Dugo sam bio uvjeren da je uspješni reprezentativni fudbal u BIH (Bosni i Hercegovini) tek blijedi relikt jedne davno završene epohe. Da smo svoj plafon dotakli, možda čak i probili, onog ljeta 2014. godine, plasmanom na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Da je to bio naš kratki, blistavi trenutak u istoriji i da se takav više nikada neće ponoviti.
U fudbalskoj prošlosti već smo gledali priče zemalja bez tradicije uspjeha koje na trenutak izrone iz anonimnosti, zabljesnu jednom generacijom ili još češće – jednom godinom, pa se strmoglavo vrate tamo odakle su došle. Uvijek sam pretpostavljao da je i naša priča osuđena upravo na taj obrazac – jedan vatromet, pa duga tama.
NAKON BRAZILA NEKI NOVI BRAZIL TEK U SNOVIMA
Generacija koja je tada nosila državni dres, i u koju i danas gledamo bez pretjerane romantike, ma koliko se takav stav ovdje često doživljavao kao svojevrsno bogohuljenje, po mom skromnom sudu nije bila bogznašta u vanbosanskim okvirima. Bila je tek nijansu iznad prosjeka; spora, troma i teško prilagodiva savremenom fudbalu. Ali za nas je bila space shuttle.
Dok su drugi imali sisteme, kontinuitet i širinu, mi smo imali neki čudan spoj starinske tehničke potkovanosti, malog igračkog bazena i ludog navijačkog fanatizma. I upravo zato boli činjenica da tu generaciju nismo iskoristili do kraja. Dijelom zbog naše urođene sklonosti da pokvarimo i ono što se čini nepokvarivim – moj otac bi znao reći da bismo, kad bi nam neko dao i gevikt, našli način da i njega pokvarimo. Dijelom zbog objektivnog manjka sreće u ključnim trenucima. A dijelom, ko zna, možda i zbog karme.
Kako god, u godinama koje su uslijedile, sve je izgledalo kao neumoljivo potvrđivanje mog uvjerenja. Rezultati su postajali sve lošiji, ciklus po ciklus, kao da neko polako ali uporno zavrće ventil. Klupski fudbal u zemlji nije bio u stanju da proizvede igrače potrebnog kvaliteta – to je vremenom postalo opšte mjesto, fraza koju ponavljamo bez da nas posebno pogađa, što je jedno užasno stanje duha. Istovremeno, imali smo čitavu deceniju u kojoj ni dijaspora, naš tradicionalni rezervoar talenata, nije nudila ozbiljna rješenja.
Upravo u tom periodu me užasno nerviralo svako panično dizanje igrača čije prezime završava na “ić”na pijedestal, samo zato što se negdje u Evropi pojavio na klupi ili u zapisniku nekog žlj kluba. Razlozi za očajno stanje reprezentacije tražili su se u navodnom nepozivanju nekakvih fantomskih fudbalera iz dijaspore – igrača koji su u kolektivnoj mašti postojali, ali u javi ne. Teza je bila jednostavna i zavodljiva: igrača ima, samo ih treba pronaći, prepoznati i pozvati, umjesto tih vječitih, gotovo proverbijalnih “menadžerskih” rješenja.
Moja kontrateza, u to vrijeme krajnje nepopularna, bila je brutalno ogoljena: igrača nema. I svi koji su tvrdili suprotno, lagali su prije svega sebe, jer je mnogo lakše vjerovati u skrivene dragulje nego priznati da na kraće staze ne postoji nikakva realna nada za napredak. Stoga, fokus se prebacio na Savez, na rukovodeće strukture, na beskrajna prepucavanja, politikanstvo i sitne interese. Fudbal je postao sporedna stvar u priči o fudbalu.
Reprezentacija je, barem u mojim očima, prestala biti projekat budućnosti i pretvorila se u nešto mnogo ozbiljnije od puke uspomene – u jasnu, gotovo didaktičku dijagnozu kompletnog fudbalskog sistema. Utoliko prije što mi je stanje FK Sarajevo važnije i lično bliže od reprezentacije, koja mi je, ruku na srce, tek sporedno interesovanje – interesovanje koje i dalje pratim, ali bez naročite emotivne težine zbog čega za sebe držim da sam trezveniji u svojim zaključcima.
NEVJEROVATNA ERUPCIJA TALENATA IZ DIJASPORE
I onda se desilo nešto što me iskreno iznenadilo. Doslovno niotkuda, bez ikakve najave i bez naročite pompe, pojavio se ogroman broj izrazito talentovanih fudbalera u dijaspori – približnih godina, sličnih puteva, formiranih u ozbiljnim evropskim školama fudbala. Kao da je neko, nakon dugog zatišja, iznenada pustio ne bujicu, nego neku ponornicu koja je iznenada izbila iz zemljine utrobe. I prvi put nakon dugo vremena, pomislio sam: možda sam ipak pogriješio.
Štaviše, ne da sam pogriješio, nego sam se, narodski rečeno, izuo iz cipela. Kao što sam nekada, u svojim kafanskim govorancijama i beskrajnim raspravama, “odgovorno” tvrdio da igrača jednostavno nema, tako danas s istom sigurnošću tvrdim suprotno: svjedočimo gotovo nevjerovatnoj erupciji talenta. Tolikoj i takvoj da bi, u slučaju da sve te momke uspijemo dovesti pod istu zastavu i uklopiti ih s onima koje smo već afirmisali u posljednjih nekoliko godina, u perspektivi – pod uslovom da se nastave razvijati onako kako bi trebali – za tri do četiri godine mogli govoriti o reprezentaciji koja pripada samom vrhu evropskog fudbala.
Prvi preduslov za takav iskorak već imamo, i on se ogleda u dvije ključne činjenice. Prva je da danas u Savezu sjede ljudi koji su se tom poslu – dovođenju i vezivanju tih igrača za reprezentaciju – posvetili ozbiljno, sistematski i bez fige u džepu.
Taj proces je prvi započeo Zvjezdan Misimović, kojem, pored ogromnih igračkih zasluga, dugujemo i dovođenje nekoliko istinskih “prvoboraca” ovog novog talasa u reprezentaciju. Njegov posao je potom nastavio Emir Spahić, koji zajedno s aktuelnim stručnim štabom i ostalim rukovodećim strukturama radi zaista nevjerovatan posao – tih, uporan i studiozan, onakav kakav se u našoj zemlji rijetko viđa.
Drugi preduslov je možda još važniji: generacijska podudarnost. Savremeni fudbal je, sviđalo se to nama ili ne, prije svega biznis. Savremeni reprezentativni fudbal nimalo nije izuzet od tog pravila. Igrač koji se danas odlučuje za neku reprezentaciju, pored svih onih silnih floskula o srcu, krvi, ponosu i djedovini, najprije i najozbiljnije razmišlja o svojoj karijeri. Reprezentacija je izlog. Ona prodaje, ona otvara vrata i omogućava one najljepše, rijetke karijerne trenutke. Reprezentativac neke zemlje pravi bolje transfere; reprezentativac jake reprezentacije – one najveće.
Uz to, dobija priliku da doživi čisto sportska iskustva koja klupski fudbal, ma koliko moćan bio, jednostavno ne može ponuditi. Svjetsko prvenstvo je, ipak, uz Olimpijske igre, vrhunac sporta kao takvog. Zato današnji fudbaler, zajedno sa svojim roditeljima, menadžerima, PR timovima, advokatima, stilistima i ko zna kim još, bira projekte.
Postavlja se vrlo konkretno pitanje: kakav je projekat jednog saveza i jedne reprezentacije, a kakav je projekat drugog? Šta vi meni, kao anonimnom n.n. talentu, nudite – a šta mi nude oni drugi? Gdje ću igrati, s kim ću igrati, kako ću se uklopiti i, što je najvažnije, koliki je plafon te reprezentacije? Ono što Englezi precizno zovu ceiling. I upravo taj drugi uslov danas ispunjavamo.
KIČMA BUDUĆE VRHUNSKE REPREZENTACIJE VEĆ JE OFORMLJENA
Tarik Muharemović, 22-godišnjak koji je u ovom trenutku među pet najtalentovanijih i najtraženijih mladih štopera Evrope, za kojeg se redom bore Mančester Junajted, Njukasl Junajted, Totehnem, Aston Villa, Inter i Juventus, i koji je trenutno drugi najbolje ocijenjeni defanzivac italijanske Serie A.
Kerim Alajbegović, 18-godišnji wunderkind Red Bul Salzburga, za kojeg je gotovo izvjesno da će uskoro obući dres Real Madrida, Bajerna ili kluba tog kalibra.
Amar Dedić, 23-godišnji fudbaler Benfike, oko kojeg se danas ne nadmeću Mančester Siti i Real Madrid – po Skaj Sportu i svim relevantnim španskim sportskim listovima.
Esmir Bajraktarević, 20-godišnji fudbaler PSV Ajndhovena, vjerovatno najtalentovaniji poslijeratni bh.fudbaler ako govorimo o čistom, suhom fudbalskom talentu.
Zatim Eman Košpo, 18-godišnji izdanak Barselonine La Masije koji danas nastupa za Fjorentinu, kao i Arjan Malić, 20-godišnja zvijezda Šturm Graca. I da ne idem dalje. U takvoj konstelaciji, sa takvim imenima i takvom perspektivom, svim onim ostalim potencijalnim reprezentativcima napokon imate šta ponuditi. Ne priču, ne emociju, ne ublehu – nego projekat.
Ova priča, kada bi se ovdje zaustavila, bila bi sasvim zaokružena i svrsishodna. Pobrojani su brojni izrazito talentovani mladi igrači – valja naglasiti, gotovo bez izuzetka iz dijaspore – i precizno su analizirani preduslovi pod kojima je moguće vrbovati buduće reprezentativce. Lijepo, jasno, školski.
Međutim, u našem konkretnom slučaju situacija je kudikamo zanimljivija, da ne kažem – luđa. Jer, uprkos činjenici da je u posljednje dvije godine čitava plejada ultratalentovanih mladih fudbalera već “upala“ u našu reprezentaciju, promijenivši sportska državljanstva; uprkos tome što smo danas jedna od najmlađih reprezentacija u Evropi; uprkos tome što, recimo, i sâm hrvatski selektor Zlatko Dalić javno govori kako očekuje da će Bosna i Hercegovina za nekoliko godina biti među najboljim evropskim selekcijama – čini se da, kako bi rekla braća Hrvati, u pričuvi, dakle izvan same reprezentacije, imamo barem duplo više kvalitetnih igrača nego što ih trenutno nastupa u njoj.
I to uz realnu perspektivu da svi oni jednog dana zaigraju pod istom zastavom. Ali da bi se to desilo, o tim igračima se mora govoriti. Ne usputno, ne lakonski, ne mjestimično i, nažalost, ne naručeno – nego sistematski, na jednom mjestu, planski i projektno.
Naša javnost, naša sportska publika i, u konačnici, naši sportski radnici i ljudi u Savezu, ali i sami igrači o kojima je riječ moraju znati da ta mogućnost postoji. Mora se stvarati pritisak. Ne zbog toga da bi poneki kupljeni novinar ušićario kakvu guzovaču, niti da bi neki menadžer progurao svog pulena na spisak za neku beznačajnu prijateljsku utakmicu, nego zato što se, kako sam već naveo, ovdje otvara mogućnost za nešto mnogo veće. Mogućnost da se sutra objedini reprezentacija koja bi imala preko petnaest igrača u rasponu godina od 17 do 23.
Reprezentacija koja bi, za tri do četiri godine – kada bi najmlađi s tog spiska imali dvadeset, a najstariji tek dvadeset šest ili dvadeset sedam – bila u realnom rangu najjačih selekcija Starog kontinenta. Stoga, počnimo od osnova. Počnimo sistematski imenovati.
PROČITAJTE TA IMENA I DOBRO IH ZAPAMTITE
Ako bismo, dakle, krenuli redom, bez euforije ali i bez prevelike svedenosti, jedno ime se samo po sebi nameće kao paradigmatsko za ovu novu priču: Adin Ličina. Ne samo zbog porijekla, koje je ovdje sporedna stvar, nego zbog profila igrača koji bh. reprezentaciji hronično nedostaje. Riječ je o 18-godišnjem fudbaleru formiranom u njemačkom sistemu, danas članu Bajerna II, igraču koji se prirodno kreće između ofanzivnog veznog reda i krila, s naglašenom tehnikom, driblingom, pregledom igre i izrazitom ljevicom.
Ličina je igrač koji je prošao apsolutno sve mlađe selekcije Njemačke, od U-15 do U-19, trenirao s prvim timom Bajerna i vrlo rano debitovao za njega. Nažalost, doživio je tešku povredu koljena koja je nakratko usporila njegov razvoj, no danas je ona iza njega.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, Ličina bi, zajedno sa Alajbegovićem i Bajraktarevićem, za koju godinu mogao predstavljati jednu od najubojitijih navala u Evropi: igrač sposoban da poveže linije, preuzme odgovornost u međuprostoru i razbije predvidljivost igre. Njegova trenutna pozicija u Bajernu, obilježena brutalnom konkurencijom i neizvjesnim putem ka stabilnom mjestu u prvom timu, naročito nakon teške povrede, sama po sebi otvara ozbiljna pitanja, tim prije što su interesovanje za Ličinu već javno iskazali Milan i Juventus koji od njega očekuju da preraste u ono što je danas Kenan Jildiz. Upravo zato Ličina postaje savršen lakmus-papir ozbiljnosti našeg Saveza.
Ako je Ličina pitanje profila, Dženan Pejčinović je pitanje gole egzistencije napada. Visok, snažan i tehnički potkovan napadač, rođen u Minhenu, formiran u sistemima Bajerna i Augsburga, danas član Volfsburga, već je u vrlo ranoj dobi pokazao da će izrasti u vrhunskog špica. U mlađim selekcijama Njemačke pogađao je gotovo u ritmu jedne utakmice – jedan gol, a u Bundesligi je već počeo da se nameće kao vodeća figura, ušavši nedavno u istoriju kao najmlađi strijelac het-trika u tom takmičenju.
U trenutku kada je Edin Džeko na krajnjem zalasku veličanstvene karijere, a Haris Tabaković već u zrelim napadačkim godinama, iako je i Demirović u najzrelijim godinama, pred Pejčinovićem se otvara gotovo prirodan prostor za ulogu prvog napadača Bosne i Hercegovine. Nije slučajno da ga njemački mediji, s jasnom simbolikom, nazivaju Baby Džeko – i Dijamant je, uostalom, svoju veliku evropsku priču započeo upravo u Volfsburgu. A sada zamislimo napadački kvartet budućnosti: Bajraktarević (20) na jednom krilu, Alajbegović (18) na drugom, Ličina (18) kao ofanzivni vezni, i Pejčinović (20) u špicu.
Prije nego li, poštovani čitaoče, zaključite da trčimo pred rudu, da se ogradimo: potpuno je moguće da neki ili svi navedeni igrači ne ostvare svoj puni potencijal, ili da, čak i ako talent postoji, nikada ne naprave iskorak koji bi opravdao današnja očekivanja. Istorija fudbala – i sporta uopšte, kao i života – puna je takvih primjera. Ali, šta ako ostvare svoje pune ili približno pune potencijale?
OD KENANA BUSULADŽIĆA DO KENANA JUSIĆA – VELIKA BAZA TALENATA
Ukucajte njihova imena na jutjubu i pogledajte njihove hajlajtse, naravno, na onom nivou na kojem su igrali ili trenutno igraju. Zatim zamislite da, nekim prirodnim putem i zadržavši svoje prepoznatljive igračke profile, dođu na najviši nivo. Kakva bi tek bila navalna linija reprezentacije Bosne i Hercegovine? Kakav bi to ritam, koja dinamika i kakva dimenzija igre nastala kada bi oni, svaki sa svojim jedinstvenim darom, stvorili sinergiju na najvišem nivou?
No, krenimo dalje.
Na sredini terena, daleko od očiju naše javnosti, raste 18-godišnji Kenan Busuladžić. Tinejdžer koji već igra ozbiljan seniorski fudbal u dresu Malmea, koji zabija golove, drži posjed, distribuiše loptu s preciznošću od gotovo devedeset posto, i kojeg Šveđani već sad nazivaju novim švedskim Ćavijem.Igra za mlađe selekcije Švedske, ali posjeduje bh. pasoš, te bi mogao donijeti ono za čim tragamo još od Miralema Pjanića i Harisa Medunjanina. Busuladžić još uvijek nije “gotov proizvod”, ali jeste ozbiljna investicija.
A ozbiljne investicije se, znamo to iz fudbala, prave na vrijeme. Tarik Muharemović debitovao je za A reprezentaciju sa 20 godina, kao igrač Juventusove Primavere – potez koji sam tada, priznajem, dočekao s nevjericom, gotovo s psovkom. U mojoj tadašnjoj percepciji, pozivanje igrača iz omladinskog/rezervnog pogona, izvan seniorske konkurencije, djelovalo je kao svojevrsna degradacijasame ideje A selekcije. Danas, međutim, kada vidimo u kakvog je igrača Muharemović izrastao – i pritom ne zaboravimo da je imao više reprezentativnih opcija – jasno je da je riječ bila o potezu koji je bio istovremeno mudar i lucidan. Jer kvalitet se, na kraju, uvijek prepozna prije nego što se potpuno materijalizuje.
Nešto složeniji slučaj je 19-godišnji Ermin Mahmić. Ofanzivni veznjak formiran u bečkom Rapidu, afirmisan kroz austrijsku i češku ligu, danas prva zvijezda Slovana iz Libereca. Igrač koji donosi golove i asistencije iz drugog plana, koji se snalazi u taktički zahtjevnim sistemima i koji već privlači pažnju ozbiljnih skauta. Njegova reprezentativna biografija je šarena: Austrija, BiH, pa opet Austrija. Upravo zato je njegov slučaj delikatan. Mahmić ima još uvijek otvorena vrata – pitanje je samo hoće li neko s naše strane znati ga provesti kroz njih.
Posebna priča, i to bez ikakve zadrške, jeste 19-godišnji Luka Topalović. Ako kod većine nabrojanih talenata ostavljam prostor za oprez, za onu zdravu skepsu koju nas je istorija fudbala naučila, ovdje je nemam ni u tragovima. Ovo je igrač za kojeg, naprosto, ne sumnjam da će praviti velike stvari. Evropski mediji već pišu o njemu, Gardijan ga je uvrstio među Top 60 svoje generacije, a Inter mu je dao prve seniorske minute u Serie A. Ofanzivni veznjak, ali ne od ovih današnjih. Dug korak, dubinski dribling, moćan u duelu, prirodno snažan, s fantastičnom dubinskom loptom i osjećajem za prostor koji se ne uči.
Njegovi pokreti, način na koji prima loptu i okreće se u prostoru, imaju onu rijetku eleganciju koja neodoljivo podsjeća na Zidana. Topalović je mladi reprezentativac Slovenije, i nije bez razloga što su slovenački mediji nedavno – kako su prenijeli i brojni naši portali – otvoreno upozoravali da bi ga Bosna i Hercegovina mogla “oteti”. Ta nervoza nije slučajna. Porijeklom iz Kotor Varoši, Luka Topalović ima sve predispozicije da preraste okvire talenta i postane fudbaler svjetskog renomea.
U defanzivnom bloku, posebno iskače jedna figura koja nosi u sebi sve elemente elitnog igrača u nastajanju. Mirza Ćatović, ljevonogi defanzivni vezni iz Štutgarta, je igrač koji ne samo da može igrati na poziciji zadnjeg veznog, već se prirodno snalazi i kao centralni vezni ili čak kao štoper – što ga čini izuzetno vrijednim u modernom fudbalu gdje se traži univerzalnost i taktička fleksibilnost.
Ćatović već s 18 godina pokazuje taktičku zrelost iznad svojih godina, mirnoću u posjedu i stabilnost u organizaciji igre, a skauti velikih klubova prate ga intenzivno kao jednog od najperspektivnijih defanzivnih igrača svoje generacije. Rođen je u Tutinu i nosi višestruko državljanstvo – Bosne i Hercegovine, Njemačke i Srbije. Njegov potencijal je tako impresivan da su ga Mančester Siti i njihov direktor akademije Tomas Kruken već uočili kao ključnu metu iako je Ćatović u februaru 2025. potpisao novi ugovor sa Stuttgartom do 2028. godine, što sugeriše da će Građani morati platiti obeštećenje ako žele njegov transfer.
Na bokovima, 20-godišnji Kenan Bilalović se nameće kao moderno, atletski moćno i ofanzivno rješenje. Rođen i fudbalski školovan u Švedskoj, čiji je i mladi reprezentativac, danas je već standardan u škotskom Aberdinu, s golovima i minutama u škotskoj ligi. Igrač koji napada prostor, koji ima brzinu i fizičku snagu, ali i njuh za gol u završnici.
Tu je i 19-godišnji Prešs Ugvu (Precious Ugwu), štoper koji je formiran u čuvenoj Ajaksovoj školi, a danas je starter u holandskom prvoligašu Volendamom. Rođen je 8. februara 2006. u Filderstadtu(Njemačka), visok je 192 cm i igra primarno kao centralni defanzivac, s mogućnošću igranja i kao desni bek ili defanzivni vezni, pokazujući atletičnost, taktičku disciplinu i fizičku snagu koje su rijetke za njegove godine. Ugvu je bio starter u svih pet utakmica nedavnog Evropskog prvenstva za igrače do 19 godina, gdje je Holandija osvojila titulu prvaka Evrope, uključujući finalnu pobjedu nad Španijom 1:0 – turnir na kojem je bio jedan od najdosljednijih defanzivnih igrača i na kojem je bio uvršten u tim prvenstva. Nakon tog uspjeha, karijeru je nastavio u Volendamu, potpisavši troipogodišnji ugovor do ljeta 2028., što mu daje priliku da se etablira u seniorskom fudbalu.
Što se tiče reprezentativnog statusa, Prešs ima pravo nastupa za Bosnu i Hercegovinu preko majke Mirele, koja je rodom iz BiH. Nadalje, on govori naš jezik, te je u više navrata javno iskazao želju da u budućnost nastupa za BiH.
Ljevonogi napadač Šturma iz Graca, 21-godišnji Belmin Beganović takođe mora biti ozbiljno razmatran kao opcija u širem reprezentativnom horizontu Bosne i Hercegovine. Rođen u Bihaću, formiran u austrijskom sistemu, Beganović danas pripada krugu mladih reprezentativaca Austrije, što samo po sebi govori o nivou na kojem se kreće i o percepciji njegovog potencijala u jednoj konkurentnoj fudbalskoj sredini. Riječ je o modernom ofanzivcu: ljevonog, pokretan, sposoban da igra i kao krilo i kao drugi napadač, igrač koji voli ulaziti iz poluprostora i napadati gol pod oštrim uglom. Ne oslanja se isključivo na brzinu, nego na inteligentno kretanje, mekano primanje i osjećaj za tajming.
Golman Kenan Jusić – ime je koje je u našim medijima potpuno nepoznato, a riječ je o jednom od najintrigantnijih mladih golmana rođenom u Austriji; 20-godišnji Bečlija, porijeklom iz Čelinca (po roditeljima), standardni je čuvar mreže Jang Vajlots Austrija Vijena, druge ekipe bečke Austrije koja se takmiči u Drugoj ligi. Ono što ga čini posebno zanimljivim jeste njegova fudbalska avangardnost.
Jusić je, naime, prošao sve omladinske selekcije Austrije kao golman koji, osim odbrana, takođe gradi posjed, preuzima odgovornost za distribuciju i učestvuje u organizaciji igre, ulogama koje se u savremenom fudbalu sve više traže od čuvara mreže. Jusić je, vrijedi dodati, bio član i prvi golmansvih austrijskih selekcija od U-15 te kapiten U-17, U-18 i U-19 reprezentacije Austrije te kao jedan od najvećih fudbalskih prospekata ove države (koja ima izgrađen nevjerovatan fudbalski sistem i mnogo ulaže u najvažniju sporednu stvar na svijetu) već bio pozivan u A fudbalski kamp mladih talenata od strane selektora seniorske reprezentacije Ralfa Ragnika.
U eri kada golmani funkcionišu kao dodatni libero, Jusić posjeduje mirnoću pod pritiskom, izvrsnu tehniku s loptom i sposobnost da u najkritičnijim trenucima smiri igru i diktira ritam. Međutim, iako je iza njega već više od 50 seniorskih nastupa, kao i preko 25 reprezentativnih utakmica u različitim austrijskim selekcijama, u bh. medijima o njemu nije napisana niti jedna jedina rečenica izuzev jednog tekstuljka o pozivu u austrijsku mladu reprezentaciju. Golmani, istina, sazrijevaju sporije. No oni koji imaju potencijal, poput 191 cm visokog Jusića, moraju biti prepoznati, imenovani i uključeni u sistem na vrijeme, dok još nije kasno.
MALIK JAKUPOVIĆ KAO SUHO ZLATO
Na kraju, ali nipošto najmanje važno, dolazimo do najmlađeg na ovoj listi, ali ujedno jednog od najjačih mladih aduta bh. fudbala – Malika Jakupovića. Šesnaestogodišnji centarfor iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD) već sad nosi aureolu nastajuće fudbalske veličine, iako je još uvijek u tinejdžerskoj fazi razvoja. Rođen 24. juna 2009. u Sterling Hajtsu, Mičigenu, visok oko 190 cm, Jakupović igra kao klasični napadač. Instinkt za gol, nevjerovatna tehnička nadarenost, dribling, osjećaj za prostor i sposobnost da se nađe u pravom trenutku na pravom mjestu jednostavno su urođeni dar – nešto što se ne može naučiti, a što već sada razdvaja Malikovu igru od ostalih vršnjaka.
Za Filadelfija Junijn II u MLS NEXT Pro ligi Jakupović je standardni starter, sa osam golova na 16 nastupa. Njegova sposobnost da odlučuje utakmice dodatno je potvrđena na reprezentativnom nivou. Naprimjer, u nedavnoj prijateljskoj utakmici U17 selekcija SAD-a protiv Engleske Malik je postigao dva velemajstorska pogotka koja su postala viralne senzacije u BiH, i to zbog načina koji neodoljivo podsjeća na mladog Zlatana Ibrahimovića – s istim instinktom, preciznošću i drskošću u završnici kakvu je Ibrahimović pokazao svojim čuvenim golom protiv NAC Brede.
S obzirom na to da Malik Jakupović već igra seniorski fudbal, te uzimajući u obzir da se donja granica godina za ulazak u seniorski fudbal u posljednjih nekoliko godina drastično spustila – dovoljno je podsjetiti na primjer Lamina Jamala, koji je sa 16 godina postao prvak Evrope sa Španijom i bio možda i ključni igrač te generacije Crvene furije – jasno je da nema još puno vremena za čekanje.
Fudbaleri pobrojani u ovom tekstu nisu ni izbliza jedini koji se moraju promišljati u kontekstu buduće reprezentacije Bosne i Hercegovine. Spisak se može bez većih poteškoća udvostručiti, budući da tu tu još bisera, naročito onih u omladinskim kategorijama, ali i onih koji već danas igraju seniorski fudbal.
Ipak, svjesno smo se odlučili za sveden pregled, kako se, dragi čitaoče, ne bismo izgubili u kakofoniji imena, godišta, omladinskih selekcija i poluinformacija koje obično zamagle suštinu. Igrače koje smo naveli izdvojili smo s namjerom, jer vjerujemo da su upravo oni, u ovom trenutku, fudbaleri koje svim raspoloživim sredstvima – jasnom vizijom, konkretnim planom, ozbiljnim razgovorima, obećanjima koja imaju pokriće, pa i dodvoravanjima i uljepšavanjima – moramo dovesti pod svoju zastavu.
Ako u tome uspijemo, prvi put u svojoj istoriji mogli bismo imati reprezentaciju čiji će domet biti daleko iznad pukog plasmana na veliko takmičenje. Reprezentaciju kojoj cilj, dakle, neće biti odlazak na Mundijal ili Euro – nego ozbiljan rezultat na njima.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Pročitajte još:
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–
