INTERVJU PREDRAG VOŠTINIĆ: Ukoliko država ne može da zaštiti ljudski život onda ne treba ni da postoji

Na desetogodišnje građenje kulta ličnosti u Srbiji sad smo došli do korišćenja tog kulta. I dalje On ne postoji kao nekakav realan čovek koji ide u toalet, nego kult ličnosti iza koga stoji nekakva magijska šansa da upravlja državom. On nije čovek, nema On ljudske sposobnosti niti potrebe. On je neka magija koja rešava stvari po zemlji, što je i tačno. Kad On zvizne - sto gradonačelnika podnesu ostavke. Ima nešto tako epsko u njemu

Foto: Dejan Kožul

Mnogi su za Predraga Voštinića čuli prvi put nedavno kad ga tokom noćne vožnje Kraljevom sa bicikla oborio vozač automobila. Voštinića je najpre “presreo” jedan automobil, kojeg je uspeo da izbegne, potom izbegao i drugi automobil, da bi prvi na kružnom toku na izlasku iz Kraljeva ka Čačku, napravio pun krug, vratio se, udario bočno u bicikl i oborio ga.

O ostalom se ćuti, evo već skoro mesec. Ali nije Predrag Voštinić i Lokalni front, čiji je aktivista, samo žrtva bahatosti. Čak ni ne pristaje na ulogu žrtve, ne pristaje ni na unapred osude za pokušaje atentata, jer je odgovoran i ne želi da zloupotrebljava jezik i unapred osuđuje.

Prošlo tri nedelje od napada. S obzirom na sve što se u međuvremenu dešavalo imamo osećaj kao da je prošlo godinu dana. Fabrikacija afera i novih tema ne dozvoljava nam da zastanemo i zahtevamo rešavanje slučaja jer su već novi stigli.

VOŠTINIĆ: Da, mada meni se čini kao da je prošlo mnogo manje vremena jer sam posmatrao slučaj iznutra i na svakih par dana se retraumatiziram. Meni deluje kao da je prošlo 10-ak dana, iako sam svestan činjenice da se desilo nenormalan broj drugih događaja, ali sam bio i svestan, još od samog početka, da u ovakvom vremenu kad ništa nema vrednosni okvir, svaki događaj može samo da potire drugi jer nijedan nema gotovo nikakvu važnost za društvo. Gotovo da smo postali samo skandal polje i arena gde ljudi imaju zadatak da se zgražavaju, ali ne i aktivnu ulogu da učestvuju, niti da suzbijaju, već samo da budu ljudi sa tribina koji se zgražavaju. Potpuno sam svestan da je u toj skandal areni moj slučaj skoro pa zanemariv s obzirom da ima pogibija, ubistava, pokretanja ratova, obračuna mafija, lančanih sudara…

Danas postaviti pitanje ko je i zašto napao automobilom Predraga Voštinića nas dovodi u onu situaciju „kako možete to da nas pitate sad kad Hilandar gori“?

VOŠTINIĆ: To pitanje je ostalo nerazjašnjeno ljudima koji nisu zapamtili okolnosti. Tada su novopostavljenog ministra policije pitali da li je tačno da je pljačkao trafike? Onda je on rekao: „Kako možete to da me pitate dok gori Hilandar.“ To „dok gori Hilandar“ je nama ostalo da traje, ali okolnosti pod kojima je on to odgovarao gotovo da više nikom nisu bitne, a to dosta govori o prirodi društva. Vi ministra pitate za pljačkanje trafika – a on se poziva da mu gore svetinje.

Ali nama non-stop gore svetinje i uvek je to preče i uvek ostaju nerazjašnjena pitanja.

VOŠTINIĆ: Kad mene nešto pitaju u vezi sa mojom nesrećom važno mi je da kažem da to samo po sebi nije najvažnije meni, nego što će nerazjašnjenje i ovog slučaja postati šablon svih slučajeva u budućnosti i samim tim mi ćemo da relativizujemo svačiju nesreću. Ja ne vidim razlog zašto bi se neko u ovom društvu osećao bezbednije za tri meseca ukoliko i dalje ne reaguju. Sve vreme imam na umu da bi ovo imalo smisla, ne zbog mene i otkrivanja istine u kojoj sam ja jedan od učesnika i žrtava, nego samo da bi postalo primer da to ne bi smelo da se dešava. Ono što je državi svetinja je ljudski život. Zbog toga postoji. Ukoliko država ne može da zaštiti ljudski život – onda ona ne treba da postoji.

Naprotiv. Država, ili oni koji je predstavljaju, ne prezaju od stvaranja novih žrtava i tu dolazimo u opasnost od onog opasnog zaključka da poistovetimo državu sa kriminalnim strukturama. Sa druge strane, vlast pokušava isto tako da stavi znak jednakosti između sebe i države, pa ko god upadne u tu zamku je dobrodošao.

VOŠTINIĆ: Čuvenu izreku iz francuskog perioda od pre 300 g. „država to sam ja“ nismo mi izmislili. A ovi kod nas su jedni u nizu koji to pokušavaju da zloupotrebe, a i to dolazi kao rezultat propagande. Kao kad ljubav prema zemlji u kojoj živiš i prirodi kojoj pripadaš neko monopolizuje. Koliko je to opasno govori i činjenica da oni koji vode državu poistovećuju sebe sa državom, ali time otvaraju opasan prostor za presedan da svako u svojoj oblasti zakupljuje monopol nad onim čime se bavi pa će se ispostaviti da seljak koji obrađuje njivu, a kojem je veoma važan potok, ima manje pravo na taj potok, na ljubav prema prirodi i brigu za životnu sredinu, nego ekološka organizacija koja kaže: „priroda to sam ja“. Nisi dušo, to je krava koja pije vodu iz potoka, onaj čovek koji od te krave zavisi i njegovo unuče koji ne znaju ni da izgovore možda „ekologija“ niti znaju etimologiju te reči. Ali oni su jednaki vlasnici prirode i prava na prirodu. Taj presedan koje prave vlasti kad upravljaju državom se kasnije prostire na sve profesije i ljude. Time praktično mi delimo sektore kome šta pripada. Onaj koji ima medije ima pravo na istinu, onaj koji ima ekološku organizaciju – ima pravo na prirodu, onaj koji ima izvršnu funkciju u državi – ima pravo na državu. Jedino zaboravljamo da prema Ustavu suverenitet pripada svakom od nas. Mi smo nosioci integriteta i suvereniteta u tom društvu.

Voštinić: Čuvenu izreku iz francuskog perioda od pre 300 g. „država to sam ja“ nismo mi izmislili, a ovi kod nas su jedni u nizu koji to pokušavaju da zloupotrebe

Ali i nosioci odgovornosti. Sami nosioci suvereniteta vrlo lako prelaze preko toga i kao da traže neku vrstu odgovornosti u onima koji se pozivaju na državu i za sopstveno nečinjenje?

VOŠTINIĆ: To zaboravljamo. Kad se insistira na odgovornostima bez ikakvog povezivanja sa sobom, to se uvek čini iz velike potrebe za stvaranjem opravdavajućeg okruženja za sebe i svoje nečinjene. To rade i žrtve, uvek se pravi neki otklon prema nosiocima određenih odgovornosti koje su javne, ili nominalno javne, kao oni su ti koji bi trebalo nešto da urade. A da li sam ja taj koji je video šporet u reci i nisam ga izgurao napolje jednako odgovoran kao onaj koji ga je bacio? Nisam. Ali sam jednako odgovoran što on stoji i dalje u reci. Ja sam mogao ili da ga izvučem ili pozovem komunalnu, ili odvedem komunalnu na vrata onome koji je to bacio. Svašta sam mogao da uradim, ali najbolje je da kažem: „eno, vidi šta nam rade.“ Tako je isto i u slučaju zanemarivanja zdravlja. Da li sam ja odgovoran zato što je ubijen neki političar ili osuđen neki društveno aktivan aktivista. Nisam. Da li sam mogao da učinim nešto? Jesam, ali nisam učinio i samo sam rekao: „drugi su odgovorni“. I ta promocija nečinjenja zapravo je abolicija svakog zla. A nereagovanje na zlo je zlo po sebi.

Tako živimo već 30-ak godina, od ratnih zločina pa nadalje. Svi manje, više sve znaju, ali se najrađe ne bi mešali, prepuštamo nekom drugom ali vidimo da taj drugi neće ništa uraditi.

VOŠTINIĆ: Apsolutno je sigurno da neće niko. A ako ćemo mi da reagujemo postavljaju se dva pitanja – hoćemo li institucijama, ili ćemo pravdu preuzimati u svoje ruke? Ovaj drugi princip je stvarno opasan, čak i meni daje taj prostor za opravdanje da ne činim ništa, jer ako bih preuzeo pravdu u svoje ruke time bih dao to isto pravo svima. Osvetoljubivost bi bila mera reagovanja na društvena zbivanja, što nije dobro. Da mi možemo računati na svest i savest pojedinca u nekom društvu država ne bi ni postojala. Zato pravimo društvena pravila i onda iz njih insistiramo na poštovanju da bi društvo opstalo. To je jedino što čovek treba da radi da bi pripadao društvu. Pravila su zajednička, i možemo da se dogovaramo da ih menjamo, da dogovaramo kako ćemo ih primenjivati, u kojoj meri ćemo biti nasilni ili agresivni. To su sve društvena pravila koja se zovu ustav, zakon i ostalo i mi smo odgovorni, a rad na tome se zove politika. Ovi koji rade o sopstvenom interesu nisu političari. Političari su oni koji kažu da naša društvena pravila ne funkconišu zbog toga i toga i morali bismo da ih promenimo. To su političari. Gde god da sede – ispred TV-a, pored reke, na tviteru, na društvenim mrežama… To su političari, to su ljudi koji o društvenim pravilima brinu u zajedničkom, javnom interesu.

Ali nama je bavljenje politikom toliko ogađeno da i ljudi koji su aktivni na terenu izbegavaju da to nazovu politikom, iako je politika sve i politično je sve?

VOŠTINIĆ: Kao da je politika nedozvoljena borilačka veština. Kao da je borba pasa, pa kad ima nešto veze sa politikom – ti si se uprljao. Nikad ne treba zaboraviti da svakoj društvenoj aktivnosti prethodi neka kulturna priprema. Jedna od najopasnijih kulturnih priprema poslednjih godina jeste priprema jezika, a ona se desila na nivou dekonstrukcije značenja pojmova u samom jeziku. Nije politika jedina reč koja je preživela takvu devastaciju. Takvu devastaciju ili umanjenje značenja izgubile su reči: ljubav, emocije, junak, poštenje, hrabrost, dostojanstvo… Nešto što vi u jeziku ne možete lako ni da objasnite, nego morate da definišete nizom drugih pojmova i da ih nazovete možda najzačajnijim pojmovima u jednom jeziku, morate da ih objasnite i ilustrativnim prizorima. Morate da ih objasnite kao ono najstvetije u društvu. Kad vi to najsvetije devastirate na pojmovnom nivou onda nemamo više reči kao dostojanstvo, ljubav… Toga nema u izvornom značenju, jer su ih zloupotrebili.

Kako se dešavala pojmovna dekonstrukcija?

VOŠTINIĆ: Najčešće zloupotrebom. Oni stave zastavu ili grb moje zemlje na partijsku zastavu i čine najveću zloupotrebu. Onda kažu da je junak našeg doba primer najprizemnijeg prostaka koji je do juče bio lopov i švercer benzinom ili drogom. Stave ga na neku političku funkciju i kažu da je junak našeg doba i onda ja ne mogu da koristim tu reč jer su je potpuno demontirali. Kad pričaju o emocijama, kažu da imaju emocije ili da gaje najfinija osećana prema svom predsedniku. Ja već ne mogu da izgovorim tu reč, već sa svojim prijateljima moram da koristim drugu reč da bi tako nešto nepoistovetio sa onim što oni nazivaju finim osećanjima. Ta pojmovna uništavanja na jezičkom nivou su nas dovela do impotencije u društvenom aktivizmu. Mi sad moramo da se dovijamo ili da ljude uveravamo da ono što govorimo zaista i mislimo. Moram stalno iznova da dokazujem da to što govorim zaista i mislim i to najčešće, nećete verovati, žrtvujući se. Jer su ljudi postali svesni činjenice da tek onaj ko se žrtvuje ima status onog koga ćemo slušati, da je dokazao da to zaslužuje. Nije dovoljno da kaže, nego da dokaže da je podneo žrtvu da to što govori zaista i misli.

Voštinić: Kažu da je junak našeg doba primer prostaka koji je do juče bio lopov i švercer drogom

Tu veliku odgovornost imaju mediji i, naravno, ne samo mediji, nego i kulturna scena. Prelazimo i na polje književnosti, filmova, kao da traje već više od 30 godina, počev od famoznog memoranduma SANU?

VOŠTINIĆ: Kad su mediji u pitanju, oni imaju aktivnu i pasivnu odgovornost. U informacionom delu svi su mediji zarobljeni. Tamo i dalje postoji neko sa očuvanom svešću i savešću, ali nije imao priliku da radi svoj posao pa ne možemo da im to zamerimo kao glavno. To su spoljne okolnosti, ili podležete cenzuri. Onda u svetu gde se ne čuje šta je ratni zločin, čak i zločin sam po sebi bude razvodnjen. Kad kažu da je „ovo zločin nad nama“, a uzimaju neke lažne žrtve, vi i sami zločin pojmovno ne doživljavate kao neko teško delo protiv zdravlja i života ljudi. Oni kažu ovo je zločin nad našim narodom, a ono lažete da se nešto dešavalo. I ima ta aktivna uloga u kojoj su u autocenzuri doveli do pojmovnog ugružavanja, a tu su mediji najviše doprineli selekcijom kulturnog sadržaja koji se prikazuje. Ne govorimo više o tome da možemo da ih smatramo zarobljenima, jer tamo gde imaju priliku da biraju sadržaj kuturno-umetničkog tipa promovišu neke opskurne politici bliske likove, ili predstavljaju ljude koji promovišu političke aktivnosti vladajućih stranaka. Njihov sadržaj devastira kuturni prostor koji nam je pripao. Tako mi poslednjih godina imamo dosta narastajuću produkciju kulturnih sadržaja u kojima se govori o kriminalu. Nema tu nekakvih skupih nacionalnih tema, ali neverovatno da u svim tim serijama ili filmovima pobeđuju kriminalci, a policija i bezbednosne strukture jedne države su oni koji su, ne naivno glupi, nego bezobrazno glupi, dripci, nekakav šljam kojima kriminalci upravljaju, gde država nikad neće dorasti. Mi to finansiramo kao poreski obveznici, finansiramo produkciju serija i filmova u kojima ćemo stalno deci i ljudima koji konzumiraju takve sadržaje ukazivati da je država nemoćna nad kriminalom. I onda mislimo da je kriminal, u principu, nešto što može da prođe. Nije sad do nas da se mi borimo protiv kriminala, a policija to ne može – ili su glupi ili su njihovi. Taj segment odgovornosti medija je posebno opasan, zato što je suptilan. Ne govorim o otvorenoj promociji nasilja i kriminala, ali kao društvo imamo odgovornost da zbog zajednice to suzbijamo na prihvatljiv nivo.

Nije li taj odnos i najpreciznija slika onoga što se dešava na ulici ali i u kabinetima? Tvoj slučaj konkretno ukazuje na učešće pitomaca Policijske akademije. 

VOŠTINIĆ: Nisam to povezao, ali upravo je tako. Ja sam baš bi svedok toga da policija ima baš tu skučenu ulogu i gotovo su nemoćni da reaguju kad naiđe slučaj kao što je ovaj. Vojska i policija bi trebalo da imaju monopol sile, ali oni prihvataju svoju submisivnu ulogu u situacijama kad se sretnu sa samim kriminalcima, ili ljudima koji krše zakon. Da se neko ponaša bahato i osiono na mestu nesreće kao što je u mom slučaju bio primer, on bi trebao da kaže: „tišina, ruke na leđa!“ Bukvalno tim rečima da se obrati nekakvom osionom nasilniku, a ovaj osim što je osion, što je napravio nesreću, ponaša se osiono na licu mesta i dobija ruku na rame i reči: „polako dečko, smiri se, rešićemo sve.“ Čak ga i ne zadržavaju u redovnom pritvoru od 48 sati zato što je bilo teških telesnih oštećenja ili alkohola u krvi. To su dve stvari koje jesu za zadržavanje u pritvoru, ali on pripada nekoj strukturi sa kojom policija ne zna tačno kako da komunicira, a to su „oni likovi u našim strukturama“. Oni ne znaju kako će sa njima, osim da budu submisivni. Čak ih uzimaju i u zaštitu. Nezvanično sam saznao da su ti momci tražili policijsku zaštitu u noći kad se sve ovo meni dešavalo i sad bi trebalo da su oni ti koji su ugroženi. I dobili su je verovatno.

To je najčešće patern koji se koristi kad se priča o žrtvama i nasilnicima, pa se putem javnosti pokušava predstaviti obrnuta slika, pa žrtve postaju nasilnici i naopako, kao i u Banjskoj. Ne znamo šta je pozadina svega ali vidimo već da se priča preusmerava na priču o „njima“ kao nasilnicima i „nama“ kao žrtvama.

VOŠTINIĆ: Da, sa tim što to i dalje ne mogu da razumem šta se tu dogodilo. Imam sopstvenu interpretaciju koja je zasnovana na nekim poluinformacijama, ali moja interpretacija je zasnovana na mnogo pretpostavki koje imam u vezi sa državom, mafijom, kriminalom… Nama od početka, poslednjih 15 godina najviše nedostaje transparentnost u bilo čijem postupanju. Čak i u ovom našem omiljenom opoziciom polju. I tu se stvari dešavaju iza zatvorenih vrata. Niko ni sa kim ne razgovara i zagovara javne vrednosti. To se isto retko dešava. Preuzeli smo taj manir lošeg ponašanja u politici, a da ne govorimo onda na vlasti. Ovo na Kosovu je svakom otvorilo prostor za samostalne interpretacije što onda abolira ove koji su obavezi da nam dostave istinite informacije. Te interpretacije su došle dotle da sad mi nazivamo nekog opskurnog tipa, koji ima moć nad stvarnim životima ljudi, nekakvim Eskobarom novog doba. Potpuno je nestvarna ta priča, jer ko je makar gledao serije o tom Eskobaru ili je pročitao nešto o tome je svestan da je taj Eskobar nije imao kontakt sa državom. On se države krio. On je podmićivao i ubijao policajce i korumpirao pravosuđe kad god je mogao, ali kad god mu je neko prilazio od državnog aparata, prilazio mu je sa namerom da ga uhapsi, osudi ili da dođe do dokaza protiv njega. Nije sa njim sarađivao, nije im bio junak, heroj, ortak u poslu. Taj nije imao hiljade kvadrata nadomak luksuznog jezera, jedine luksuzne prirode koja je ostala na severu Kosova i to na očigled javnosti. Ono što nedostaje društvu nisu interpretativne sposobnosti. Na žalost, njih imamo mnogo. Nedostaje proaktivne uloge ka budućnosti. Pomirili smo se sa tim šta će da bude, a to je da ne znamo šta će da bude.

Kod nas je gotovo svako javno delovanje reakcija i uvek smo korak iza društvenih zbivanja?

VOŠTINIĆ: Zato što smo prihvatili ulogu nemoći, a to nismo odabrali nego smo samo prihvatili. Nama je nametnuta ta uloga, a to je da što god da radiš mala je šansa da će da ti se desi, a nemaš u šta da veruješ i nemaš sa kim da radiš i ta uloga se samo prihvati.

Ali nije potrebno mnogo. Sami ste kao „Lokalni front“ u više navrata dokazali i pokazali načine na koje se može i pokazati javnosti da se ne prihvata uloga nemoći, počevši od šetnje za Olivera Ivanovića iz Kraljeva do Beograda, što nas opet dovodi na pitanje čoveka kog spominju kao heroja. Kao da je to nerešeno pitanje prouzrokovalo čitav niz novih nerešenih problema i afera, zaključivši, za sad, sa poslednjim dešavanjima u Banjskoj.

VOŠTINIĆ: Na meni je da kažem da javnost mora da prihvati činjenicu da se desilo političko ubistvo i da nastavim da radim na tome. I to „Lokalni front“ radi. Ja i dalje moram da vučem onaj šporet iz reke jer je to naša reka. I to je posao kog se prihvatio „Lokalni front“. Mi moramo i dalje, ukoliko i dalje ne bude razumevanja u javnosti, da približavamo javnosti, ukoliko ne bude odgovornosti moramo da insistiramo na odgovornosti… Nisam siguran da bi se išta od ovoga danas pričalo da mi to tad nismo uradili. Mi smo već nekakav korak napravili, nešto smo možda uspeli. Ne mogu da kažem da je to epohalno delo, niti ne znam kako značajno, ali je najviše što smo mi mogli. I zamišljam društvo u kom je svako uradio najviše što je mogao, da svako prihvati aktivnu ulogu. Mi nismo tad išli na marš zbog Olivera Ivanovića, nego zbog istine. Kad kažu da smo postigli najviše za svoju vidljivost – nismo. Mi smo postigli sa vidljivošću samog slučaja, jer se i dalje priča o tome. Mi nismo ništa od svega toga radili sebe radi. Naravno da se desilo da su nas ljudi više prepoznavali nakon toga, ali ne zbog toga što smo mi donosioci istine, nego donosioci onoga što društvo želi, a to je da se neko žrtvuje. Da neko pokaže spremnost da se žrtvuje za nešto što nije samo puki lični interes. To smo mi tad uradili. I sad isto dugujemo toliko društvu, ne zato što je nama društvo nešto dalo, nego što to doživljamo kao vrednost za koju ima smisla da se borimo.

Voštinić: Finansiramo kulturu i filmsku produkciju u kojoj deci ukazujemo da je država nemoćna pred kriminalom

Kako gledaš na najavu izbora. Videli smo da je, među ostalima, i gradonačelnik Kraljeva dao ostavku, kao i čitav niz drugih načelnika opština i gradonačelnika. Da li je moguće gledati na to kao na šansu ili kao na još jedno bacanje koske što često radi bacajući novu igračkicu sa kojom će se narod kasnije zabavljati?

VOŠTINIĆ: To je toliko poigravanje i ruganje demokratskim principima i lokalnim samoupravama da na jedan zvižduk nekog malog vuka, nekog kera iz Beograda, tolike ovce stanu u red za klanje. To je potpuno neshvatljivo. Ranije su vukovi jurili ovce po toru, a sad bukvalno stanu u red na klanje i podnose ostavke. To što su oni podneli ostavke govori o načinu na koji su na ta mesta došli. Njih nikad niko nije ni birao, oni su tu postavljani. I toliko je jadno da sem sažaljenja imam samo bes što su takvi besprizornici došli do bio kakvih javnih funkcija. On to radi samo zbog toga što je njemu istraživanje pokazalo da je sad trenutak. On ne može drugačije da odbrani lokalne samouprave osim da bude nosilac svih lista. Ne pominje se nijedna lista osim one koja nosi njegovo ime. Na desetogodišnje građenje kulta ličnosti sad smo došli do korišćenja tog kulta. I dalje on ne postoji kao nekakav realan čovek koji ide u toalet, nego kult ličnosti iza koga stoji nekakva magijska šansa da upravlja državom. On nije čovek, nema on ljudske sposobnosti niti potrebe. On je neka magija koja rešava stvari po zemlji, što je i tačno. Kad on zvizne sto gradonačelnika podnese ostavke. Ima nešto tako epsko u njemu.

Pa da li su takvi izbori šansa?

VOŠTINIĆ: To je dobro pitanje. Mi konkretno ne možemo da propuštamo takve prilike zato što smo se u javnom prostoru i ponudili kao političko rešenje problema. Nismo samo vrednosni sudionik u svemu ovome. Mi ćemo naravno da izađemo. Koliko su šansa – određuje i u kakvim se uslovima sprovode. Moramo dati kontekst. Ako su uslovi za fer i sprovodive izbore 30 % u Srbiji, onda su toliko i ovi izbori šansa da se nešto promeni.

To u idealnim okolnostima protivnika u punom naponu snage?

VOŠTINIĆ: Mi ne možemo biti snažniji nego što je društvena potreba za vrednostima za koje se zalažemo, ali ako se borimo za načelno dobro društvo, bez snažnih ideoloških odrednica, poput tih veliki reči na koje smo navikli da se promovišu – levičarske ideje, ekologija… ako se ne držimo tih normi pošto su već razrušene, nego smo prešli u borbu dobra protiv zla u ovom društvu, onda bismo možda mogli da budemo dovoljno snažni ukoliko bismo imali pošteno takmičenje. Jer stvarna većina ljudi u ovoj zemlji je još uvek protiv zla, ali nije dobro da tako generičke stvari, kao što je dobro i zlo, budu ikada tako upotrebljive na političkim izborima gde je trebalo kandidovati politike, a ne dobrotu.

Odnos dobra i zla je možda najvidljiviji tih prvih nekoliko protesta u samom Beogradu nakon ubistava u školi „Vladislav Ribnikar“ i selima u okolici Mladenovca. Ogromna količina ljudi i energija koja je pokazala nezadovoljstvo u ovom društvu. Nezadovoljstvo postoji, tinja i sad je ključno pitanje kako dopreti do tih ljudi jer ono što je njima ponuđeno kao politička opcija defnitino nije rešenje za njih?

To je tačno, zato što oni jesu protiv zla i sigurno su na dobroj strani u ovom društvu i zato imam još uvek potpuno uverenje da ovo društvo nije ni umrlo ni da je za otpisivanje, ali dobrim delom i krivicom političkih partija iz opozicije, ali i rezultatima propagande koju sprovodi vlast, ti ljudi koji su izašli prvih nekoliko puta nemaju uverenje da će se izborima izborisiti za sopstveno, odnosno javno dobro, nego da će pružiti zadovoljenje interesa političkih partija u koje nemaju poverenje. I onda kažu da ne žele da glasaju za ljude koji skrnave demokratske vrednosti i moral društva u koji ja verujem i ne doživljavaju učesnike na političkoj sceni kao mogućnosti svarne promene. Za to su, najpre, krivi i ovi opsenari koji se bave propagandom, oni koji su demonizovali opoziciono delovanje do toga da možete opoziciju u Srbiji posmatrati kao siročiće društva, ali naravno ima odgovornosti samih opozicionih lidera koji su nemali broj puta pokazali da nisu dorasli nekim društvenim zahtevima kao što je glomazni protest protiv zla.

Kakav je odnos bio naspram Kraljeva? Pre svega govorim o „velikoj“ opoziciji naspram „malih“ poput „Lokalnog fronta“, i koliko je taj odnos sama preslika stanja odnosa, odnosno centralizovanog društva?

Dosta teško je odgovoriti na to pitanje jer podrazumeva niz nekih sitnih ilustracija koje su na ivici malograđanštine – ko je kome šta rekao, kako ko reaguje, ali mogao bi se svesti na jedan glavni utisak, a to je da bi partije iz Beograda najviše volele kad bi imale „Lokalni front“ u svom gradu kao svoj odbor. Tako bi imali svoje ratnike, ljude koji su bespoštedni, beskompromisni, a njih bi držali u nebesima kao velike lidere partija. To bi bile idealne okolnosti, međutim „Lokalni front“ njima ne dobacuje kao ni ideja u tom velikom Beogradu jer je autentičan politički pokret ljudi koji se vole, uvažavaju, poštuju stavove jedni drugih. To ne dobacuje ideološkog koncepta na kom bi mogle da počivaju njihove partije, a pošto znaju da ne mogu da nas imaju, a nije da nisu probali, onda pokušavaju da osnuju svoje odbore. U Kraljevu opoziciona misao mahom živi kroz „Lokalni front“, ali sad su već shvatili da mi kao takvi možemo da im budemo i konkurencija. I umesto da živiš tu stvarnu vrednost za koju se zalažeš, i kažeš: „vidi, ovi su ljudi autentičan politički pokret koji je dorastao političkom delovanju u Srbiji“, oni kažu dajte da skaliramo na lokalnu organizaciju. Neka budu oni koliko god mogu, ali neka budu u Kraljevu. I super je da postoji to Kraljevo, pomenućemo ponekad i Kraljevo, ali da ne dolaze baš u Beograd jer ovde imamo neka važna posla. Tim važnim poslovima se očito bave opsenari političke propagande i ostaće u uverenju da imenom partije, ili naglašavanjem nekakvih liderskih uloga u društvu mogu da postignu nešto, a ispostaviće se da je stvarno delovanje sa komšijama, prijateljima i ljudima na lokalu osnov političkog delovanja, ne samo ovde, nego i celom svetu.

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Dejan KOŽUL (Beograd)

Dejan Kožul je novinar i dopisnik više medija sa prostora bivše Jugoslavije, više od osam godina uređuje i vodi radijsku emisiju KUPEK, koju emitiraju BH Radio, Radio Republika (Novi Sad), Radio Rojc (Pula), KLFM (Split) te Radio aparat (Beograd), za koju kaže da je naslobodnija moguća teritorija jer nema tabua.

Dejan KOŽUL (Beograd)

Dejan Kožul je novinar i dopisnik više medija sa prostora bivše Jugoslavije, više od osam godina uređuje i vodi radijsku emisiju KUPEK, koju emitiraju BH Radio, Radio Republika (Novi Sad), Radio Rojc (Pula), KLFM (Split) te Radio aparat (Beograd), za koju kaže da je naslobodnija moguća teritorija jer nema tabua.