OSAM DECENIJA KASNIJE: Kako smo od slavnih predaka došli do političkih karikatura i obesmišljavanja naslijeđa ZAVNOBIH-a

Osamdeset dvije godine kasnije

———————————————————

Osnivačka skupština Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) održana je u Bihaću 26. novembra 1942. godine.

U pozdravnom telegramu sa svečane sjednice Osnivačke skupštine AVNOJ-a koju je Predsjedništvo ovog vijeća uputilo Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) navedeno je da će „učiniti sve da veliku zastavu jedinstva i bratstva naših naroda u svetoj oslobodilačkoj borbi, koju je podignula Komunistička partija, organizator Narodnog ustanka, visoko dignu i da pod njom ujedine sve rodoljubive snage naroda Jugoslavije u borbi za pobjedu nad krvavim fašizmom, ustaškim i četničkim izdajnicima i u borbi za oslobođenje“.

U toku prvog zasjedanja (26-27. novembra 1942.) usvojena su dva dokumenta – Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a i Proglas narodima Jugoslavije.

TITO I KARDELJ NAZASLUŽNIJI ZA RAVNOPRAVNU REPUBLIKU

U Rezoluciji se, između ostalog, navodi da se talas antifašističke borbe sve više širi i da narodne mase shvataju da je Narodno-oslobodilačka vojska njihov jedini zaštitnik. Dalje se ističe da je narod krvavo platio naivnu vjeru u sporazum četnika sa ustašama i okupatorima, što se pokazalo kao sporazum za masovno ubijanje Srba od strane ustaša, Hrvata i muslimana od strane četnika, dok na mnogim mjestima pokolje vrše svi ti zlikovci zajedno nad sva tri naroda.

„Skupština zbog toga javno ulaže protest protiv postupaka izbegličke jugoslovenske vlade koja rasipa odlikovanja baš na najgore zločince i izdajice i obmanjuje svetsku javnost kako borbu protiv okupatora u Jugoslaviji vodi njen ministar Draža Mihailović.“

U Proglasu narodima Jugoslavije, obraćaju se svim narodima posebno. Između ostalog se navodi da Bosanci i Hercegovci (misli se na sva tri naroda BiH) samo ujedinjeni i složni i u redovima Narodno-oslobodilačke vojske mogu ostvariti zajedničku budućnost.

Ono što je važno podsjetiti, jeste da je osnivanje zemaljskih antifašističkih vijeća narodnog oslobođenja proizašlo iz zaključaka usvojenih na prvom zasjedanju AVNOJ-a. O tome piše i dr. Ivan Ribar u izvještaju o radu Izvršnog odbora AVNOJ-a između dva zasjedanja.

Međutim, kako navodi Marko Attila Hoare u svojoj knjizi Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, koristeći se arhivskim materijalom, komunisti nisu mogli sazvati drugo zasjedanje AVNOJ-a sve dok se ne donese odluka o položaju BiH, odnosno o tome kakav će joj status biti dodijeljen – još uvijek nije bilo isključeno da bude autonomna pokrajina koja je podređena ili jugoslovenskoj federaciji ili nekoj od republika (Srbiji i Hrvatskoj). Što bi zapravo značilo da u tom slučaju neće imati isti status kao ostale republike, a u kontekstu današnjice pokazuje da Bosne i Hercegovine ne bi bilo nikako, ili u ovim granicama.

Tito se u julu 1943. godine sastao sa članovima Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, interesujući se za sazivanje zemaljskog antifašističkog vijeća, čime je nagovijestio da će BiH unutar Jugoslavije imati mjesto kao i njene druge federalne jedinice. Hoare dalje piše o podjelama među komunistima Jugoslavije i različitim prijedlozima o statusu BiH u Jugoslaviji.

Ono što je dalje bitno, tiče se Titovog obavještenja iz oktobra 1943. godine, u kojem naređuje Štabu Trećeg bosanskog korpusa da Pokrajinski komitet odmah pređe u srednju Bosnu. U delegaciju su bili brojni članovi, ali najznačajniji su Rodoljub Čolaković, Avdo Humo i Sulejman Filipović.  

U toku susreta, Čolaković i Humo su zagovarali stav da BiH mora biti punopravna republika unutar Federacije, dok su Moša Pijade, Milovan Đilas, Sreten Žujović zagovarali da bude autonomna pokrajina. Pozivajući se na diskusiju Avde Hume sa naučnog skupa na temu: „AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942-1943)“, održanom u Sarajevu 22. i 23. novembra 1973., Mirko Pejanović piše da su se Humo i Čolaković usprotivili ovoj frakciji, naglašavajući nekoliko razloga.

Prvi je da je BiH historijska i geografska prirodna cjelina, i u njoj vijekovima žive zajedno međusobno izmiješana tri naroda, koji imaju i svoje specifičnosti, ali  i brojne elemente zajedništva u svom kulturnom postojanju. Kao drugo se navodi težnja sva tri naroda da stvore zajedničku republiku BiH, u okviru jugoslovenske federacije, jer će se tako svi narodi najbrže razvijati.

I kao treći argument se navodi da bi BiH kao autonomna pokrajina mogla postati “jabuka razdora između Srba i Hrvata, da izazovu u određenim okolnostima nacionalizam, šovinističke strasti i neke oblike svojatanja kod zaostalih društvenih grupa iz Srbije i Hrvatske, kao i sličnih grupa u samoj Bosni i Hercegovini čije su političke koncepcije preživjele”.

Kako dalje navodi Pejanović, pozivajući se na članak Rodoljuba Čolakovića iz 1974. godine, članovi CK KPJ, Pijade, Žujović i Đilas nisu se složili s argumentima koj su iznijeli Čolaković i Humo u ime PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Njih trojica su zastupali stav da Bosna i Hercegovina ne može biti republika, jer ne postoji bosanskohercegovačka nacija, da je republika nacionalna kategorija, što je označeno kao zarobljenost Staljinovom koncepcijom o naciji, a izrazili su sumnju i o definiciji Muslimana kao posebne nacije.

PRVO ZASJEDANJE ZAVNOBIH-a

Prema svjedočenju Avde Hume, zapravo su Edvard Kardelj i Tito zaslužni zašto je prošla njegova i Čolakovićeva koncepcija. Naime, Kardelj je prihvatio argumente njih dvojice i predložio da se obavi razgovor sa Titom, koji je prihvatio njihov prijedlog o statusu BiH u okviru jugoslovenske federacije.

Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a je održano 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu. Na osnivačkoj skupštini je prisustvovalo 247 delegata iz svih dijelova BiH, a 173 je imalo pravo glasa. Predsjednik Vijeća je bio Vojislav Kecmanović Đedo. Na ovom, prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, dati su temelji državnosti Bosne i Hercegovine, kao ravnopravne republike unutar jugoslavenske federacije. Usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH. 

Vjerovatno je najcitiranija rečenica iz Rezolucije ona iz tačke 5., u kojoj se navodi da BiH „nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i muslimanska i hrvatska“. Ta rečenica u današnjem vremenu, u kojem jedan narod priča o otcjepljenju, drugi potencira novi entitet, a treći govori o brizi za cjelovitu BiH, iako ih većina nikada nije kročila u više od polovine te zemlje, zvuči kao najobičnija floskula.

Prema Zapisniku sa prvog zasjedanja, izabran je Prezidijum od 31 člana, a u Predsjedništvo ZAVNOBiH-a predloženi su: predsjednik dr. Vojislav Kecmanović, ljekar, prvi potpredsjednik Avdo Humo, književnik i član AVNOJ-a, drugi potpredsjednik Aleksandar Preka, bivši narodni poslanik HSS-a, treći potpredsjednik Đuro Pucar-Stari, član Oblasnog NOO-a, član AVNOJ-a, sekretar Hasan Brkić, politkom XXVII divizije. Među članovima Prezidijuma bili su i Sulejman Filipović, Rodoljub Čolaković i Hamdija Ćemerlić.

Historičar Enver Redžić navodi da je na drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu 30. juna i 1. i 2. jula 1944. godine ovo vijeće  konstituisano kao najviša zakonodavna i izvršna vlast u BiH, dok je na trećem zasjedanju održanom u oslobođenom Sarajevu 26-28. aprila 1945. godine obrazovana Vlada BiH, a 31. decembra 1946. godine usvojen je Ustav, koji je odredio položaj BiH kao Narodne republike u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.

PREDSKAZANJE KLERONACIONALISTIČKE STIHIJE

Redžić se u svom referatu  iz 2003. godine, napisanom povodom 60. godišnjice ZAVNOBiH-a, podsjetio na referat uglednog profesora Hamdije Ćemerlića sa obilježavanja tridesete godišnjice ZAVNOBiH-a. Ćemerlić je tada istakao da iskustva savremenih federacija pokazuju kako je potrebno istovremeno uvažavati autoritet centralne vlasti i osigurati slobodu njenih sastavnih dijelova. Upozorio je da federacija može oslabiti i raspasti se ako se zanemari širi nacionalni ili regionalni identitet. Redžić je, citirajući tu, u to vrijeme tri decenije staru tezu, zaključio da se ona može shvatiti kao svojevrsno predskazanje kasnijih događaja.

Ratne 1993. godine, Narodna skupština RS-a je na zasjedanju u Mrkonjić Gradu proglasila nevažećim sve odluke ZAVNOBiH-a, dakle, u mjestu prvog zasjedanja i to 25. novembra.

Te iste godine u decembru 1993. u Sarajevu je organizovan Okrugli sto posvećen 50-godišnjici ZAVNOBiH-a, gdje su se okupili historičari, pravnici, ekonomisti, politolozi. Redžić piše da je na skupu podnio referat kome je dao naslov samog Okruglog stola: ZAVNOBiH i sadašnjost.

Kako navodi, u svom referatu se osvrnuo na protekli period i u članku je izdvojio neke od teza. Između ostalog je rekao da bosanskohercegovačka državnost ima uporište prvenstveno u NOP-u, a ne u historijskoj tradiciji, da destrukciju partijske države nije izazvala demokratija, već nacionalistička stihija, te da smo 45 godina imali mir, ali bez demokratije, pa smo izgubili i mir, te sada imamo rat i naciokratije, što je najgore stanje koje je BiH doživjela u svojoj dugoj historiji.

Također je istaknuo da su urušavanje Jugoslavije i BiH poticali kako vanjski hegemonizmi prema BiH, tako i unutrašnji nacionalizmi. Zaključuje da ZAVNOBiH, kao praktički oblik BiH, pripada prošlosti, ali njegove temeljne vrijednosti ostaju historijski neprolazne.

Danas se 25. novembar obilježava kao Dan državnosti u Federaciji BiH, dok je u Republici Srpskojobičan radni dan. Da se tri naroda ne mogu složiti ni oko čega, pokazuje i to što nema zakona o praznicima na državnom nivou. Prisjetimo se i 2017. godine, u vrijeme kada je Dragan Čović bio predsjedavajući Predsjedništva BiH, te je u vrijeme obilježavanja ovog praznika izjavio da neće obilježavati Dan državnosti te godine „jer se svjesno ide ka tome da taj dan obilježi isključivo bošnjački narod, odnosno predstavnici SDA“.

Mediji iz Republike Srpske izvještavaju o „takozvanom Danu državnosti“, a političari iz ovog entiteta često izjavljuju da ne priznaju ovaj datum kao bilo kakav praznik, negirajući time njegov historijski značaj, uz to često naglašavajući da RS teži samostalnosti.

ZAVNOBiH I DEJTONSKA BiH

BiH nije nastala 1943., ali ZAVNOBiH je značajan jer je obnovio državnost BiH i njime je utvrđena teritorijalna cjelovitost, multietničnost i ravnopravnost tri konstitutivna naroda.

Dejtonskim sporazumom iz 1995. potvrđene su granice BiH, priznata je njena  cjelovitost i ravnopravnost konstitutivnih naroda, iako je država podijeljena na dva entiteta. Dejton formalno garantuje ravnopravnost konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba), ali u praksi nisu stvarno ravnopravni niti na lokalnom niti na entitetskom nivou.

Iako je BiH formalno suverena i međunarodno priznata, dvije susjedne zemlje Srbija i Hrvatska se konstantno miješaju u unutrašnje poslove, a ovlaštenja visokog predstavnika da nametne zakone i poništi odluke vlasti dodatno ograničavaju njenu punu suverenost.

Dejtonska Bosna i Hercegovina je frustrirajuća zemlja. Kompleksan politički ustroj, nedostatak konsenzusa među narodima i različite vizije o budućnosti države, uz stalni spoljni uticaj, često otežavaju donošenje odluka i funkcionisanje države.

Dan državnosti faktički svečano obilježavaju samo Bošnjaci. Hrvati uglavnom formalno, jer su u indiferentni prema ovom danu, dok Srbi potpuno negiraju ovaj dan i njegov značaj. Na obilježavanju ovog praznika u Sarajevu svake godine uglavnom slušamo isprazne riječi i fraze aktuelnih političara iz Federacije BiH, nekada izgleda kao da isti ljudi ponavljaju prošlogodišnje govore u kojima mantraju o antifašizmu i slavnoj prošlosti s kojom uglavnom nemaju ništa, nego pripisuju zasluge prošlih generacija.

U zemlji u kojoj politički dužnosnici svako malo koriste govor mržnje koji prelazi i u fašizam (dovoljno se sjetiti Dodikovog govora od neki dan), gdje se veličaju ratni zločinci, a u Republici Srpskoj se njihovi likovi keze sa murala, gdje ulice nose imena onih koji su na zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a okarakterisani kao zlikovci i izdajnici, gotovo je smiješno kada neko u svojim ispraznim političkim govorima ponavlja o antifašizmu koji je ugrađen u temelje ove države. To što je historija 20. vijeka uz sve užase i greške imala i svoje slavne dane, nema nikakve veze sa ovim vijekom. Sve što su stvorile te generacije ostalo je u prošlosti.

Realnost su napadi na maobrojne povratnike, diskriminacija onih koji su u manjini (vidjeti npr. slučaj diskriminacije Bošnjaka u Stocu), politička diskriminacija, ne samo nekonstitutivnih, već i konstitutivnih naroda (dovoljno se sjetiti da npr. Bošnjaci i Hrvati u RS mogu glasati za člana Predsjedništva isključivo iz reda Srba) ili da visoki predstavnik u izbornoj noći može nametnuti izmjene Izbornog zakona BiH.

Također, odnos onih koji svečano proslavljaju ovaj praznik prema akterima ZAVNOBIH-a je u najmanju ruku sraman. Podsjetiću da ni Rodoljub Čolaković niti Vojislav Kecmanović ne postoje u Sarajevu, odnosno, ne postoji nikakav spomen na njih, niti se govori o njihovom značaju. I Sulejman Filipović i Avdo Humo su potisnuti iz sjećanja ovdašnjeg stanovništva, iako je uloga Avde Hume za državnost BiH presudna, a Sulejman Filipović je dobio ulicu na Dobrinji, jer u Sarajevu često važi pravilo da što si bitniji, to ti je ulica dalje od najatraktivnijih i najfrekventnijih lokacija.

Prosto da se čovjek zapita kako smo od takve gospode, intelektualaca i ljudi sa stavom iz vremena ZAVNOBIH-a došli do karikatura koje kao da su ispale iz skečeva Top liste nadrealista.

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još:  

KOLIKO JOŠ DO POTPUNOG EKOCIDA: HE Ulog kao spomenik korupciji i uništavanju prirode (VIDEO)

NAKON ŠTO MU JE PONIŠTENA FAKULTETSKA DIPLOMA: Tužilaštvo KS formiralo predmet protiv Irfana Čengića

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!