SISTEM KOJI SE ČUVA SAM OD SEBE: Zašto reforme u Bosni i Hercegovini ne uspijevaju ni kada svi znaju šta ne valja

Pad povjerenja u institucije u Bosni i Hercegovini posljedica je decenijskog “rada” tih institucija koje su sistematski podrivale vlastiti kredibilitet te bi njegovo vraćanje zahtijevalo promjenu strukture, jedan je od ključnih zaključaka panela Institucije, povjerenje i politička odgovornost koji je jučer održan u Banja Luci u organizaciji Udruženja građana Oštra Nula i Fondacije Friedrich Ebert Stiftung, te uz podršku nezavisne nevladine organizacije National Endowment for Democracy.

Razgovor je bio strukturiran u dva tematska panela — prvi posvećen pitanju zašto građani više ne vjeruju institucijama i izbornom procesu, drugi mogućim putevima obnove povjerenja kroz djelovanje medija, mladih i civilnog društva. Za stolom su sjedili Monika Bazina, zastupnica mladih u Vijeću Grada Mostara, Aleksa Vučen iz organizacije Transparency International BiH, advokat Aleksandar Jokić, profesorica Sanela Tuckešić i Stefan Blagić iz organizacije ReStart Srpska, dok je razgovor moderirao banjalučki novinar Đorđe Vujatović.

DISKUCIJA REDEFINISALA PROBLEM

Skupu su prisustvovali predstavnici civilnog sektora i medija — među njima i Helsinškog parlamenta građana Banja Luka, Centra za životnu sredinu te Transparency Internationala BiH, s predsjedavajućim Upravnog odbora Srđanom Blagovčaninom.

Već u uvodnoj riječi Milica Pralica, predsjednica udruženja Oštra nula, iznijela je ono što će se pokazati kao tihi okvir cijelog skupa: predstavnici političke vlasti i opozicije, iako pozvani – nisu se odazvali. Razgovor o povjerenju u institucije, dakle, vodio se bez onih koji u njima neposredno djeluju.

Prvi panel otvorio je Aleksa Vučen okvirom koji je odredio ton ostatku razgovora. Podsjetio je da je Bosna i Hercegovina među četiri najkorumpiranije države u Evropi, uz Srbiju, Bjelorusiju i Rusiju, posebno naglasivši da je u posljednjih deset godina broj optužnica za korupciju u BiH smanjen je za 43 posto, a broj optužnica za visoku korupciju spao je na nivo statističke greške od oko jedan posto.

Vučen je takođe ukazao na fenomen koji u javnom diskursu ipak nije dovoljno tematizovan — zloupotrebu javnih resursa u predizbornom periodu. Transparency International je u monitoringu posljednjih izbora identifikovao više od 2.000 slučajeva korištenja javnih sredstava za potrebe predizbornih aktivnosti, s ukupnim iznosom od oko 60 miliona KM u povećanju socijalnih davanja na nivou cijele zemlje. Centralna izborna komisija (CIK) BiH, kako je podvukao Vučen, takve prakse ne tretira kao kršenje izbornog procesa, s obrazloženjem da su isplate „budžetske i planirane”.

“Mi neprestano govorimo o tome kako građani nemaju povjerenja u institucije — kao da je teret reforme na onima koji u sistemu najmanje učestvuju. Realnost je obrnuta: institucije ne vjeruju građanima, i upravo zato sistematski skrivaju svoje odluke. Tek četiri vlade u cijeloj zemlji — od svih kantona, entiteta i nivoa BiH — redovno objavljuju materijale sa svojih sjednica. Sudovi i tužilaštva u dobrom dijelu ne objavljuju presude. Odluke se donose tajno, ne vjerujemo vam, to je u prevodu”, rekao je Vučen.

Time je pomjeren teret odgovornosti — građanin koji odbija da glasa nije apatičan, on je racionalan akter koji adekvatno reaguje na sistem koji mu pokazuje da ga ne uvažava.

TEHNOLOGIJE PREVARA I PRAVOSUĐE

Stefan Blagić je podsjetio na mehanizme izbornih prevara, opisujući ih kao sistem koji evoluiraparalelno s pokušajima njegovog regulisanja. Prije dvadesetak godina, prisjetio se, bilo je dozvoljeno glasati za nekoga ko sam ne može doći do glasačke kutije.

Danas tako otvorenih oblika manipulacije više nema, ali je razvijeno falsifikovanje potpisa na biračkim spiskovima, naročito za osobe koje žive izvan BiH ili koje formalno postoje u sistemu, a nikada nisu izvadile nijedan dokument. Blagić je naveo dokumentovane slučajeve iz prijevremenih izbora za predsjednika RS — jedno biračko mjesto u Snagovu na kojem je jedan kandidat dobio 390 glasova, a drugi osam, da bi na ponovljenim izborima isto biračko mjesto donijelo rezultat 200 prema 168.

„Da li se za tri, četiri mjeseca tri stotine birača predomislilo, ili se desilo nešto drugo?“, upitao je. Posebno je problematizovao slučaj Zvornika, gdje je gradska kasa između prijevremenih i ponovljenih izbora podigla više stotina hiljada maraka u gotovini, s obrazloženjem da je riječ o „socijalnoj pomoći”. Najavljeno uvođenje biometrijske identifikacije birača i elektronskog skeniranja glasova Blagić ocjenjuje kao ozbiljan iskorak, naročito biometriju koja će onemogućiti glasanje u tuđe ime.

“Ali sami dan izbora čini tek manji dio problema — pravi prostor manipulacije je period od raspisivanja izbora do glasanja, u kojem se događaju malverzacije par excellence”, zaključio je Blagić.

Advokat Aleksandar Jokić ponudio je najprovokativniji analitički okvir cijelog panela. Njegova teza nije polazila od pojedinaca ili stranaka, nego od strukture sistema.

“Mi više ne možemo govoriti o zarobljavanju države kao o procesu, taj proces je davno završen. Sada smo u nečemu drugom: država je toliko zarobljena da se sama zarobljenost organizovano čuva. Zarobljeni sistem u metastazi pokušava sačuvati svoje privilegije, svoje poluge moći, kroz različite mehanizme: ako se nešto u vašem interesu može platiti, platit ćete; ako neka politička stranka može pokriti kazne za kršenje izbornog zakona iz svog budžeta, to je trošak poslovanja, ne odvraćajuća sankcija”, iznio je Jokić ekonomsku logiku.

VELIKI DIO AKTERA SISTEMA NIJE NEZADOVOLJAN SISTEMOM

Sankcije za kršenje izbornog zakona u prošlim izborima iznosile su oko 850.000 KM, što je u kontekstu stranačkih budžeta od ukupno oko 2,5 milijardi KM ništa drugo nego prosta poslovna stavka. Jokić je posebnu pažnju posvetio mehanizmu samoodržanja pravosudnog sistema.

“Tri godine traje opstrukcija uspostavljanja sistema imovinskih kartona za nosioce pravosudnih funkcija. Sve je pokušano da se taj mehanizam blokira — žalbe, ustavni prigovori, finansijske prepreke, prijave Venecijanskoj komisiji — sve s ciljem zadržavanja netransparentnosti onih čiji bi posao trebao biti uspostavljanje transparentnosti”, rekao je on.

Iz advokatske prakse je dao i primjere: predmeti vezani za nezakonite konkurse u prosvjeti, narušena radna prava, neregularne smjene direktora i dr. Svi ti procesi se odvijaju godinama; kada presude konačno stignu, mandat onih koji su “sporno postupali” već je istekao, a odluke za koje su zaduženi davno donesene.

“Pravosuđe ne radi svoj posao zato što za to nema racionalan razlog: ljudi u njemu imaju dobre plate, sigurne poslove i razumnu izvjesnost da će ih i njihova djeca naslijediti”, zaključio je Jokić.

“Mi odbijamo da uzmemo kao premisu nešto što je očigledno: da veliki dio aktera sistema nije nezadovoljan ovim sistemom. Mladi, koje stalno pozivamo da se ‘aktiviraju’, vide kroz taj sistem način da sebi obezbijede egzistenciju. Mi im, umjesto realne alternative, nudimo da budu kao mi: stalno u istim krugovima, nezadovoljni, pišu krivične prijave koje niko neće čitati, konkurišu za poslove koje neće dobiti. Pa zašto bi to neko normalno radio sebi?“, upitao je.

Ta rečenica obrnula je naopako uobičajen način razmišljanja o reformama. Sistem, dakle, nije problem koji svi žele riješiti — sistem je postao ništa drugo do distribucija privilegija u kojoj veliki dio aktera ima konkretan, racionalan interes da ga ne mijenja – jer promjena bi značila lični gubitak.

MLADI NISU APATIČNI KOLIKO SU PRITISNUTI

Monika Bazina, zastupnica mladih u Vijeću Grada Mostara, sami stereotip o apatičnoj mladosti razložila na dvije grupe. Prva su mladi koji ulaze u stranke zbog zaposlenja i egzistencije — “što nije politički angažman nego oblik preživljavanja”. Druga su oni koji žele djelovati nezavisno, ali se sistemski susreću s degradacijom, šikaniranjem i pritiscima.

Bazina je iznijela primjer kolege s fakulteta koji je organizovao protest za smanjenje školarina i nakon kojeg su mu prijetili apsolutno svi — rektorat, dekanat, profesori — da nikada neće završiti studije.

„Nije završio fakultet, odselio se. Taj primjer ne govori o apatiji, govori o cijeni angažmana”, zaključila je.

Slično iskustvo iznijela je i Milica Pralica iz Oštre Nule, pomenuvši dvije volonterke organizacije koje su odustale nakon što su im roditeljima prijetili otkazima na radnim mjestima zbog vidljivosti kćerki u aktivističkom radu.

„Mladi koji su prošle godine organizovali skup u znak podrške studentima u Srbiji odbijali su prijedloge koje su im starije aktivistkinje nudile kao umjerene: polaganje cvijeća pred konzulatom činilo im se ‘preradikalno’“, kazala je Pralica.

Ona je u tome prepoznala novu generacijsku kulturu otpora — manje vidljivu, manje frontalnu, ali ne i nepostojeću.

Među samim panelistima oko ovog pitanja nije postojao puni konsenzus. Tako je Stefan Blagićinsistirao da je pitanje političke participacije mladih svjetski problem, kojeg politička teorija nije razriješila — mladi se svuda u svijetu sve manje uključuju u stranački rad. Jokić je suprotno tomeinsistirao da su mladi racionalni akteri koji donose normalne odluke u nenormalnoj situaciji.

PROFESIONALNI STANDARDI KAO RADNI PRINCIP

Profesorica Sanela Tuckešić je, iz perspektive nekoga ko svakodnevno radi sa srednjoškolcima, branila optimističniju poziciju — mladi hoće, samo ih treba slušati, organizovati i ne ostaviti same. Vlastita iskustva u školi u kojoj radi, s grupom od preko pedeset volontera, ona vidi kao dokaz da prostor postoji, samo se mora otvoriti.

Razlika između tih perspektiva nije tek terminološka. Blagić sugeriše da je odgovor u izgradnji novog političkog subjekta — možda nove stranke „normalnih ljudi”. Jokić sumnja da je takav izlaz uopšte moguć, dok god sistem nagrađuje one koji ga ne dovode u pitanje. Tuckešić ostaje na strani konkretnog rada s pojedincima, dan po dan.

Razgovor o ulozi medija otvorio je još jedno razmimoilaženje u stavovima, ovaj put unutar same medijske zajednice. Aleksa Vučen je iznio prilično oštru ocjenu o tome da BiH nema medijsku scenu, već “vrlo uspješnu kampanju promovisanja autocenzure.” Izmjene krivičnog zakonika i kriminalizacija klevete u RS te (na kraju odbačen) zakon o stranim agentima dali su, prema njegovim riječima, dovoljno jasan signal novinarima da budu oprezniji u svemu što objavljuju. Iz publike je uslijedila i kritika koju je iznio jedan od prisutnih učesnika o tome da mediji snose i dio odgovornosti zato što prenose sve izjave Milorada Dodika ili drugih političkih aktera, „bez obzira jesu li pozicioni ili opozicioni”.

Predstavnik Valter Portala odgovorio je da takva kritika ne pravi neophodnu razliku između profesionalnih medija i onih koji to nisu. Naveo je da postoji manji broj medija koji se i u uslovima rastućeg pravnog pritiska, SLAPP tužbi i kriminalizacije klevete drže profesionalnih standarda — ne kao izuzetka, već kao radnog principa.

Isti učesnik je u nastavku iznio i tezu da je pravosuđe, uz sve drugo o čemu se razgovaralo, rak rana ovog društva, da su desetine miliona donatorskih sredstava godinama ulagane u reformu pravosuđa koja nikada nije provedena, te da se bez radikalnog otklona u radu pravosudnog sistema ni od medijskog pritiska, ni od aktivizma, ne može očekivati institucionalni odgovor. Ta teza nije stajala izolovano — vraćala se na Jokićevu argumentaciju o sistemu u metastazi i Vučenovu o institucijama koje ne vjeruju građanima.

ŽIVOTNA SREDINA ZAJEDNIČKI IMENITELJ

Najznačajniji zaključak diskusije pojavio se kroz više govornika nezavisno jedan od drugog. Predstavnik Centra za životnu sredinu formulisao ga je najjasnije: životna sredina je možda jedino što je još ostalo što može ujediniti ljude u BiH, dok je sve ostalo „šuplja i propala priča”.

Aleksa Vučen je došao do iste teze, definisavši zajedničku brigu za životnu sredinu kao jedini zajednički imenitelj svih ljudi u zemlji. Monika Bazina je iznijela primjer iz Hercegovine — slučaj naselja Borak u blizini Mostara, gdje se gotovo dvije decenije odlaže otpad, uključujući medicinski, s mjerljivim posljedicama na zdravlje stanovništva.

Aktivistička mreža koja se oko tog problema okupila nadišla je uobičajene linije etničke i političke podjele upravo zato što su posljedice — bolest, zagađenje, gubitak resursa — bile nesporne i nesvodive na jednu zajednicu. 

Panel u Banjoj Luci svakako je pokazao nekoliko stvari koje vrijedi izdvojiti kao polazne tačke daljih razgovora.

Najprije, kako smo već naveli u uvodu, pad povjerenja u institucije nije fenomen koji se može popraviti komunikacijskim intervencijama – on je posljedica decenijskog kumulativnog radainstitucija koje su sistematski podrivale vlastiti kredibilitet, i njegovo vraćanje zahtijevalo bi promjenu strukture. Pravosuđe se izdvojilo kao kritični čvor sistema; dok god pravosudni aparat ne sankcioniše ono što je dokazano, ni najjači medijski pritisak, ni najbolje organizovan aktivizam ne mogu proizvesti institucionalni odgovor.

Sistem se aktivno čuva svojom unutrašnjom logikom privilegija jer akteri tog sistema imaju racionalan interes da ga ne mijenjaju.

Mladi su pritisnuti, ne apatični, i njihov angažman ima konkretnu cijenu; adekvatan odgovor nije edukacija ka većoj aktivnosti, nego smanjivanje cijene angažmana kroz pravnu zaštitu, mentorstvo i mreže solidarnosti.

Životna sredina ostaje preostali zajednički prostor građanskog povezivanja u BiH, i to je nalaz koji bi trebalo tretirati strateški kao prioritetno polje intervencije i organizovanja.

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

REFORMSKA AGENDA „SA TEMUA“: Kako je BiH izgubila 108 miliona eura

DOSSIER JEZERO: Borba za Plivu i sam život ulazi u odlučujuću fazu (VIDEO)

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!