U svojih tačno 60 godina postojanja, željeznička stanica Novog Sada svjedočila je razvoju jednog društva i države. Svjedočila je njenom raspadu, a potom je pod svoju nadstrešnicu primila brojne izbjeglice koje su 90-ih godina dolazile u Srbiju, kako iz Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine. Sam autor ovog teksta je jedan od njih.
Svjedočila je ta stanica i NATO bombardovanju Novog Sada 1999. godine, kad su srušeni svi mostovi koji su je povezivali sa istokom zemlje, svjedočila je i uništavanju obližnje rafinerije. Svjedočila je brojnim odlascima jer život se negdje drugdje ipak više cijeni.
STANICU SVEČANO OTVARAO I VUČIĆ
Svjedočila je i antiborokratskoj revoluciji, u narodu poznatoj kao „jogurt“ revolucija, kad je počelo uspostavljanje velikosrpskog zla i dolazak na vlasti snaga Slobodana Miloševića, jer prvo se trebalo pobrinuti da „Srbija iz tri dela ponovo bude cela“, misleći pri tom na umanjenje autonomija Kosova i Vojvodine, koje su im garantovane bile Ustavom SFRJ iz 1974. godine.
Na talasu tog velikosrpskog nacionalizma dojahali su i Šešeljevi radikali, a sa njim i Aleksandar Vučić, koji će tog već iscrpljenog konja zajahati 2012. godine, formalno ne više kao radikal, ali znamo to: jednom radikal, vazda radikal.
Tačno 12 godina poslije čeka se da onu željezničku stanicu i zvanično proglasi mrtvom, jednako mrtvom kao što je mrtvo 14 osoba koje su se tog 1. novembra zatekle pod nadstrešnicom, neki sa namjerom da krenu na put, neki stigli sa puta, a neki tek da predahnu.
Nisu znali da će im taj uzdah biti i posljednji u životu jer se na njih, kao i na još tri osobe, čije zdravstveno stanje je više nego ozbiljno, sručila više tona teška nadstrešnica. Nikakve šanse nisu imali.U sekundi je sve stalo, a iz šuta su izvirivala pitanja, među kojima je ključno ono: „ko je odgovoran“?
Brzo smo se sjetili da je sama stanica bila renovirana u nekoliko navrata za posljednje tri godine. Prva rekonstrukcija počela je u oktobru 2021. Stanica je prvi put svečano otvorena u jeku predizborne kampanje u martu 2022. godine, kad su sa „sokolom“, brzim vozom iz Beograda, prihajali precednik i mađarski premijer Viktor Orban.
Precednik je tad rekao:
„Ja ne mogu da vam opišem koliko sam ponosan. Posle skoro 60 godina obnovili smo ovu stanicu. Posle mnogo godina, moći ćete neverovatnom brzinom da stignete od Beograda do Novog Sada. Deo naših snova počeo je da se ostvaruje. Danas ponosno Srbija u upotrebu pušta najmoderniju evropsku železničku deonicu, sa najboljom pratećom opremom i bezbednosnim sistemima. Naše brze pruge gradili su naši kineski i ruski prijatelji. Nadzor su sprovodili Nemci, a vozove isporučili Švajcarci. A bogata i jaka Srbija sve to plaća.“
Ubrzo je ponovo zatvorena jer je prokišnjavala, navodno se i odronjavala.
Lokalna ekipa, lokalnog Radija 021, tražila je informacije o novoj rekonstrukciji, ali je Ministarstvo saobraćaja odbilo da otkrije podatke o rekonstrukciji stanične zgrade u Novom Sadu, „jer kineski izvođač ne želi da oni budu dostupni javnosti pre završetka projekta.“
SKRIVENI RADOVI NA ŽELJEZNIČKOJ STANICI
Stanična zgrada ponovo je svečano otvorena 5. jula 2024. godine, ali samo uz prisustvo odabranih medija.
Portal 021.rs navodi da su svečanom otvaranju drugog dijela rekonstrukcije, u sklopu projekta izgradnje brze pruge ka Subotici, prisustvoli gradonačelnik Novog Sada Milan Đurić, ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Goran Vesić, kao i predsjednica pokrajinske vlade Maja Gojković.
Nekih 15 dana prije kobnog dana ponovo su neki radovi i ponovo se ne dobijaju informacije o čemu je riječ.
A onda je pala nadstrešnica i ubila 14 ljudi. Možda ih bude i još jer je troje ljudi koji su u bolnici u jako lošem stanju.
U prvim reakcijama medijski spin je išao ka tome da nadstrešnica nije bila predmetom rekonstrukcije, što je istu tu noć izjavio i sada već bivši ministar građevinarstva, infrastukture i saobraćaja Goran Vesić.
Već istu noć mrežama su se širile fotografije renoviranja nadstrešnice, a oglasio se i građevinski inženjer Danijel Dašić koji je rekao:
„Do rušenja je došlo jer su na postojeću armirano betonsku konzolu, ankerisanu čeličnim profilima za krov, dodali masivnu čeličnu konstrukciju sa teškim staklima, koja je dovela do čupanja ankera i loma konzolnih nosača. Zato panika i priča da nadstrešnica nije rekonstruisana.“
Nalazile su se brojne rupe i nedostaci, ali pitanje je i dalje ostalo – ko je odgovoran, ali i koliko smo uopšte bezbjedni u javnom prostoru, jer šta je slijedeće šta nam se može srušiti na glavu? Brojne zgrade koje su izgrađene, a čiji su investitori u najmanju ruku ljudi sa sumnjivom prošlošću ili diplomama? Ili krov nekog od tržnih centara? Bez poplave, bez zemljotresa.
Strah, nemoć i bijes počeli su da ovladavaju Novosađanima koji su tri dana zvanično žalovali, da bi četvrti dan oko 20.000 njih došlo na protest baš ispred željezničke stanice sa zahtjevima da odgovorni, a naveli su aktuelnog gradonačelnika, kao i bivšeg, a sadašnjeg premijera Miloša Vučevića, podnesu ostavke.
Ostavka spomenutog ministra Vesića nije zadovoljila glad za pronalaskom odgovornih, posebno što sam Vesić ističe da se ne osjeća krivim jer valjda da bi se osjećao krivim morao je sam da vrti zavrtnjena samoj stanici ili barem da proračuna statiku same stanice.
Osim toga spin je dalje krenuo da je riječ o staroj stanici, o zamoru materijala i da bi nadstrešnica, čak i da nisu stavljali staklo, pala.
JESU LI PROTESTI DOBRO ORGANIZOVANI
Svaka slična izjava negiranja sopstvene odgovornosti samo je dodatno budila želju za pravdom, za pronalaskom odgovornih. U Novi Sad su ljudi stizali sa svih strana Srbije. Jedino što nisu željeli da se ponove već viđeni protesti po Beogradu – besciljna šetnja, višesatni govori – i na kraju ništa. A sakupilo se kilometara, posebno nakon ubistava u OŠ „Vladislav Ribnikar“ i u selima u okolici Mladenovca, pa onda još i nakon izbora…
Neka vrsta odgovornosti, pa i treme bila je vidljiva i kod organizatora, jer odgovornost je bila velika. Najveća do sad. Trebalo je hendlati 20.000 ljudi, trebalo je artikulisati bijes i nezadovoljstvo.
„Hodaćemo, nećemo šetati“, govorili su zato. Hodati do gradske kuće i tu predati zahtjeve za ostavkama uz ultimatum od 48 sati, pa ako ostavki ne bude, sve se seli za Beograd.
Tokom dana pristizale su informacije o mogućem dolasku precednika u Novi Sad, širili se snimci policije, marica, žandarmerije koja se postavljala po centru grada, puštane su informacije o dijeljenu bejzbol palica SNS batinašima, provokatorima. Sve to nije bilo dovoljno da se ozbiljno shvatimogućnost gubitka kontrole nad masom među kojima je od samog početka bilo onih koji se nisu uklapali u ostatak – maske na licu i kapuljače na glavama nisu bile dovoljno upozorenje da se uklone ili da se razotkriju, zajedno sa namjerama.
Ono što se desilo ispred gradske kuće već je viđeni scenario sa nekih beogradskih protesta gde su u prvim redovima bili upravo ti momci sa kapuljačama i maskama, ali ono što je specifičnost ovog protesta, za razliku od beogradskih, je da su im se pridružili i pojedini građani, jer bijes čini svoje.
Uzalud pozivi organiratora da „mi nismo oni“, da je to „naš grad“, da se prekine sa nasiljem, i da će oni ući sa zahtjevima u kuću. Kap je prelila, ne čašu, no bure, ali očigledno mora preliti i cisternu, i to ne onu iz koje su izlili fekalije pred gradskom kućom, već još veću ali sa istim sadržajem, jer koji sat poslije na Trgu Slobode u Novom Sadu ostalo je svega par stotina ljudi, nadajući se da se neće kućama ni ići.
Kad su se „kapuljaši“ povukli – to je bio znak i za policiju da izađu i krenu u lov na preostale, a tad je stigao i precednik u štab SNS-a, u Novi Sad, koji je zaprijetio hapšenjima.
Uhapšeno je, kažu, 14 osoba. Tačno toliko ih je i stradalo. Onih 20.000 ljudi će reći da to nije bio nesretan slučaj, no ubistvo.
Mala digresija: Ista kineska kompanija koja je radila rekonstrukciju pruge, a samim tim i željezničke stanice, nekih 30-ak km od Novog Sada radi i gradi put kroz Frušku Goru, kako bi spojili sa autoputem ka Zagrebu.
Gradilištu ne možete prići ni fizički, a o uslovima poslovanja teško da išta možete i saznati. Nepoznato je i ko radi tu. Zašto je ovo bitno? Prilikom gradnje fabrike guma Ling Long u Zrenjaninu ispostavilo se da su na gradnji fabrike radili vijetnamski radnici u uslovima radnih logora, bez ikakvih prava.
MUTNI POSLOVI KINESKIH FIRMI
Kineske firme u Srbiji rade skoro sve infrastrukturne poslove. Njihov kredit, pa ko vele, njihovi uslovi. U analizi Instituta za bezbjednosna istraživanja EU stoji da kineska ulaganja u infrastrukturu na Zapadnom Balkanu podstiču ionako proširenu korupciju.
Tvrdnju potkrepljuje podacima „da su dosadašnje kineske investicije u puteve i željeznice od 5,5 milijardi evra došle u Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju tako što su “kineske kompanije dobijale ugovore direktno od vlada, a ne preko tendera koji nalažu nadmetanje“ više firmi.
Indikativno je i da se svi ugovori kriju (o čemu je Valter više puta izvještavao).
Zapadnobalkanske zemlje, kako se ukazuje, „često su morale da donose posebno uobličene zakone za kineske projekte da bi udovoljile zahtjevima Pekinga da se ugovori prave direktno s vladama, što stvara nejasne praznine i izuzetke u zakonima i odlaže usaglašavanje regiona sa pravilima i standardima EU“, navedeno je u analizi.
Mediji prenose izjavu inženjera geologije Zorana Đajića koji je radio na rekonstrukciji zgrade do marta 2023. On je upozoravao da se sa pročelja zgrade skinu mermerne ploče te da se provjeri kakva je podloga ispod tih ploča, jer je vidio da su iza, na nekima od njih, zgužvani džakovi cementa umesto betona.
Naveo je da bi se, da su tada skinute te ploče, vjerovatno primjetilo da podloga nije dobra, ili da su utege možda korodirale.
Zato ubistvo, a ne nesreća. Mjesto zločina je očišćeno. Nema leša, pa nema valjda ni ubistva.
Osim toga, u javno dostupnim dokumentima državnih institucija u Srbiji nije moguće pronaći da Željeznička stanica u Novom Sadu ima upotrebnu dozvolu.
BIRN dolazi do informacije da je mađarska firma Utiber, koja je zadužena za nadzor radova na rekonstrukciji i modernizaciji željezničke pruge Novi Sad-Subotica-državna granica, uputila pisano upozorenje izvođaču radova – kineskom konzorcijumu CRIC-CCCC nakon pada betonske nadstrešnice na staničnoj zgradi u Novom Sadu, koja je usmrtila 14 osoba, a teško povredila tri, koje se nalaze u teškom stanju.
Tu navode da je došlo do preraspodele statičkih veličina na krovnoj konstrukciji stanične zgrade, što može imati ozbiljne posledice po bezbjednost.
Ukratko, naložili su da se u stanicu ne ulazi jer „ne mogu da predviđaju ponašanje krovne konstrukcije u bliskoj budućnosti.“
I pitanje je dana, možda mjeseca, kad će precednikovi ljudi reći da stanica i nije ni za šta drugo nego za rušenje. Sve je preživjela, ali očigledno neće vlast Srpske napredne stranke.
Možda će biti neugodno to reći javnosti, ali šta je ta mrva neugodnosti naspram još jedne sjajne prilikeda se izgradi nova stanica. Novi su to troškovi, novi tajni ugovori, nove prilike… Osim ako ne dogori i sve izgori. Jer vazda je bilo da očajničke situacije zahtjevaju očajničke mjere.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Pročitajte još:
TUŽILAŠTVO BIH: Sindikat UIO podnio krivičnu prijavu protiv Mire Džakule
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.