele u našim društvima mogle biti potencijalnim kandidatima? Naprimjer, klasna podjela? Podjela stanovništva prema bogatstvu vrišti za svojim grupiranjem i predanim ideološkim radom koji bi se dao u opsežnu ‘manipulaciju objektivnom strukturom društva’. Pogotovo ako se ima u vidu da ta podjela nastaje i produbljuje se na strukturnoj korupciji.

Takvo manipuliranje objektivnom strukturom društva se desilo s kraja osamdesetih kad su korumpirani dijelovi komunističke elite ušli u savezništvo s nacionalističkim snagama.

U tom trenutku, piše Beti Denič, „nominalne kategorije etničkog identiteta bile su sirova građa kojom su manipulisali oni koji su uvideli da su društvene podele sredstvo za redefinisanje političke moći i njeno sticanje“.

Tome treba dodati da se to redefiniranje političke moći odvija u kontekstu dvije pogodnosti: a. već nacionalizirane institucionalne infrastrukture: jugoslavenske republike su većinom bile mini nacionalne države s domaćinskim referentnim narodom (izuzev BiH, što je u njenom slučaju moralo značiti osiguranje čistih nacionalnih teritorija unutar nje ‘milom ili silom’, dakle, silom) i b. kontinentalnog revolucionarnog gibanja koji je išao u prilog rehabilitaciji nacije-države, paralelno s uvođenjem kapitalističkih odnosa.

Za današnje redefiniranje političke moći u lijevom smijeru također se stječu povoljni uslovi: na domaćem planu propali projekti nacionalizacije i privatizacije koji su ekonomski devastirali te zemlje, zasićenost nacionalizmom i nepremostiv imovinski jaz – a na inozemnom planu – permanentna kriza kapitalizma, temeljno raslojavanje i socijalna polarizacije koju svojim djelovanjem samo pojačavaju desničarski i profašistički pokreti.

Ali, ništa od toga ne dolazi od naše ljevice. Nakon početnog koaliranja u ‘trojku’, ono što je simpatizer socijaldemokratije u najmanju ruku mogao očekivati od najjače partije u tom savezu je jasno lijevo profiliranje i nametanje ljevičarskih tema, jačanje na polju socijaldemokratskih i pravih socijalističkih vrijednosti.

Ono što imamo u protekle dvije godine od pobjede na izborima je bezličnost (čast izuzecima), utopljenost u dnevno-političku pragmatiku čije poteze uglavnom diktiraju drugi, kalkulisanje s kvazi-patriotskim percepcijama, pravdanje SDA-u da nikakva izdaja (?) nije počinjena.

Nikakav lijevi iskorak nije načinjen, nikakav lijevi problem nije tretiran, uveden u naš javni diskurs, pa tako nema u predstojećoj predizbornoj kampanji nikakvog motiva – izuzev onog hroničnog: neka samo nije SDA – za lijevo nastrojenog građanina da se odluči za SDP.

Takvo utapanje i gubljenje identiteta se može očekivati od neke manje partije, koja teško da bi ostvarila dobar izborni rezultat ako se prethodno ne veže za neku jaču, ali kada to uradi veća partija s takvom infrastrukturom onda je to simptom daleko težeg oboljenja – u slučaju SDP-a, to je gubljenje svoje ljevičarske suštine, po čemu se naš SDP približio standardima većine socijaldemokratskih i socijalističkih snaga u Europi (s izuzetkom Španije).

Evo taksativno, nekoliko strukturnih (o onim sitnijim nećemo ovaj put) grešaka u koracima, odnosno neispunjenih obećanja koja su neoprostiva:

1. Borba protiv korupcije: ono što smo vidjeli u protekle dvije godine ispod je svakog nivoa i na kantonalno-sarajevskom i na svim drugim nivoima. Poredeći s onim što je najavljivano tokom predizborne kampanje to je jedno veliko ništa začinjeno s par svjetlucavih ogledalaca i perlica da se ‘Vlasi ne sjete’, tipa diploma Izetbegovićke. Jedna socijaldemokratska partija treba da predvodi borbu protiv korupcije, da ispituje tokove i pretvorbu imovine, kako je završila u privatnim džepovima, kako je to od najprije društvene, pa preko državne, nastala privatna imovina. Tu leže pravi izvori naših problema.

2. Potapanje Bogićevića: Nevjerovatno je i neoprostivo s kojom je hladnoćom SDP dopustio da propadne izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika. Nije samo riječ o Bogićeviću kao pojedincu. Izbor, odnosno neizbor Bogićevića je bio svjetonazorski izbor. S Bogićevićem bismo dobili ne samo čovjeka s enormnim kapacitetom da povezuje, da ono različito okuplja, nego i nadu da možemo iznova graditi ovo naše izranjavano pluralno društveno tkivo. Ta izgradnja mora, šta god ko mislio, krenuti iz Sarajeva. S neizborom Bogićevića propuštena je historijska šansa.

3. Sarajevo i bošnjako-centričnost socijaldemokratije: Nedovoljno je učinjeno da se socijaldemokratija proširi na dijelove BiH u RS i na područja pod kontrolom HDZ, a to bi bio jedini način da se probosanstvo SDP može smisleno razlikovati od recimo SDA-ovog probosanstva. Za svaku pohvalu je rad banjalučkog SDP, ali to je kap u moru. Potrebno je daleko viši učiniti na tom planu. Paralelno s ovim naporom potrebno je dalje zalagati se za povratak i što je moguće korjenitiju rehabilitaciju multietničke strukture stanovništva. Borba za ovu zemlju jedino se može dobiti na terenu, a ne time čija je interpretacija Dejtonskog ustava ili međunarodnog prava ispravnija.

4. Rukovodstvo i frakcije: Stranka koja se hvali svojom internom demokratskom kulturom vapi za demokratskim provjetravanjem odozdo pa do samog vrha, osobito imajući u vidu da u posljednje vrijeme istupi određenih istaknutih SDP-ovaca kao da dolaze iz drugih partijskih centara. To se mora riješiti otvorenom raspravom unutar same stranke. Jedno je hvaliti se brojnim frakcijama, a drugo je kada usljed nedostatka jasnog identiteta partije, svašta može biti poturano pod etiketu SDP.

5. Podilaženje nacionalističkom sentimentu: Pravi ljevičar mora usvojiti, ono što Slavoj Žižek naziva Robespierreovim naukom: „Samo strahovanje da ću biti optužen za izdaju jeste izdaja, jer, čak i ako ‘nisam uradio ništa protiv revolucije’, sam taj strah, činjenica da se pojavio u meni, pokazuje da je moja subjektivna pozicija spoljna u odnosu na revoluciju, da ‘revoluciju’ doživljavam kao spoljnu preteću silu“. Dakle, prihvaćati igru na nacionalističkom terenu unaprijed vas osuđuje na propast. Njima ćete uvijek biti izdajnici (vidi pod: ‘Milanović’), neuvjerljivi, izvanjski, tuđi element.

Čitajte još:

SARAJEVSKA PRUGA: Tajna ugovora s Kinezima

DOSSIER VALTERA: Poslovna imperija Radovana Đurića

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

 

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.