Posljednjih godina svjedočimo ubrzanom uklanjanju sa političke scene lidera koji su širom Zapadnog Balkana decenijama predstavljali gospodare života i smrti u svojim državama.
Proces koji se, prema riječima sagovornika Gerile, ne može zaustaviti, do sada je “pomeo” bivšeg makedonskog premijera Nikolu Gruevskog, višedecenijskog predsjednika i premijera Crne Gore Milu Đukanovića, nekadašnjeg prvog čovjeka Kosova (južna srpska pokrajina proglasila je jednostranu nezavisnost 2008. godine) Hašima Tačija, ali i lidere “teškaše” poput Janeza Janše (Slovenija), Bakira Izetbegovića (Bosna i Hercegovina), Ramuša Haradinaja (Kosovo*) i drugih.
Sagovornici sa kojima smo razgovarali usudili su se proširiti spisak i na neke aktuelne lidere, među kojima prvog izdvajaju predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, za kojeg tvrde, da uskoro odlazi u prošlost. Ukoliko bi se to pokazalo tačnim, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ostao bi usamljen na ovoj nepopularnoj listi, jer, iako djeluje da mu je posljednjih mjeseci rejting značajno poljuljan, niko ozbiljan nije izašao sa predviđanjima o njegovom skorom političkom kraju.
Prvi pao Gruevski
Bivši lider dugo godina najjače partije u zemlji, VMRO-DPMNE, i svojevremeno najmoćniji čovjek Makedonije, Nikola Gruevski, prvi je izgubio vlast na prostoru bivše Jugoslavije, a da je pripadao lepezi lidera za koje se mislio da će trajati vječno. Deset godina je bio u vrhu, preko ministarskih i direktorskih pozicija, a dodatnih deset godina, od 2006.
do 2016. na vrhu se osamio. Nakon gubitka vlasti, koje je praćeno i incidentima, pobjegao je iz zemlje te slobodu kupio u Mađarskoj, koja mu je dala azil. Prošle godine je osuđen na sedam, potom na još devet, pa godinu i po dana zatvora, mahom zbog korupcije ali i nasilja nad političkim protivnicima, a određeni procesi i dalje traju. Kada se zbroje pomenute brojke jasno je da bi iza rešetaka proveo gotovo podjednak broj godina koliko je suvereno držao vlast, te da njegova noga, bar ne svojevoljno, u Makedoniju više kročiti neće.
Pomenutim presudama se pridružio nekadašnjem hrvatskom premijeru, Ivi Sanaderu, koji je takođe presuđivan, ali za razliku od Gruevskog, i zatvoren na višedecenijsku robiju. Lisice na ruke su mu stavljene još 2010. godine, a slobodu u najoptimističnijoj varijanti neće dočekati još deceniju. Makedonija nije slična sa Hrvatskom samo po presudama bivšim premijerima, već i po tome što je utabala put za odbacivanje kulta ličnosti, pošto je u međuvremenu i nasljednik Gruevskog, Zoran Zaev, za kojeg se očekivalo da će dugo ostati “u sedlu”, sklonjen iz prvog plana.
Tači u pritvoru, Milo (za sada) na slobodi
Ni Hašimu Tačiju, dugo godina najmoćnijem čovjeku Kosova*, sreća se nije osmjehnula nakon pada sa vlasti. Od otcjepljenja Kosova* od Srbije 2008. pa sve do 2020. godine, Tači je obavljao funkcije premijera, ministra spoljnih poslove te predsjednika. Sa posljednje funkcije je otišao ostavkom, nakon što je novoformirani Specijalni sud u Hagu podnio optužnicu protiv njega zbog ratnih zločina. U pritvoru u Holandiji je već tri godine a suđenje mu je i dalje u toku.
Milo Đukanović je, za sada, na slobodi, a njegov pad je decenijama izgledao kao naučna fantastika. Još krajem osamdesetih, prije 30. rođendana, “isplivao” je među malu grupu glavnih krojača crnogorske sudbine, a vještim pragmatizmom i uništavanjem nekadašnjih saboraca, krajem devedesetih postao je jedan i jedini, doslovni gospodar života i smrti svih crnogorskih državljana. Odveo je Crnu Goru u samostalnost, NATO alijansu, mijenjao je nacionalnost, ideologije, strane prijatelje, unutrašnje neprijatelje, funkcije, ali udobnu fotelju prvog čovjeka pomenute zemlje nije ispuštao sve do ove godine. Načet je 2020. kada njegov DPS gubi većinu u Skupštini, nakon višemjesečnih protesta, a dokrajčen u aprilu 2023, kada gubi predsjedničku trku.
Unazadili region
Stručnjak za međunarodne odnose i bivši karijerni diplomata, Srećko Đukić, smatra da je nepobitna činjenica to da posljednjih godina svjedočimo uklanjanju sa političke scene na cijelom Zapadnom Balkanu lidera koji su obilježili tu scenu u posljednjih 20 ili čak i više godina.
“To je evidentno i taj proces se ne može zaustaviti. To ide prirodnim putem, jer su neki od njih jednostavno potrošeni i unutrašnji procesi u državama kojima su suvereno vladali doveli su do njihovog kraja. S druge strane, ne bih isključio ni uticaj spoljnog faktora, prije svega Zapada – Evrope i SAD – koji su ubrzali te unutrašnje procese”, kaže Đukić za naš portal.
Dodaje da se „zahvaljujući“ baš tim političkim liderima, koji su uspon svoje političke karijere doživjeli ratnih 90-ih ili koju godinu kasnije, ovaj region i dalje nalazi u 20. vijeku.
“Sa takvima ne možemo u 21. vijek. Takve političare ne želi ni Evropska unija kojoj, makar deklarativno,svi težimo. Cijena njihove vladavine je skupo plaćena i, što je najgore, još uvijek je plaćamo”, zaključuje Đukić u razgovoru za Gerilu.
Dodikov kraj?
Direktor beogradskog Instituta za nacionalnu i međunarodnu bezbjednost, Darko Trifunović, takođe ocjenjuje da je proces odlaska u istoriju dojučerašnjih nezamjenjivih i vječnih političkih lidera u regionu daleko odmakao, te da je, prema njegovim riječima, ostalo još samo nekoliko njih kojima se, takođe, nazire brzi kraj karijere.
“To je nezaustavljiv proces, ali je ostalo da se riješi problem još par regionalnih političkih mastodonata. Tu, prije svega, mislim na Milorada Dodika. Doduše, on je već prošlost, ali mu to, izgleda, još niko nije rekao. Odlaskom na ročište u Sud BiH, koji navodno ne priznaje, Dodik je već potpisao kraj svoje političke karijere. Da nije otišao za njim bi bila raspisana potjernica, što bi za njega opet značilo kraj. Poslije svega, ostaje još jedino da se vidi gdje će on da završi. Nisam siguran da mu je obezbijeđena penzija u Moskvi”, rekao je Trifunović za naš portal.
Izvor: gerila.info
