ZAKLJUČANI DO KRAJA SEZONE GODIŠNJIH: Zašto sarajevska ulica ponovo gubi bitku od huligana?

Nasilnici ponovo pobjeđuju onog trenutka kada se mi, kao žrtve nefunkcionalnog sistema, okrenemo jedni protiv drugih, naknadno procjenjujući i važući hrabrost ljudi koji su se zatekli zatvoreni u tramvaju s grupom huligana naoružanih drvenim i metalnim palicama

Gledam jutros gostovanje majke čije je dijete, maloljetni dječak, brutalno napadnut usred bijela dana u Sarajevu. Izvučen je nasilno iz tramvaja i palicama udaran u glavu. Srećom, dječak je sada dobro i nije životno ugrožen, ali trauma koja ostaje nakon ovakvog čina ne nestaje sa zarastanjem fizičkih rana.

U studiju, pored majke, sjedi još jedna žena – aktivistica koja se hrabro usprotivila huliganima u tramvaju, vjerovatno u nekom odvojenom, ali zastrašujuće sličnom incidentu koji dijeli isti potpis bezvlašća.

Ova priča, sasvim prirodno i momentalno, asocira građane Sarajeva na ubistvo dječaka Denisa Mrnjavca od prije više od petnaest godina.

Taj sarajevski tramvaj se nekako, nakon Denisovog stradanja, a potom i tragične pogibije momka Erdoana Morankića pod nekim drugim, ali jednako nesigurnim okolnostima javnog prijevoza, uvukao kao trajni, duboki strah među građane.

Naravno, nije tramvaj nikakvo ukleto vozilo pod čijim se točkovima sudbinski dešava zlo. Ali nas javni prijevoz, kao krvotok grada u kojem se miješaju svi slojevi društva, svako malo podsjeti da kao društvo moramo istrajavati na odgovorima i da odsustvo sistema, prije ili kasnije, donosi nevine žrtve po principu slučajnog uzorka.

U pomenutoj televizijskoj emisiji dvije su stvari posebno privukle moju pažnju, prva je administrativne a druga društvene prirode.

Voditeljica je obavijestila publiku kako su na poziv upućen Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) dobili kratak i jasan odgovor: niko ne može doći u emisiju jer je vrijeme godišnjih odmora.

Druga stvar jeste svjedočanstvo prisutne aktivistice, koja navodi da u tramvaju tokom incidenta, izuzev nje i njene prijateljice, niko od prisutnih putnika nije reagovao. Niko se nije umiješao, niko nije stao u zaštitu, pa čak niko nije ni snimao mobitelom incident kako bi barem osigurao dokazni materijal za policiju.

Odgovor iz MUP-a je porazan, ali, ruku na srce, niti je neočekivan niti je iznenađujući. On je ogledalo višedecenijskog, dubokog nesporazuma između ovdašnjih vladajućih garnitura i građanstva koje ih finansira. U tom nesporazumu očito ne postoji kultura niti praksa polaganja računa javnosti.

Ne postoji obaveza i poštovanje prema građanima da im se ponude odgovori na slučaj koji je opravdano i duboko uznemirio cijeli grad. Kada bih u ovom trenutku htjela biti sarkastična, javno bih zamolila nadležne institucije da nam ubuduće, uz račune za komunalije, pošalju i tačne datume svojih godišnjih odmora. Da znamo kada da se zaključamo u stanove i kuće i ne izlazimo na ulice dok se državni aparat ne vrati s ljetovanja.

Ali pošto u Sarajevu odavno nije vrijeme za sarkazam, moramo ozbiljno istaći koliko je zabrinjavajuće da se tako težak incident ignorira uz banalno opravdanje nedostatka ljudstva zbog plaže i sunca. Ko je taj ko u odsustvu načelnika ili portparola treba građanima objasniti tok istrage i poslati makar minimalnu umirujuću poruku?

Navijačko huliganstvo nije kuriozitet niti ekskluzivitet našeg podneblja, ono postoji svuda u svijetu. Ali ovakva opravdanja jesu naš specifikum, kao i činjenica da napadači, uprkos protoku vremena, još uvijek šetaju slobodno.

U vremenu kada na svakom koraku postoje sigurnosne kamere, pa čak i u novim sarajevskim tramvajima, napad palicama po glavi maloljetnika usred bijela dana – što bi pravnici vrlo lako mogli okarakterisati kao pokušaj ubistva – mora biti prioritetno pitanje od najvišeg značaja.

To nas dovodi do drugog, jednako uznemirujućeg pitanja: uloge pojedinaca i njihove inicijative tokom samog napada.

Ovdje treba da jasno razlučimo hrabrost pojedinca od odgovornosti i angažmana kolektiva, odnosno društva.

Hrabrost aktivistice koja se usprotivila nasilnicima zaslužuje puno poštovanje, tim više što je, prema vlastitom svjedočenju, i sama mogla postati njihova žrtva.

Činjenica da joj je jedan od napadača rekao da će je „poštedjeti“ dovoljno govori o stvarnoj opasnosti kojoj se izložila. Ali upravo zato njenu izuzetnu ličnu hrabrost ne možemo pretvoriti u obavezni standard prema kojem ćemo mjeriti i osuđivati sve druge žene koje su se u tom trenutku našle u tramvaju. Herojski postupak zaslužuje priznanje, ali heroizam, upravo zato što je izuzetan, nije nešto što se može zahtijevati od svakoga.

To, naravno, ne znači da su šutnja, ravnodušnost i okretanje glave pred nasiljem prihvatljivi. Reagovati, međutim, ne znači nužno fizički se izložiti palicama. Građani mogu pozvati policiju, upozoriti vozača, aktivirati alarm, dokumentovati napad sa sigurne udaljenosti ili pomoći žrtvi čim neposredna opasnost prođe.

Ali postoji važna razlika između građanske i moralne odgovornosti da učinimo ono što možemo i zahtjeva da nenaoružani pojedinci vlastitim tijelima nadomjeste policiju, obezbjeđenje i sistem koji je zakazao.

Kao kolektiv, kao građani ovog grada, mi jesmo dužni reagovati. Dužni smo tražiti odgovore, izlaziti na proteste i ultimativno zahtijevati ostavke ukoliko nadležni ne reaguju pravovremeno i adekvatno. Međutim, nasilnici ponovo pobjeđuju onog trenutka kada se mi, kao žrtve nefunkcionalnog sistema, okrenemo jedni protiv drugih, naknadno procjenjujući i važući hrabrost ljudi koji su se zatekli zatvoreni u tramvaju s grupom huligana naoružanih drvenim i metalnim palicama.

Zar zaista, u zemlji ogrezloj u nekažnjenom nasilju, očekujemo od nenaoružanih žena ili starijih putnika da se fizički suprotstave grupi razularenih huligana naoružanih drvenim i metalnim palicama?

Ili ćemo, umjesto prebacivanja odgovornosti na preplašene svjedoke, konačno postaviti pitanje institucionalne odgovornosti?

Zašto vozač nije zaustavio vozilo i zaključao vrata do dolaska policije? Zašto u javnom prijevozu nema stalnih kontrolora i fizičkog obezbjeđenja? Zašto na ulicama glavnog grada, izuzev u vrijeme saobraćajnih špica kada pišu kazne za nepropisno skretanje, rijetko ili nikako ne viđamo aktivne policijske patrole koje pješače i osiguravaju javni red i mir?

Najgora i najopasnija zabluda u koju kao društvo možemo upasti jeste ta da potpuni krah i odsustvo sistema svalimo na pleća običnog građanstva. Očekivati od ljudi na margini da uzmu zakon u svoje ruke i glume ulične pravednike, ne samo da je nerealno već je i opasno, jer može prouzrokovati još veće tragedije i krvoprolića. Građani plaćaju porez da bi ih država štitila, a ne da bi sami organizovali seoske straže po tramvajima.

Na kraju, napadači su se tokom ovog gnusnog čina navodno glasno izjasnili kao navijači jednog sarajevskog fudbalskog kluba. U pravom sportskom duhu, a prvenstveno štiteći dignitet, historiju i ugled tog istog kluba, ljudi koji ga vode morali bi hitno i oštro reagovati. Njihova društvena odgovornost nalaže da se javno ograde od ovakvih monstruma i poduzmu sve zakonske i interne mjere unutar navijačkih grupa kako se ime njihovog kluba više nikada ne bi koristilo kao pokriće za pokušaje ubistva djece na sarajevskom asfaltu.

Dok god institucije izbjegavaju odgovornost, uprave klubova šute, a građani ostaju prepušteni vlastitom strahu, ulica će pripadati palicama, a građanima će ostati samo nada da njihovo dijete sutra neće ući u pogrešan tramvaj.

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

KORUPCIJA U DODJELI POMOĆI ZA POPLAVE: „Pumpanje“ para za lokalne političare, na spisku za sanaciju i nelegalni objekti

TAJNA SJEDNICA U MARŠALA TITA 16: Formacija 3-2-4-1 za sigurnu pobjedu nad Katarom

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-