ASIM MUJKIĆ: Šta se dešava sa socijaldemokratama?

Socijaldemokrat će danas bez razmišljanja reći da se bori za građansku državu, ali teško da će moći objasniti koja je razlika između njegove i vizije građanske države one prve, „državotvorne stranke“. Kad kaže da je dio probosanskog bloka, zna li naš socijaldemokrat koja je razlika između njegovog i sdaovskog probosanstva? Ili, što je još gore, ima li te razlike uopće? Kakav je to kompleks niže vrijednosti koji te ljude tjera da se dokazuju u svom „državotvorstvu“, i to pred onima koji valjda ne moraju dokazivati svoju patriotsku pravovaljanost, pa čak i kad potope tužbu protiv agresorske zemlje

Profesor Slavo Kukić je nedavno, kritički osvrćući se na istupe najviših predstavnika socijaldemokratske opcije u BiH, pokrenuo niz važnih pitanja koja se na najdublji način tiču budućnosti političkog identiteta naše zemlje.

To važno pitanje, koje nam se nameće osobito nakon izbora 2022. godine, glasi: Dok s pravom kritziramo etnonacionalizam za višedecenijsko pustošenje ove zemlje, da li uopće imamo političku alternativu, imamo li ikakvu smislenu zamjenu za taj destruktivni nacionalizam?

Koji je to politički okvir koji bi bio prihvatljiv svim stanovnicima ove zemlje a da nije nacionalistički, desničarski?

Jasno je da postoji niz prepreka za artikulaciju jasne političke alternative. U prvom redu one su strukturne prirode. Ustavni okvir ove zemlje skrojen je po mjeri etnopolitike. Izborni zakonski okvir više nego očito navodi glasače ove zemlje na etničke preference.

Nepostojanje jedne izborne jedince za državni nivo vlasti čini od općih izbora partikularne, odnosno entitetske, što znači etničke. Postoje i prepreke koje diktiraju trenutne okolnosti u društvu. Tako od ustoličenja nove vlasti sa SDP-om kao glavnom snagom, neki sarajevski mediji pljušte s optužbama o izdaji, prodaji, snishodljivosti prema Dodiku i Čoviću, Zagrebu i Beogradu, dodatno smanjujući manevarski prostor za vođenje bilo kakve smislene politike, čime se ti mediji promiču, što svjesno, što nesvjesno, u budne čuvare nacionalističko-domoljubnog diskursa koji ovu zemlju drži u trodecenijskom ropstvu bez ikakve perspektive.

A onda, da bi dokazali svoju pravovjernost spram tog nacionalističkog pravorijeka, socijaldemokrati se žele dokazati još većim „državotvorcima“ od onih prethodnih. Na taj način, što detektira profesor Kukić, samo produbljuju nacionalističku hegemoniju čineći nepopravljivu štetu kada je u pitanju budućnost ove zemlje.

Tako, umjesto da podrži prajd, socijaldemokrat će radije sutradan dijeliti baklavu pogodujući pretpostavljenom većinskom sentimentu. Namjesto da kao o „očima u glavi'“ vodi računa o nacionalno i regionalno izbalansiranoj strukturi svih tijela koja imenuje, socijaldemokrat će, valjda u dokazivanju svoje etnoidentitetske pravovaljanosti, etnički uniformirati svoj izbor. Socijaldemokrat će danas bez razmišljanja reći da se bori za građansku državu, ali teško da će moći objasniti koja je razlika između njegove i vizije građanske države one prve, „državotvorne stranke“. Kad kaže da je dio probosanskog bloka, zna li naš socijaldemokrat koja je razlika između njegovog i sdaovskogprobosanstva? Ili, što je još gore, ima li te razlike uopće?

Kakav je to kompleks niže vrijednosti koji te ljude tjera da se dokazuju u svom „državotvorstvu“, i to pred onima koji valjda ne moraju dokazivati svoju patriotsku pravovaljanost, pa čak i kad potope tužbu protiv agresorske zemlje. Kakva je to idejna kapitulacija unaprijed? Otkuda to dobrovoljno, ničim izazvano, postavljanje tuđih patriotskih repera kao mjerila koja ćeš na sebe primijeniti i mjeriti svoj rad?

Na taj način stvaraju se uslovi za opću fuziju politički lijevog i desnog, pa time i demoliranje normalnog političkog spektra koje je kobno za svaku zemlju. To je predvorje autoritarizma i totalitarizma, a tome žalosno svjedočimo ne samo u BiH, nego i šire.

Svaka naznaka drugačijeg političkog pristupa – ne govorim samo o ovoj mršavoj pobjedi iz 2022., nego i ubjedljivijoj pobjedi iz 2010. – po pravilu, po inerciji korumpiranog i nacionalistički utemeljenog sistema, je odmah bila ugušena. Po pravilu stvari su se vrlo brzo vraćale u kolotečinu nacionalističkih konfrontacija u kojima su, kako piše Kukić, vođe socijaldemokratije nastupali kao „etnoratnici“.

Da li su nam to SDA-SDS-HDZ te kobne 1990. godine u trajno nasljeđe ostavili jedini mogući politički izraz i način djelovanja koji uspješno funkcionira čak i kada oni nisu u vlasti?

Taman i kada bismo htjeli zaključiti da je to tako i da drukčije ovdje ne može, da su stvari takve u višeetničkoj zajednici, historija bi nas odmah demantirala – ova zemlja ne samo da može funkcionirati bez nacionalističkih okvira, nego ona upravo funkcionira i prosperira kada se nacionalistički vokabular ukloni sa scene, kao u periodu 1943-1990. To naslijeđe, a ne šlepanje i parazitiranje na nacionalnim razlozima vodeći računa o većinskoj izbornoj bazi i njenim pretpostavljenim sentimentima, treba da bude izvor za političko djelovanje našeg socijaldemokrata.

Velika duhovna, kulturna, a s njome tijesno povezana i politička kriza koja izvire iz uvida, kako to piše Axel Honneth, da izgleda nemamo kapaciteta da razmišljamo dalje od postojećeg stanja i da zamislimo društvo izvan okvira kapitalizma u zemljama s tradicionalno niskom demokratskom kulturom stječe još kobniju dimenziju. U ovim zemljama, za koje je čak kapitalizam još uvijek nešto poželjnije od postojećeg stanja, ime njihove pošasti koja generira duboku krizu na smrt bolesnog društva je nacionalizam.

Za BiH i njeno susjedstvo trebalo bi preformulirati ovaj Honnethov stav i reći da, po svoj prilici, svi skupa (kada govorimo o ljevici u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori) nemamo kapacitet da razmišljamo dalje od postojećeg stanja i da zamislimo društvo izvan okvira nacionalizma.

Šta se to dešava s lijevom opcijom, a osobito sa socijaldemokratama? Ima li socijaldemokratija kao politička perspektiva više ikakva smisla? Treba li nam? Ova politička opcija generalno, kako piše profesor Kukić, zapada u krizu početkom ovog stoljeća kapitulacijom pred neoliberalizmom.

Taj period karakterizira, kako kaže Kukić, blerovsko-šrederovsko zaglibljivanje koje se obično zove trećim putem. Ova opcija koja se proglašavala business friendly (prijateljska spram poslovanja) dopustila je erodiranje najvećeg, upravo socijaldemokratskog postignuća poslije Drugog svjetskog rata – „države blagostanja“. Prijateljstvo prema poslovanju (čitaj: mešetarenjima, financijskim špekulacijama i što bi se kod nas reklo „prihvatizacijama“ javnih usluga, prostora, resursa) je moguće, i to je Marxova lekcija koju su tadašnji socijaldemokrati zaboravili, samo ako počiva na neprijateljstvu prema radniku. Socijaldemokratija je na taj način izdala mase radnih ljudi i doslovno ih prepustila populističkim mešetarima koji ih drže na uzdama uz pomoć jednostavnih etno ili rasno-identitetskih formula.

Kakva je priča naše – bosanskohercegovačke i ex-jugoslavenske ljevice, socijaldemokratije? Prvo je samonametula sebi „komunistički grijeh“, mada, danas kad gledamo, broj stradalnika od „komunizma“ višestruko je premašen brojem nastradalih od demokratskih promjena na tragu etnonacionalizma, kako doslovno u životima, tako i tokom etnonacionalističke privatizacije. Broj žrtava politike vitalnog nacionalnog interesa se iz dana u dan povećava odlaskom ljudi svih nacionalnosti na Zapad. Nizak standard ljudskih prava u komunizmu trijumfalno je zamijenjen setom diskriminatornih prava. Time što je sebi prvo sama oduzela pravo glasa, pripremila je teren za kapitulaciju pred nacio-državotvornom otrovnom pričom.

Ovaj idejni vakuum prisvojili su različiti avanturisti kojima je socijaldemokratsko članstvo bilo samo odskočna daska za izlazak u političku orbitu koja je već bila određena nacionalističkim pojmovima, pa se u njoj takmiče s izvornim nositeljima nacionalističkih ideja oko toga ko je dosljedniji branitelj vitalnih nacionalnih interesa.

Tako je postalo moguće da nominalni komunist, socijalist Slobodan Milošević  postane glavni izvođač velikosrpskog nacionalističkog projekta. Postalo je moguće da se lider hrvatskog SDP-aZoran Milanović već više od desetljeća predstavlja kao originalni čuvar Tuđanovog nacionalističkog nasljeđa, a da njegov pajdaš, također nominalni socijaldemokrat, s kojim izmenjuje vlažne hot-line poruke, Milorad Dodik, postane ne samo izvođač radova na ideji srpskog sveta, nego i heroj Aleksandra Dugina, lidera najcrnje internacionale koji će reći: „Mi jako cijenimo što Dodik radi u BiH. To pomaže da se u tako kritičnoj situaciji ne uvedu sankcije Rusiji. To je herojsko djelo“. Oni koji se u Srbiji predstavljaju za lijeve, još bi žešće branili Kosovo, itd.

Da li je kasno za bosanskohercegovački SDP? Vjerujem da nije. Ali, diskusija treba biti otvorena na tragu primjedbi profesora Kukića i pozicije, osobito ideološki okvir mora biti jasno artikuliran i razgraničen prema suparničkim pozicijama s ciljem konačnog napuštanja obzira prema etnonacionalnim ograničenjima. Temelj za tu vrstu transformacije – koju treba obaviti što prije, jer stižu izbori na kojima će glasači jasno reći da li glasaju za socijaldemokrate samo zato da ne bi zavladali oni drugi, ili iskreno – naći ćemo u općem sentimentu, intuiciji po kojoj znamo da nam izlaz iz postojećeg stanja može ponuditi samo ideja, zamišljanje društva sasvim izvan okvira postojećeg stanja, stanja nacionalizma.

Čak, intuitivno također, dosta ljudi u ovoj zemlji ima predstavu koje bi to bilo zamišljeno stanje koje je izvan okvira. Znaju i njegovo ime – socijaldemokratija u savezu s progresivnim socijal-liberalizmom. Ili, kako to Thomas Piketty formulira – novi oblik socijalizma, participativan i decentraliziran, federalan i demokratski, ekološki, multirasni i feministički.

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.