TUŽBA KAO KAZNA: Zašto SLAPP u Bosni i Hercegovini funkcioniše tako efikasno

Razvoj evropskog pristupa prema SLAPP tužbama pokazuje koliko je dugo pravnim sistemima trebalo da prepoznaju sopstvenu zloupotrebu. Dok su Sjedinjene Američke Države (SAD) još osamdesetih godina, kroz rad Pringa i Canan, počele SLAPP posmatrati kao poseban problem povezan sa slobodom govora i pravom građana na javno učešće, evropski pravni sistemi dugo su takve postupke tretirali kao „obične“ sporove radi zaštite ugleda, časti ili poslovnog interesa.

RAZVIJANJE ANTI-SLAPP MEHANIZAMA

Tek sa sve većim brojem tužbi protiv novinara, aktivista i organizacija civilnog društva, posebno nakon ubistva malteške novinarke Daphne Caruane Galizie, koja je u trenutku smrti bila suočena sa desetinama sudskih postupaka, evropske institucije počinju otvorenije govoriti o SLAPP-u kao posebnom obliku zloupotrebe prava.

Upravo zbog toga Evropska unija (EU) posljednjih godina razvija prve anti-SLAPP mehanizme, prije svega kroz Direktivu o zaštiti osoba koje učestvuju u javnom životu od očigledno neosnovanih ili zloupotrebljavajućih sudskih postupaka. Iako ograničenog dometa, evropski pristup ipak pokazuje važnu promjenu, SLAPP se više ne posmatra samo kao pitanje zaštite pojedinačnih novinara ili medija, nego kao pitanje zaštite demokratskog prostora i javne debate.

U tom kontekstu posebno važno postaje pitanje gdje se nalazi Bosna i Hercegovina?

U Bosni i Hercegovini SLAPP nije nova pojava niti teorijski koncept preuzet iz evropskih izvještaja. Istraživački mediji, novinari, aktivisti i organizacije civilnog društva već godinama upozoravaju na postupke koji imaju sva ključna obilježja SLAPP-a. Ono što nedostaje nije iskustvo sa takvim tužbama, nego njihovo pravno i institucionalno prepoznavanje kao posebnog oblika zloupotrebe pravnog sistema.

U Bosni i Hercegovini ne postoji poseban pravni okvir koji bi omogućio rano prepoznavanje i efikasno odbacivanje SLAPP tužbi. Za razliku od sistema koji su makar djelimično razvili mehanizme zaštite, domaće pravo i dalje polazi od formalnog pristupa: svaka tužba se tretira kao legitimno ostvarivanje prava na pristup sudu, bez obzira na njen kontekst, obrazac i efekat.

Ne postoji poseban pravni okvir koji bi omogućio rano prepoznavanje i efikasno odbacivanje SLAPPtužbi. Ne postoje procesni mehanizmi koji bi sudu dali alat da, već na početku postupka, procijeni da li se pravo koristi legitimno ili zloupotrebljava. Ne postoji ni razvijena sudska praksa koja bi sistematski vagala odnos između zaštite privatnih prava i javnog interesa. U takvim okolnostima, sudski sistem ostaje formalno neutralan, ali faktički otvoren za zloupotrebu.

Istraživački mediji godinama ukazuju na obrazac koji se ponavlja: nakon objavljivanja istraživačkih tekstova o korupciji, zloupotrebi javnih resursa ili političko-ekonomskim vezama, slijede tužbe, često višestruke, sa visokim odštetnim zahtjevima i paralelnim postupcima koji redakcije uvode u dugotrajno stanje pravne odbrane.

SLAPP U PRAKSI: ISKUSTVO ISTRAŽIVAČKIH MEDIJA

Iskustva pojedinih istraživačkih medija pokazuju da problem nije samo u pojedinačnom postupku, nego u kumulativnom efektu više sporova koji istovremeno troše vrijeme, novac i kapacitete medija. Jedna istraživačka tema može proizvesti više tužbi različitih aktera, više ročišta, više troškova i višegodišnju pravnu neizvjesnost.

Za sud su to odvojeni predmeti. Za redakciju je riječ o jedinstvenom pritisku.

Upravo u tome se vidi osnovna karakteristika SLAPP-a. Cilj nije nužno dobijanje spora, nego stvaranje situacije u kojoj istraživačko novinarstvo postaje preskupo, predugo i previše rizično.Vrijeme koje novinar provodi u sudnici nije provedeno u istraživanju. Novac koji redakcija troši na advokate, sudske takse i odbranu nije uložen u nove priče. Energija se preusmjerava sa javnog interesa na procesnu odbranu.

Poseban problem predstavljaju visoki odštetni zahtjevi. Njihova funkcija često nije realna satisfakcija zbog povrede ugleda, nego proizvodnja dodatnog pritiska i pravne nesigurnosti. Takav zahtjev ne mora biti usvojen da bi proizveo efekat. Dovoljno je da postoji kao stalni rizik koji redakcija mora uzeti u obzir prilikom svakog narednog istraživanja.

U tom smislu, ključni efekat SLAPP-a u Bosni i Hercegovini ne vidi se samo u sudskim spisima i presudama. Vidi se i u temama koje nikada nisu otvorene, u pričama od kojih se odustaje, i u postepenom razvoju samocenzure kao mehanizma profesionalnog preživljavanja.

Kada se takva normativna praznina spoji sa strukturnim karakteristikama domaćeg pravosuđa kao što su dugotrajnost postupaka, visoki troškovi, procesni formalizam i nepredvidivost ishoda, dobija se ambijent u kojem SLAPP ne samo da je moguć, nego postaje izuzetno efikasan. Problem, pritom, nije samo u konačnoj odluci suda, nego u samoj prirodi postupka koji traje godinama i koji već svojim trajanjem proizvodi posljedice

U bosanskohercegovačkom pravosuđu, gdje parnični postupci u predmetima zaštite ugleda mogu trajati više godina, teret procesa postaje gotovo jednako važan kao i sam spor. Tuženi novinar, medij ili aktivista ne suočava se samo sa mogućnošću eventualne naknade štete, nego sa kontinuiranom obavezom da godinama ulaže vrijeme, novac i profesionalne kapacitete u odbranu.

DOVOLJNO JE DA SUD OSTANE PASIVAN

Za velike medijske kuće i finansijski stabilne aktere takvi troškovi mogu predstavljati profesionalni rizik. Za male redakcije, lokalne portale, freelance novinare ili aktiviste oni često predstavljaju pitanje opstanka. Upravo zato SLAPP nije usmjeren samo protiv sadržaja određenog teksta ili izjave, nego protiv kapaciteta onoga ko govori da nastavi govoriti.

Poseban problem predstavlja činjenica da se u takvim postupcima iscrpljivanje proizvodi i onda kada tužilac na kraju izgubi spor. Novinar ili medij može dobiti presudu nakon pet ili šest godina, ali u međuvremenu su resursi već potrošeni, vrijeme izgubljeno, a profesionalni i psihološki pritisak već proizveden.

Dodatni problem u domaćem kontekstu predstavlja izražen procesni formalizam. Umjesto da se sporovi koji se tiču javnog interesa posmatraju kroz njihov širi društveni kontekst, postupak se često svodi na tehničko procesno pitanje formulacija, pojedinačnih rečenica ili izolovanih dijelova teksta, bez ozbiljnijeg razmatranja uloge medija u demokratskom društvu i prava javnosti da bude informisana o pitanjima od opšteg interesa.

Takav formalizam pogoduje upravo onome što SLAPP pokušava postići. Fokus se pomjera sa teme od javnog interesa, na proceduralnu odbranu novinara ili medija. Umjesto da javnost raspravlja o korupciji, zloupotrebi javnog novca ili vezi politike i privatnog kapitala, energija se troši na višegodišnje dokazivanje da li je određena formulacija bila dopuštena, da li je ton bio „preoštar“, ili da li je povrijeđen nečiji ugled.

U takvom sistemu sud ne mora aktivno stati na stranu moći da bi doprinio njenoj zaštiti. Dovoljno je da ostane pasivan i da postupak tretira isključivo kao formalno ravnopravan spor između dvije strane, iako stvarni odnos moći između njih često nije ni približno jednak. Upravo ta formalna neutralnostomogućava da sudski postupak postane efikasan instrument pritiska čak i onda kada na kraju ne dovede do osuđujuće presude.

SUDSKA PRAKSA BEZ TESTA JAVNOG INTERESA

Dodatni problem predstavlja način na koji sudovi u BiH pristupaju sporovima koji se tiču slobode izražavanja. Iako standardi Evropskog suda za ljudska prava jasno nalažu da se u predmetima koji uključuju govor od javnog interesa mora izvršiti balansiranje između prava na ugled i slobode izražavanja, ta analiza u praksi često izostaje, ili ostaje površna.

Sudovi se uglavnom fokusiraju na pojedinačne formulacije ili način izražavanja, dok se širi kontekst, javni interes, značaj teme o kojoj se izvještava, uloga novinara kao „čuvara javnosti“ i odnos moći između stranaka, nedovoljno razmatra. U takvom pristupu, razlika između legitimne zaštite ugleda i pokušaja ućutkivanja javne debate ostaje neprepoznata.

To dodatno pojačava pravnu neizvjesnost. Novinar ili medij ne može sa sigurnošću procijeniti kako će sud vrednovati njegov rad, čak i kada se radi o očigledno relevantnoj temi od javnog interesa. Upravo ta neizvjesnost predstavlja jedan od ključnih elemenata SLAPP-a, jer efekat pritiska ne proizvodi samo mogućnost gubitka spora, nego i sistem koji ne daje jasnu i predvidivu zaštitu onima koji govore o pitanjima od javnog interesa.

Za razliku od pravnog sistema, koji SLAPP još uvijek ne prepoznaje dovoljno jasno, problem je u Bosni i Hercegovini odavno identifikovan u medijskoj zajednici, civilnom društvu i stručnoj javnosti. Postojali su konkretni pokušaji da se uvedu anti-SLAPP mehanizmi kroz predlaganje izmjena zakona o zaštiti od klevete, kao i šire zakonodavne intervencije koje bi omogućile rano odbacivanje zloupotrebljavajućih tužbi, zaštitu od višestrukih postupaka i prebacivanje troškova na tužioce koji zloupotrebljavaju pravo na pristup sudu.

Ti prijedlozi nisu ostali na nivou teorije niti stručnih rasprava, oni su upućeni zakonodavnu proceduru, međutim, nisu usvojeni. U jednom od najznačajnijih pokušaja, anti-SLAPP regulativa dobila je podršku u jednom domu parlamenta, ali nije prošla dalje. Time je proces faktički zaustavljen bez ozbiljnog političkog ili stručnog obrazloženja koje bi opravdalo takvu odluku. Takav ishod teško se može objasniti nedostatkom znanja ili informacija. Problem SLAPP-a je dokumentovan. Iskustva medija postoje.

Nedavno je u organizaciji Valter Portala u proceduru Parlamenta FBiH upućena nova incijativa – Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o zaštiti od klevete (tri Anti-SLAPP amandmana), na kojem je gotovo proteklu godinu radila radno-konsultativna grupa sastavljena od medijskih radnika, predstavnika civilnog sektora, akademske zajednice i advokature, no u izbornoj godini usvajanje ovih Anti-SLAPP amandmana je također neizvjesno.

Evropski standardi su poznati. Mehanizmi zaštite već postoje u uporednom pravu. Zato se pitanje nužno pomjera sa pravnog na politički nivo. Ne radi se više o tome da li postoji način da se SLAPPreguliše. Radi se o tome da li postoji politička volja da se to zaista uradi. To pitanje postaje posebno osjetljivo u kontekstu činjenice da su upravo politički i ekonomski moćni akteri često među najčešćim tužiocima u postupcima koji imaju karakteristike SLAPP-a.

U takvom sistemu, izostanak regulacije dobija dodatnu dimenziju. Sistem ostaje otvoren za zloupotrebu upravo od strane onih koji imaju najveći interes da takva mogućnost postoji.

POSLJEDICE SISTEMA KOJI NE PREPOZNAJE ZLOUPOTREBU

Zbog svega ovoga, SLAPP u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše kao izuzetak. On funkcioniše kao racionalna strategija za one koji raspolažu političkom, ekonomskom ili institucionalnom moći. Nije potrebno zabraniti govor. Dovoljno ga je učiniti preskupim, dugotrajnim i rizičnim.

Time se postiže efekat koji otvorena cenzura često ne može postići. Upravo tu dolazi do suštinskog pomjeranja funkcije prava. Pravo prestaje biti mehanizam zaštite i postaje instrument selektivnog pritiska. Sudski postupak prestaje biti forum za rješavanje spora i postaje sredstvo disciplinovanja. SLAPP tužbe zato nisu problem pojedinačnih novinara niti profesionalna neugodnost medijske zajednice.

One predstavljaju indikator dubljeg sistemskog problema, nesposobnosti pravnog sistema da prepozna trenutak u kojem se njegova sopstvena procedura koristi protiv njegovih osnovnih demokratskih vrijednosti. Sud koji formalno štiti pravo na ugled, ali pritom ignoriše činjenicu da se radi o govoru od javnog interesa, ne ostaje neutralan. On učestvuje u sužavanju prostora javne debate.

Sloboda izražavanja postoji u normi, ali njeno korištenje nosi cijenu koju mnogi ne mogu platiti.

U takvom sistemu, oslobađajuća presuda ne predstavlja stvarnu zaštitu. Ona često predstavlja samo zakašnjelu potvrdu da je postupak bio neosnovan. Međutim, šteta je već nastala: postupak je trajao, troškovi su plaćeni, vrijeme i resursi su izgubljeni, a poruka je poslana ne samo tuženom novinaru ili mediju, nego i svima koji posmatraju posljedice javnog govora o moćnim akterima.

Zato odbrana od SLAPP tužbi nije pitanje profesionalne solidarnosti sa novinarima. Ona je pitanje zaštite javnog interesa i sposobnosti pravnog sistema da obezbijedi prostor u kojem je moguće govoriti o pitanjima od javnog značaja bez straha od institucionalnog iscrpljivanja kroz sudski postupak.

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Pročitajte još: 

PROINTER JE PAO, SISTEM OSTAO: Kako su IT milioni u RS samo promijenili ruke

DVIJE BIBLIOTEKE POD JEDNIM KROVOM: Dok se čeka završetak zgrade za Univerzitetsku biblioteku, NUBBiH sa svojom građom – u konjušnici!

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!