SREBRENICA, 31 GODINU POSLIJE: Država bez datuma

Srebrenica je u našem javnom životu ostala svedena na 11. juli i nekoliko dana uoči – Marš mira, kolektivni ukop u Potočarima, minut šutnje, nakon čega se reflektori kamera ugase i svi odlaze svojim kućama do naredne godišnjice

Trideset i prvu godinu od srebreničkog genocida Vijeće ministara BiH (državna vlada) nije postiglo konsenzus u vezi sa obilježavanjem 11. jula kao zajedničkog dana žalosti.

Jednako kao prošle godine. Jednako kao pretprošle.

Ljudi, političari, nečiji očevi i majke, muževi i supruge, ne žele da na ovaj način odaju pijetet ubijenima tokom jula 1995. u zločinačkom pohodu Ratka Mladića i jedinica tadašnje Vojske Republike Srpske, o čemu je proteklih godina doneseno na desetine presuda za genocid, zločine protiv čovječnosti i teške povrede humanitarnog prava.

Za međunarodnu zajednicu ovo pitanje nikada nije bilo predmet spora: Generalna skupština UN-a u maju 2024. usvojila je Rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, Evropski parlament je svoju prvu rezoluciju o Srebrenici usvojio još 2005., jednako kao Senat Sjedinjenih Američkih Država iste godine, a vlastite rezolucije imaju i Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Belgija, Litvanija, Luksemburg, Švicarska, Kanada, Australija…

No, naši očevi i majke, muževi i supruge iz Vijeća ministara neće podići ruku za 11. juli kao Dan žalosti.

Nećemo sada o njihovim karakterima, o njihovoj časti i političkim instrukcijama koje prevashodno dolaze kao plod politika koalicije Dodik-Čović, ali moramo o  pokušajima relativiziranja i izjednačavanja razmjera zločina.

Svačija majčina suza jeste ista, i nju kao društvo moramo prihvatiti, poštovati, dati joj podršku i naći prostor za sjećanje.

Ono što pak ne moramo, ne smijemo i nećemo, jeste da podlegnemo revizionističkim politikama kleronacionalnih ideologija. Iz godine u godinu one pokušavaju da umanje „razmjere štete“srebreničkog genocida i stradanja više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, vode kampanje dehumaniziranja žrtava i doslovno obesmišljavaju najveće masovno stradanje jednog naroda u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

To se uglavnom radi kroz institucije Republike Srpske, dijelom i preko ministara SNSD-a u Vijeću ministara, sa jasno podijeljenim ulogama, uključujući i brigade botova na društvenim mrežama.

Primjer istog obrasca, prenesen na lokalni nivo, upravo se odigrao u Brčko distriktu. Gradonačelnik Siniša Milić je, pozivajući se upravo na „nesposobnost Vijeća ministara da postigne dogovor“, u dvije odvojene odluke proglasio i 4. i 11. juli danima žalosti na području Distrikta: prvi datum „povodom obilježavanja godišnjice stradanja u Srednjem Podrinju i Birču“, drugi za žrtve genocida u Srebrenici.

Prošle godine je to bio 5. juli, ove 4., pa se čini da se ovaj datum ne veže za ustaljeni memorijalni kalendar, nego se svake godine iznova određuje.

„Probosanski blok“ u samoj vlasti Distrikta javno se usprotivio takvom potezu, dok je pet udruženja koja okupljaju porodice i preživjele žrtve genocida ocijenilo kako je riječ o pokušaju relativizacije genocida, te da je sve „neprihvatljivo i duboko uvredljivo za preživjele i porodice žrtava“.

Svjedoci smo ovakvih i sličnih odluka, donesenih isključivo na političkoj osnovi, i teško da će se to promijeniti sve dok u srpskom, dijelom i u hrvatskom nacionalnom korpusu, ostaju čvrsto etablirane politike koje su do ovoga dovele i koje od kulture poricanja i sijanja mržnje sasvim lagodno žive već 31 godinu.

Ali osim u političarima koji poriču, problem je i u sistemu koji ih, uprkos zakonu, ne dira. Tužilaštvo BiH je od 2023. do danas podiglo svega osam optužnica protiv osam osoba za negiranje genocida i veličanje ratnih zločina(ca), no protiv glavnog ideološkog kreatora negiranja – Milorada Dodika, uprkos najmanje četrdeset dokumentovanih slučajeva direktnog negiranja i veličanja, nije podignuta niti jedna.

Zakon postoji od 2021. Njegova primjena u praksi gotovo da i ne postoji.

Zato je Srebrenica u našem javnom životu i ostala svedena na 11. juli i nekoliko dana uoči – Marš mira, kolektivni ukop u Potočarima, minut šutnje, nakon čega se reflektori kamera ugase i svi odlaze svojim kućama do naredne godišnjice.

Kako institucije ne rade svoj dio posla – ni država, koja ne uspijeva izglasati zajednički dan žalosti, ni tužilaštvo, koje se godinama ne bavi svojim poslom i ne podiže optužnice – teret prenošenja istine na sljedeće generacije ostaje na aktivistima, novinarima i porodicama žrtava.

Sve dok optužnice ne počnu pratiti zakon, a osnovno i srednjoškolsko obrazovanje presude međunarodnih sudova, sve dok u potpunosti ne izbacimo radikalno desničarske ideje institucionalnog glorificiranja ratnih zločinaca kao heroja, 11. juli ostaće dan u kalendaru oko kojeg se politika cjenka, umjesto da postane trajni dio kolektivnog sjećanja jedne države.