DVANAEST GODINA ČEKANJA, JEDNA PREKRETNICA: Šta moramo naučiti od Mundijala da uspjeh ne bi bio slučajnost

Prije nekoliko dana okončan je nastup bh. reprezentacije na tekućem Svjetskom prvenstvu (nakon dvanaest godina čekanja od posljednjeg SP), pa je vrijeme da se povuče crta i napravi jedna trezvena rekapitulacija svega kroz što je ova selekcija prošla u posljednjem periodu. Jer, kad se emocije slegnu, ostaje prostor i za pohvale i za kritiku – a oboje je, u ovom slučaju, itekako zasluženo.

Krenimo od onoga što se mora reći bez ikakvog okolišanja. Sam plasman na Svjetsko prvenstvo predstavlja veliki uspjeh, kakvom se nisu nadali ni najveći optimisti. Nakon dvanaest godina čekanja Bosna i Hercegovina ponovo se našla na najvećoj smotri svjetskog fudbala i ondje se, barem u jednom važnom segmentu, predstavila na najbolji mogući način.

NAVIJAČI ODUŠEVILI, NASTUP USPJEŠAN, IGRE SLABE

Naši navijači doslovno su oduševili svijet svojom brojnošću, strašću, kulturom i pjesmom. Moglo bi se čak reći da smo, uz Sjedinjene Države, Meksiko i Kanadu, bili svojevrsni četvrti domaćin ovog Mundijala, jer smo na “neutralnim” utakmicama imali podršku od četrdeset, pedeset, pa i šezdeset hiljada naših navijača. Sportski gledano, uspjeli smo po prvi put proći grupu i zaigrati u nokaut fazi takmičenja.

Kada se uzme u obzir da su reprezentacije poput Turske, Urugvaja ili vječno tragične Škotske ispale već u grupnoj fazi, ekipi i stručnom štabu se mora nakloniti za taj rezultat. Da je neko prije tri godine, kada je BiH gubila od Luksemburga bez ispaljenog metka, ili prije dvije godine, kada je primala sedam komada od Njemačke, rekao da ćemo igrati nokaut fazu narednog Svjetskog prvenstva, takvom čovjeku bi bila predloženo da se prestane drogirati.

Na društvenoj ravni, u zemlji je zavladalo potpuno karnevalsko raspoloženje. Makar nakratko, dnevnopolitičke tlapnje koje iz svakog pojedinca sišu život poput vampira, htio to ko priznati ili ne, izlapile su i niko se njima nije bavio. Štaviše, usudili bismo se reći da je ovo bio najveći praznik radosti i veselja otkad je ova zemlja stekla nezavisnost, višestruko veći i od 2014. godine.

Ipak, svaki rezultat zahtijeva i kritičku analizu, i to važi i za nastup BiH na ovom mundijalu, a posljedično i za cijeli mundijalski ciklus, dakle i za kvalifikacije.

Nastup na Svjetskom prvenstvu je rezultatski bio korektan, čak relativno uspješan, ali same igre bile su slabe. To treba reći otvoreno i direktno. Izuzev prvih 30 minuta protiv Katara – reprezentacije koja je objektivno mnogo slabija od naše – odigrali smo jako loše i nedopadljivo. To postaje naročito eklatantno kada se prisjetimo, naprimjer, nastupa malih Zelenortskih ostrva, koja su na ovom prvenstvu pokazala neuporedivo više fudbalske hrabrosti.

Kompletan pripremni period za ovaj Mundijal protekao je pomalo čudno, i mi smo se ponovo uvukli u isti kanal u koji uvijek upadamo pred “istorijske” utakmice.

Krenimo od samih reprezentativaca, koji su na okupljanje došli nakon što su mnogi od njih prethodno otišli u zavičaje svojih roditelja na proverbijalni ringišpil i janjad.

No, to se, dragi momci, ne radi uoči velikog takmičenja – na dočeke se ide kad se nešto osvoji, a ne prije nego što je borba i počela. Zatim, pripreme u Sarajevu nisu donijele mir i izolaciju, nego nama svojstvenu gunguru. Hotel Malak, dijeljenje autograma, snimanje televizijskih reklama – pisac ovih redova ih je prebrojao čak šest – te ona teferič-utakmica protiv Makedonije, koja je svojom anemičnošću morala upaliti sve alarme.

DA LI ĆE SE IKAD PROMIJENITI PRISTUP PRIPREMAMA

Zatim je uslijedio odlazak u Ameriku, tačnije u St. Louis, što je bio još jedan pogrešan potez koji je kulminisao scenama poput one viralne u kojoj direktor reprezentacije Emir Spahić tjera navijača iz hotela.

Sve vezano za pripreme odvijalo se dakle u potpunom krkljancu, pa nije ni moglo završiti drugačije nego da glave ne budu na pravom mjestu. Neki od naših najpotentnijih igrača, poput Amara Dedića i Esmira Bajraktarevića, odigrali su loša prvenstva – potonji je u Sarajevu čak zamolio da bude pošteđen marketinških obaveza jer ih više nije mogao podnijeti – dok je reprezentacija na terenu djelovala fizički nespremno i trkački inferiorno.

Za razliku od kvalifikacija i baraža, kada su iz svojih klubova stizali fizički moćni i besprijekorno pripremljeni, na prvenstvu su djelovali kao sjenke igrača koje smo gledali samo nekoliko mjeseci ranije.

Tu je i uporno forsiranje formacije 4-4-2, koja na ovom nivou teško može iznjedriti mnogo više od onoga što smo na kraju i dobili. Uostalom, ni kvalifikacije nisu bile ni približno onoliko uvjerljive koliko ih danas pamtimo. Protiv Rumunije u Bukureštu osvojili smo tri boda već na startu, a da ni sami nismo znali kako. Iz jedine prave prilike postigli smo, doduše, sjajan gol nakon još ljepše akcije, ali je potom uslijedila potpuna rumunska dominacija.

Na osvojenim bodovima možemo zahvaliti Nikoli Vasilju, ali i holandskom sudiji Dannyju Makkelieu, koji Rumunima nije svirao čist penal. Ne treba zaboraviti ni da smo San Marino savladali na jedvite jade, minimalnih 1:0, da smo Kipar kod kuće slomili tek nakon velike muke rezultatom 2:1, kao ni da je ubjedljivih 6:0 protiv San Marina bilo znatno manje uvjerljivo nego što konačan rezultat sugeriše.

Domaćina smo počeli lomiti tek u drugom poluvremenu, nakon što je pred odlazak na odmor ostao s igračem manje. Do tada je na semaforu stajalo 0:0. Ni gostovanje u Nikoziji nije ponudilo mnogo razloga za optimizam. Protiv Kipra smo prosuli prednost od 2:0 i odigrali skromnih 2:2, pri čemu su oba naša gola pala poslije kornera, uključujući i autogol protivničkog golmana. Između svega toga došao je i domaći poraz od Austrije.

Nakon toga, neki rezultati su nam se poklopili, poprilično laka grupa je učinila svoje, a utakmica protiv Rumunije kod kuće ispala je ona koja nam je mogla otvoriti vrata raja. Rumuni su poveli 1:0, stvorili još četiri jako dobre prilike, od čega dva zicera – sve na isti način, dubinskim loptama, bez zatvaranja prostora, bez pravovremenog izlaženja odbrane, dakle klasičnim greškama zadnje linije koje će nas pratiti i na samom Mundijalu.

Na svu sreću, nismo bili kažnjeni. U drugom poluvremenu smo bacili sve karte u napad, zaigrali mnogo bolje, ali trenutak koji je odredio utakmicu bio je ponovo crveni karton za protivnika – jedan od besmislenijih koje je pisac ovih redova vidio u posljednje vrijeme, pokazan igraču koji je na teren ušao samo 30 sekundi ranije.

Ono što je to drugo poluvrijeme ipak pokazalo jeste da možemo igrati ozbiljan fudbal kada izađemo hrabro, kada na sredini terena imamo višak ili barem ne igramo s hroničnim manjkom koji nam sistem 4-4-2 po pravilu proizvodi, te kada istovremeno otvorimo oba boka s Alajbegovićem i Bajraktarevićem, umjesto da igramo u vječnom rasparu. Tada je reprezentacija izgledala kao ekipa koja zna šta želi i kako do toga doći. Već u posljednjem kolu u Beču vratili smo se, međutim, starim navikama: kukavičkom pristupu i pokušaju da takozvanim haramballom izvučemo rezultat. Nije uspjelo.

OKRŠAJ S ITALIJOM NAJBOLJA UTAKMICA OVE GENERACIJE

U baražu su potom stigle velike pobjede protiv Velsa i Italije, krunisane plasmanom na Svjetsko prvenstvo. O tim utakmicama već je gotovo sve napisano. Ipak, vrijedi im se još jednom vratiti, ovaj put bez euforije i s nešto više kritičke distance. Upravo nam baraž, možda i više nego grupna faza kvalifikacija, nudi odgovore na pitanja zbog čega smo na Svjetskom prvenstvu izgledali onako kako jesmo, ali i šta reprezentacija mora promijeniti uoči Lige nacija i početka kvalifikacija za Evropsko prvenstvo.

Kao prvo, treba reći da smo, baš kao i tokom kvalifikacija, imali dosta sreće. To nije ni kritika ni nešto čega se treba stidjeti. Sreću treba zaslužiti, a bez nje se na ovom nivou teško prave veliki rezultati. Hrvatska je, uostalom, na dva od posljednja tri svjetska prvenstva osvojila medalju dobrim dijelom i zato što je u presudnim trenucima imala mnogo sreće. Kada jednom stignete do finala, drugi put do polufinala, a nijednom u nokaut fazi ne pobijedite protivnika u 90 minuta, jasno je da je sreća bila jedan od važnih faktora. Zato konstatacija da smo i mi imali sreće nije kritika sama po sebi. Ona je tek podsjetnik da se ostvareni rezultat ne smije retroaktivno premazati ružičastom bojom i proglasiti dokazom da je sve funkcionisalo besprijekorno. Nije. Naprotiv.

Protiv Velsa smo u prvih 55-60 minuta, objektivno gledano, bili potpuno nadigrani. Protivnik je dominirao u gotovo svakom segmentu fudbalske igre: pogodio je dvije prečke, stvorio još nekoliko izglednih prilika, u potpunosti kontrolisao posjed lopte i ritam utakmice, trčao više i bolje od nas te sasvim zasluženo vodio 1:0. Potom je, usljed spleta nekoliko okolnosti – prije svega, u najmanju ruku neobičnih izmjena Craiga Bellamyja, kojima je praktično otupio vlastitu ekipu, zatim ulaska nadahnutog Alajbegovića, kao i hazarderskog poteza Sergeja Barbareza da u igru uvede Harisa Tabakovića kao trećeg centarfora-sidraša, pri čemu je kompletan vezni red ostao sveden na jednog jedinog, “luđački” usamljenog Ivana Bašića – utakmica počela mijenjati svoj tok.

Velšani su se postepeno pogubili, a gol za izjednačenje bio je direktna posljedica njihove smušenosti nakon jednog potpuno nepotrebnog izbijanja lopte u korner, iako se situacija bez ikakvih problema mogla riješiti izbijanjem u polje ili u aut. Ipak, u produžecima je Vels ponovo preuzeo kontrolu nad utakmicom i praktično nas sabio u vlastiti šesnaesterac, gdje smo se grčevito branili. Potom je uslijedila penal-serija u kojoj smo, uz neophodnu dozu sreće, demonstrirali i kvalitet i mentalnu čvrstinu.

Protiv Italije priča je bila nešto drugačija, i može se reći da je to bila najbolja utakmica ove generacije, možda i najbolje odigrana utakmica reprezentacije ikada – budući da je ona u Parizu, koja je do sada važila kao najbolja, bila odigrana na visokom nivou svega šezdesetak minuta, nakon čega su Francuzi preuzeli dominaciju.

Protiv Talijana smo mi od samog početka bili bolji tim. Ipak, uprkos svemu tome, ne smije se zanemariti činjenica da smo gotovo 70 minuta imali igrača više, a utakmicu ipak nismo uspjeli riješiti prije izvođenja penala. Isto tako, valja biti potpuno iskren i priznati da su, uprkos našoj terenskoj inicijativi i boljoj igri, Talijani stvorili opasnije i izglednije prilike tokom susreta. Na kraju su ponovo odlučivali penali, a u toj svojevrsnoj lutriji još jednom smo pokazali i kvalitet i mentalnu snagu.

Kada se rezimira kompletan kvalifikacioni ciklus, nekoliko zaključaka nameće se samo po sebi. Prije svega, pokazalo se da defanzivno nismo onoliko čvrsti koliko bismo željeli biti. Na svakoj utakmici – doslovno, svakoj – protivnik je stvarao dvije do tri stopostotne prilike, a jedinu takmičarsku utakmicu u kojoj smo, izuzmemo li San Marino, sačuvali mrežu netaknutom odigrali smo već u prvom kolu protiv Rumunije.

Taj obrazac nastavio se i na Svjetskom prvenstvu. U četiri utakmice primili smo osam golova, od kojih je najmanje sedam bilo direktna posljedica elementarnih grešaka zadnje linije. Posebno zabrinjava činjenica da se to dogodilo uprkos tome što smo u tri od četiri susreta nastupili u nominalno ultradefanzivnoj postavci. Nadalje, kvalifikacije su nam pokazale da igra s dva centarfora-sidraša može biti učinkovita jedino kada otvorimo oba boka, jer su dva takva špica ovisna o centaršutevima, što se ponovo potvrdilo i na prvenstvu.

Nadalje, pokazano je da, izuzev Rumunije u Bukureštu, ni jednom nismo uspjeli ostvariti željeni rezultat igrajući u niskom, duplom bloku, jer smo takvom postavkom deficitarni na sredini terena – krila vraćamo da zatvaraju bekove, dok nam napadači, Džeko i Demirović, ordiniraju po sredini. Otvara se, dakle, i po 60 metara prostora između naših linija, a dva centralna vezna igrača to prosto ne mogu pokriti. Tako je izgledala utakmica u Rumuniji, tako je izgledalo gostovanje u Beču, gdje smo, istina, poveli nakon sretnog gola iz kornera, ali poslije toga nismo uspijevali prenijeti igru preko centra. Tako je bilo i protiv Velsa, sve dok nismo napravili velike rokade na terenu, a isti obrazac ponovio se i na Svjetskom prvenstvu, uz jedini izuzetak utakmice protiv Katara.

UPORNO INSISTIRANJE NA FORMACIJI 4-4-2

Ako su, dakle, kvalifikacije i Svjetsko prvenstvo razotkrili određene strukturne probleme naše igre, onda se neminovno otvara i pitanje njihovih uzroka. Pisac ovih redova dugo je pokušavao sebi odgovoriti na pitanje zašto stručni štab toliko insistira na igri s dvojicom klasičnih centarfora-sidraša, u eri u kojoj mnoge vrhunske reprezentacije više ne koriste ni jednog. Umjesto toga, sve češće igraju s takozvanom lažnom devetkom ili na poziciju centarfora postavljaju igrača veznih karakteristika.

Francuska, naprimjer, na toj poziciji igra s Mbappeom, premda je ranije uvijek koristila nekog Benzemu ili Girouda. Španija nastupa s Oyarzabalom. Engleska igra s Harryjem Kaneom, možda i najboljim centarforom današnjice, ali centarforom koji nije tek klasični završavač akcija: spušta se po loptu, učestvuje u izgradnji napada, okreće strane igre, izvanredno obavlja defanzivne zadatke i praktično predstavlja dodatnog veznog igrača. Ipak, ono što je zajedničko svim tim reprezentacijama jeste da igraju s jednim nominalnim napadačem.

Jedini izuzetak među elitnim reprezentacijama predstavlja Norveška, koja koristi tandem Haaland – Sorloth, premda se potonji često izvlači poludesno, otvarajući prostor Haalandu i ulazeći u završnicu iz drugog plana. Međutim, iza njih stoji izuzetno moćan, fizički dominantan i, trkački gledano, takoreći atomski vezni red, dok su obojica napadača igrači svjetske klase.

To se teško može reći za Bosnu i Hercegovinu, koja je na prvenstvu igrala s četrdesetogodišnjim, fizički načetim Džekom i Demirovićem, napadačem koji se u velikoj mjeri troši pokrivajući Džekine nedostatke u trci, pa prema naprijed često ostaje bez energije i konkretnog učinka.

Uz to, Demirović nije profil igrača koji može kvalitetno odigrati spuštenu lažnu devetku ili takozvanog second strikera, hibridnu ulogu između desetke i polušpica. U toj vrsti igre on se jednostavno ne snalazi.

Otuda se nameće pitanje zbog čega selektor i njegov stručni štab toliko uporno insistiraju na formaciji 4-4-2. Da li zato što žele pronaći mjesto i za kapitena i za Demirovića ili zato što nemaju dovoljno povjerenja u vlastiti vezni red? Ako je odgovor ovo drugo, a upravo tome u prilog govore kvalifikacije, ostaje nejasno zašto Ermin Mahmić nije dobio značajniju ulogu.

Drugim riječima, ako je prelazak na 4-4-2 bio posljedica manjka kreativnosti u sredini terena, zašto se nije prešlo na logičniji i funkcionalniji 4-5-1 onoga trenutka kada je Mahmić, koji je za svega tridesetak minuta na prvenstvu zabio dva gola, postao dio ekipe?

Slično pitanje nameće se i kada je riječ o upravljanju igračkim kadrom. Na četiri utakmice selektor je koristio čak 23 igrača – praktično sve pozvane, izuzev Mujakića i dvojice rezervnih golmana. Poređenja radi, Francuska, koja raspolaže igračkim bazenom dovoljnim da sastavi nekoliko reprezentacija sposobnih da osvoje velika takmičenja, koristila je svega sedamnaest fudbalera.

SVI UČINITI SVE DA NA OVOM NE OSTANE

Ostaje, stoga, dilema da li je cilj bio da svi “osjete” Mundijal i da se ispoštuju svi koji su učestvovali u kvalifikacijama, kako bi se izbjegla neka nova verzija “slučaja Ibričić”, odnosno potencijalno nezadovoljstvo onih koji bi smatrali da nisu dobili zasluženu priliku. Da li je takvo nazovimo miksanje bilo možda razlog zbog kojeg je Ivan Bašić, naš najbolji i najpolivalentniji vezni igrač u pobjedi protiv Katara, presjedio svih 90 minuta 1/16 finala protiv Sjedinjenih Država, dok je umjesto njega od prve minute zaigrao Armin Gigović, koji je prethodno odigrao svega petnaestak minuta protiv Kanade i pritom bio jedan od direktnih krivaca za primljeni gol. Mnogo je, dakle, kadrovskih i strukovnih pitanja koja su nakon Mundijala ostala bez jasnog odgovora.

To, međutim, ne mora biti loša vijest. Naprotiv, moguće je da je upravo ovakav ishod – i rezultatski i u pogledu kvaliteta igre – najkorisniji za reprezentaciju koja se još uvijek nalazi u procesu izgradnje.

Hoću reći, trezvena analiza i kvalifikacionog ciklusa i samog nastupa na Svjetskom prvenstvu vodi jednom, naizgled paradoksalnom zaključku. Igra koja nas je odvela na Mundijal i na njemu, s obzirom na to odakle smo krenuli, ostavila koliko-toliko pristojan utisak, mora što prije početi da se mijenja upravo zato što je dostigla vlastiti plafon. Ni plasman na prvenstvo ni prolazak relativno skromne grupe ne smiju nas zavarati i navesti na uvjerenje da je riječ o modelu igre na kojem treba graditi budućnost reprezentacije.

Ako se to ipak dogodi, ozbiljno prizemljenje vjerovatno neće dugo čekati. Razlog je jednostavan.

Ovakav stil igre, zasnovan ponajprije na patriotskom naboju, borbenosti i voljnom momentu, ne može se održavati unedogled. Prije ili kasnije doći će do emotivnog pražnjenja, a utakmice će se morati dobijati na čist kvalitet, odnosno tehničku i taktičku superiornost. Jednako tako, ne možemo računati da će nas uvijek pratiti sreća, da ćemo svako malo igrati protiv desetorice ili da će nam žrijeb biti jednako naklonjen. Prosto kazano, Bosna i Hercegovina ne treba da igra haramball.

Stoga stručni štab, na čelu sa Sergejom Barbarezom, mora izvući lekcije iz ovog, ponavljam, vrlo korektnog i rezultatski relativno uspješnog nastupa na Mundijalu, gdje smo odigrali neriješeno s protivnikom koji je po kvalitetu bio otprilike izjednačen s nama, izgubili od boljeg, pobijedili slabijeg i na kraju ispali od domaćina.  

To nije rezultat za slavlje, ali jeste za iskrene čestitke. Sada valja okrenuti novu stranicu i trasirati put kojim će reprezentacija nastaviti dalje. Sve ove dileme, na kraju, svode se na jedno suštinsko pitanje: hoćemo li ovo prvenstvo shvatiti kao cilj, ili kao stanicu? Ako svi zajedno – Savez, stručni štab i mi, navijači – ovaj Mundijal doživimo kao jednu stanicu na dužem razvojnom putu reprezentacije, i ako se nastavi onim smjerom kojim su direktor Spahić i stručni štab već krenuli, uvođenjem mladih i talentovanih igrača iz dijaspore, onda ćemo na Euru 2028. i na takmičenjima poslije njega zaista kupiti kajmak. Podmladak koji kuca na vrata, a o kojem smo pisali i ranije, dovoljan je razlog za optimizam, pod uslovom da ga zaista u što bržem roku privolimo da zaigra za nas i da mu se u tom slučaju zaista pruži prostor na terenu, a ne da ostane samo tema kolumni i najava.

Ako se, pak, zadovoljimo postignutim, ako nastavimo cijediti istu ovu grupu momaka bez ozbiljnijih izmjena u kadru i bez promjene u načinu na koji igramo, bojimo se da stvari u budućnosti neće biti ni približno onako ružičaste kakvim su se činile one noći nakon pobjede nad Italijom u Zenici. Euforija je opravdana i zaslužena, ali euforija nije strategija, a strogo gledano, upravo je nedostatak strategije, sistemskog razmišljanja i hrabrih rezova ono što nas je višestruko koštalo u prošlosti.

Ipak, vjerujemo da su kompletno rukovodstvo Saveza, stručni štab i navijači svjesni svega ovoga, te da će stvari u Ligi nacija, a potom i u kvalifikacijama za Euro, krenuti nabolje – ne samo rezultatski, nego, što je još važnije, i igrački. Jer, na kraju krajeva, rezultat se pamti, ali igra je ta koja gradi ekipu sposobnu da rezultat ponavlja, a ne samo da ga jednom dozove sreća, žrijeb i ludilo tribina.

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

PREZIME ZELJKOVIĆ I GVOZDENA VRATA OTVARA: Kako firma Dodikovog zeta skuplja milione od vodovoda u RS

SVE ŠTO TREBA ZNATI O SLUČAJU “RAMO ISAK”: Kako je autor knjige o izbornoj samoprevari uhvaćen u predizbornoj prevari

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

———————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!