KARDIF, ČETVRTAK DVADESET ŠESTOG MARTA: Devedeset minuta za jednu generaciju

Vels, Kardif, dvadeset šestog marta 2026. godine

—————————————————————————–

Postoje utakmice reprezentacije koje su samo utakmice. Tri boda u kvalifikacijama. Još jedna stanica u dugom rasporedu modernog fudbala.

Ali postoje i one druge. Rijetke. One u kojima se sabira mnogo više od rezultata. Utakmice koje imaju neobičnu sposobnost da iz običnog sportskog događaja prerastu u mali istorijski događaj.

Baraž za Svjetsko prvenstvo spada u tu drugu vrstu. A onda postoje i treće. Utakmice koje dolaze iznenada, mimo planova i dugoročnih projekcija. One koje se odigraju u trenutku kada neka generacija još nije završila svoje formiranje. Kada su nosioci igre neočekivano mladi. Ponekad jedva punoljetni. Takve utakmice ne djeluju kao kruna jednog procesa. Više liče na prečicu kroz istoriju. Na nepredviđeni prolaz koji vodi zaobilaznicom do zvijezda.

NAKON VIŠE OD DESET GODINA JOŠ DVA KORAKA

U takvim susretima mjeri se nešto dublje. Domet čitave generacije stavljen je na iskušenje. Devedeset minuta ponekad određuje cijelu deceniju fudbala, a za Bosnu i Hercegovinu Kardif i predstojeća utakmica protiv Velsa nosi upravo tu težinu. Ona bi nas mogla vratiti na veliku scenu na kojoj smo posljednji put bili 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Ono što je uslijedilo poslije ličilo je na dugo lutanje bez jasnog pravca.

Reprezentacija nikada nije uspjela izgraditi ili, ako hoćete, izlučiti novu generaciju u pravom smislu te riječi. Tim se sastavljao od recidiva prošlih ciklusa i improvizovanih rješenja. Igrači koji u dvadeset četvrtoj ili dvadeset petoj godini nisu mogli prići reprezentaciji znali bi debitovati tek pred tridesetu. Umjesto kontinuiteta, oblikovala se neka rogobatna, gotovo sbrda–zdola, mješavina svega i svačega. Jedni su odlazili, drugi dolazili prekasno, treći prerano nestajali – a svi zajedno nedovoljno kvalitetni.

Zbog toga ove kvalifikacije djeluju kao začudna anomalija. Nakon više od deset godina takvog krpljenja reprezentacija se odjednom našla nadomak velike pozornice i s ozbiljnom perspektivom. No,pravi smisao tog trenutka ne nalazi se u nostalgiji za Brazilom, već u generaciji koja tek započinje svoj fudbalski put.

U javnosti se često ponavlja priča o tome kako je Brazil bio vrhunac i kako se takav trenutak teško može ponoviti. Ta je pretpostavka dugo djelovala razumno. Mala zemlja, ograničena baza igrača, nestabilan i politički kompromitovan savez, slaba struka, sve ono što obično prati reprezentacije sa evropske periferije.

No stvari su naglo doživjele zaokret. Relativno nedavno sam pisao o tome kako se u bosanskohercegovačkom fudbalu pojavljuje neobična generacijska koncentracija talenta. Veliki broj igrača između sedamnaest i dvadeset tri godine koji se razvijaju u ozbiljnim evropskim sistemima i ligama. U tom tekstu sam napisao da bi, ukoliko se taj potencijal objedini, Bosna i Hercegovina za tri ili četiri godine mogla imati reprezentaciju koja pripada samom vrhu evropskog fudbala.

U međuvremenu se pojavio još jedan zanimljiv signal. I domaći klubovi počeli su povremeno izvoziti igrače koji mogu opstati u ozbiljnim evropskim ligama. Primjer devetnaestogodišnjeg Nidala Čelika govori dovoljno.

Njegov odlazak iz FK Sarajevo u RC Lens bio je gotovo pa ismijan. U zemlji je dominiralo uvjerenje da će se mladi štoper brzo vratiti kući. Godinu dana ga nije bilo na mapi. A onda se odjednom nametnuo kao standardni igrač u odbrani Lensa koji se nalazi na samom vrhu Ligue 1, čas prvi, čas drugi. Takvi primjeri pokazuju da se bazen talenta širi i na neočekivane meridijane.

UTAKMICA S POSEBNOM TEŽINOM

Ali u Bosni i Hercegovini svaka takva pretpostavka nailazi na gotovo instinktivnu sumnju. Taj refleks ima dublje porijeklo. On pripada jednom širem raspoloženju koje se godinama taloži u ovom društvu. U zemlji obilježenoj kolektivnim neurozama i kompleksima, u prostoru dugog, transgeneracijskog razočarenja, država teško uspijeva proizvesti uvjerljivu sliku vlastite budućnosti, dok je društvo odavno izgubilo naviku da zamišlja neku utopijsku verziju sebe. Kao da živimo u zajednici koja je na neki način rođena umorna.

Iz takvog ambijenta nastaje i poseban odnos prema uspjehu. Sklonost da se svaka mogućnost odmah prizemlji, da se sve što je lijepo izvrgne ruglu i da se svaka nada dočeka s nipodaštavanjem.

U takvom raspoloženju razočarenje dobija čudnu funkciju. Ono omogućava staru društvenu igru. U slučaju fudbala, to je drvlje i kamenje na selektora. Ni Safet Sušić, čovjek koji je naš nacionalni tim odveo na njegovo jedino veliko takmičenje, nije bio izuzet iz tog obrasca. Naprotiv.

Zato utakmica protiv Velsa ima težinu kakvu naše utakmice rijetko imaju. Ona dolazi na mjestu gdje se put razdvaja. Jedan pravac vodi prema obrascu koji već dobro poznajemo. Drugi pravac otvara prostor za nešto kudikamo ljepše. Taj raskrsni trenutak, kada stara kolektivna sumnja susreće realne mogućnosti savremenog fudbala, vodi nas na epohalni prag.

Jedan veliki turnir može probuditi znatiželju za reprezentaciju spolja, privući pažnju velikih klubova, menadžera i trenera, podići cijene igrača, odvesti mlade zvijezde u najveće klubove, probuditi interesovanje za domaću ligu i igrače koji u njoj igraju.

Istovremeno, on može preoblikovati način na koji zemlja gleda sebe samu i način na koji njeno iseljeništvo doživljava vlastite korijene. Plasman na Svjetsko prvenstvo mogao bi biti upravo taj signal koji mladim igračima u dijaspori, od Amerike do Skandinavije, pokazuje da ova reprezentacija ima budućnost koja bi njima, povrh svega, mogla da bude korisna.

VELIKE EKIPE SE RAĐAJU TREUTKOM KOLEKTIVNOG BLJESKA

U tom smislu utakmica protiv Velsa nije samo pokušaj da se ponovi Brazil. Ona je prije svega pokušaj da se otvori prostor za generaciju koja dolazi. Ta generacija već ima svoje prve figure. Amar Dedić, Esmir Bajraktarević, Tarik Muharemović, Kerim Alajbegović, već pomenuti Nidal Čelik, i još nekoliko igrača pred kojima su velike karijere.

U narednim godinama toj grupi mogli bi se priključiti i brojni drugi mladi fudbaleri iz dijaspore, o čemu sam već pisao. Ako se taj proces nastavi, reprezentacija bi mogla dobiti ono što joj je kroz čitavu istoriju nedostajalo. Kontinuitet i bazu, roster od dvadesetak i više igrača koji pružaju širinu i kvalitet, jer reprezentacija je samo onoliko jaka koliko je jaka njena klupa.

Fudbal, naravno, nije čista matematika. Generacije se ne razvijaju uvijek prema planu. Neki talenti zastanu. Neki nestanu. Neki naprave karijere koje niko nije mogao predvidjeti.

Ipak postoji jedno pravilo koje istorija fudbala uporno potvrđuje. Velike ekipe, a naročito one reprezentativne, obično započinju jednim trenutkom kolektivnog bljeska ravnog sportskom velikom prasku. Za ovu reprezentaciju takav trenutak mogao bi biti upravo ovaj baraž. Ta utakmica ima još jednu dimenziju. Ona se tiče generacije koja odlazi. Edin Džeko i Sead Kolašinac posljednji su preostali igrači iz ekipe koja je 2014. igrala na Svjetskom prvenstvu.

Njihove karijere već odavno imaju sigurno mjesto u istoriji bh. fudbala. Ali sport ima neumoljivu logiku vremena. Svaka generacija i u sportu i u životu ima svoj labuđi pjev, a za njih taj trenutak mogao bi se zbiti upravo u ovom baražu, posljednjem velikom izlasku na svjetsku scenu koja će biti upriličena na ljeto u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Meksiku, kao jedno kasno i krasno zbogom.

Ovaj baraž nosi i simboliku mnogo širu od nečijeg posljednjeg plesa. Preživjelo se, izašlo iz mraka, rodila se generacija koja nije odrasla u surovom izbjeglištvu, iako često jeste u tuđini, koja nije morala po tek deminiranim poljima ići na prve treninge, koja zna samo za život. Dok su njihovi prethodnici rascvjetavali talenat u zbjegu, u gradovima kakvi su Keln, Salzburg i Eplton u Viskonsinu, daleko od blata i jada naše recentne istorije, rađali su se fudbaleri – djeca nekog novog doba. Stoga, ovaj baraž stavlja pred nas rijetku harmoniju prošlosti i budućnosti, trenutak u kojem se generacije dodiruju i vrijeme stoji u mjestu poput stećka.

Na jednoj strani veterani na izmaku svog kruga, na drugoj mladi koji tek započinju svoj fudbalski put, a slijed utakmice odredi da se njihove sudbine, makar na tren, ukrste. U slučaju trijumfa, prvi će zaraditi dostojan oproštaj od reprezentativnog dresa, dok će potonji dobiti najveću moguću pozornicu na samom početku svojih karijera.

PROĐEMO LI VELS, ITALIJA PADA

A onda dolazimo do posljednje dimenzije ove utakmice. Ona se ne može kvantifikovati brojkama niti obuhvatiti rezultatima. U zemljama poput naše sport poprima funkciju koju u stabilnim društvima rijetko susrećemo. Postaje rijetko mjesto kolektivne nade, prostor u kojem se, makar na trenutak, očituje iskustvo zajedničkog uspjeha i kolektivne ontološke potvrde.

Kami je jednom zapisao da je „sve što zna o moralu naučio na fudbalskom terenu“. U tom iskazu krije se više nego što se na prvi pogled nazire. Fudbal nas podsjeća na nešto elementarno, ako ne i primordijalno. Na ideju da je kolektivna sudbina ponekad koncentrisana u jednom kratkom trenutku. Za Bosnu i Hercegovinu taj trenutak sada traje devedeset minuta i mogao bi završiti razočaranjem, kao što se to već toliko puta događalo u prošlosti, ili, što je mnogo rjeđe, pretvoriti se u trenutak trajne potvrde i zajedničke nade.

Zar ne bi takva priča bila sama po sebi poetska pravda?

Ako se to dogodi, utakmica protiv Velsa nadmašiće okvire još jednog fudbalskog baraža, upisavši se kao veče u kojem se rodilo nešto zbilja bajkovito – trenutak koji rijetko dolazi i još rjeđe traje. Zato je treba dočekati s vjerom, dostojanstvenom a ne patetičnom, svjesni trenutka i njegovog blagodatnog potencijala. Samo takva vjera dopušta da se zla sportska kob i duboko usađen gubitnički mentalitet ponekad preobraze upravo u trenucima kada se čini da se ništa više promijeniti ne može.

Možda se pitate zašto ne spominjem i eventualno finale baraža. Odgovor je jednostavan.

Tvrdim da ukoliko prođemo Vels, protivnika u finalu ćemo pregaziti, taman se on zvao Italija.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Pročitajte još: 

DVIJE BIBLIOTEKE POD JEDNIM KROVOM: Dok se čeka završetak zgrade za Univerzitetsku biblioteku, NUBBiH sa svojom građom – u konjušnici!

DOSSIER VALTERA: Kako je u sjedištu bh. diplomatije isprepletena mreža stranačkih, rođačkih i prijateljskih veza

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!