JOVANA KISIN ZAGAJAC: Ako je tužilaštvo kapija pravde — ko kontroliše čuvara?

Tužilaštvo je postalo kapija kroz koju predmet mora proći da bi uopšte došao do suda. A kada je tužilaštvo kapija, postavlja se pitanje: šta ako čuvar kapije ne želi da otvori vrata?

Bosna i Hercegovina je već decenijama na evropskom putu. Taj put ima svoje izvještaje, strategije, akcione planove, reformske agende, ekspertske misije, radne grupe, rokove, uslove i preporuke. Svake godine ponavljaju se iste riječi: vladavina prava, borba protiv korupcije, nezavisno pravosuđe, efikasnost sudova, odgovornost tužilaca, jačanje institucija.

I svake godine građani sve manje vjeruju da se iza tih riječi nalazi stvarna namjera da se sistem promijeni.

Iz perspektive običnog čovjeka – pravosuđe nije ni strategija ni evropski dokument. Pravosuđe je trenutak kada prijaviš krivično djelo i očekuješ da država reaguje. To je trenutak kada neko zloupotrijebi položaj, falsifikuje dokument, uzme javni novac, prevari te, prebije te, nezakonito te liši slobode, uništi ti imovinu, ošteti te kao radnika, akcionara, građanina, aktivistu ili novinara, i kada ti očekuješ da će postojati institucija koja će to ispitati.

U Bosni i Hercegovini, međutim, građanin, kada se nađe u ulozi oštećenog krivičnim djelom, vrlo brzo shvati da njegov put do pravde ne zavisi od sudske odluke, već da bi uopšte stigao pred sud, tom pristupu zeleno svijetlo prethodno mora dati javno tužilaštvo.

Građanin koji je oštećen krivičnim djelom može raspolagati dokumentacijom, svjedocima, službenim aktima, ugovorima, nalazima, fotografijama, porukama ili snimcima. Može podnijeti krivičnu prijavupoliciji ili tužilaštvu, dopunjavati je dokazima, slati urgencije i mjesecima čekati odluku. Ipak, ako tužilac odluči da ne pokrene ili ne nastavi gonjenje, predmet najčešće nikada neće doći pred sud.

U toj tački predmet najčešće ostaje izvan sudnice: dokazi se ne izvode javno, svjedoci se ne saslušavaju pred sudom, optužnica se ne podiže, a sud ne dobija priliku da ispita osnovanost sumnje.

SVJETLANA MUSTAFIĆ-KRUPIĆ: Šta se desilo sa slučajem tramvaja?

Umjesto sudske odluke, oštećeni dobija tužilačko obavještenje da se istraga neće provesti, da se obustavlja, ili da nema dovoljno osnova za dalje postupanje. Već tada njegova uloga u postupku postaje gotovo simbolična. I to je jedna od najopasnijih, a najmanje vidljivih pukotina bosanskohercegovačkog pravosuđa o kojoj se pak premalo priča, a još manje radi.

U ranijem krivičnoprocesnom sistemu postojao je institut privatne krivične tužbe koji je imao važnu demokratsku funkciju: oštećeni je, pod određenim uslovima, mogao preuzeti krivično gonjenje ako javni tužilac odustane, ili neće da goni. Drugim riječima, tužilaštvo nije bilo apsolutni gospodar odluke da li će predmet ikada doći pred sud.

Ako država nije htjela da goni, oštećeni nije nužno ostajao potpuno izbrisan iz postupka. Imao je određenu mogućnost da, kao supsidijarni tužilac, pokuša doći do suda i u konačnici do pravde. Taj institut nije bio savršen niti jednostavan. Nije značio da svako može voditi krivični postupak po svojoj volj niti je pretvarao krivični postupak u privatnu osvetu. Ali jeste predstavljao korektiv tužilačke pasivnosti.

Reforma krivičnog postupka iz 2003. godine uvedena je kao dio šire međunarodne intervencije u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine, nametnuta odlukama visokog predstavnika. Njena deklarisana svrha bila je modernizacija, efikasnija istraga, jačanje tužilaštva i usklađivanje sa međunarodnim standardima. Međutim, jedna od njenih posljedica bila je gotovo potpuno potiskivanje oštećenog iz uloge procesnog korektiva.

Građanin je mogao prijaviti krivično djelo, ali ako tužilaštvo ne želi da goni, njegov put prema sudu – postao je blokiran. Tako smo dobili paradoks u kojem je reforma uvedena u ime efikasnijeg pravosuđa stvorila sistem u kojem neefikasnost tužilaštva postaje nepremostiva prepreka za građanina. Reforma uvedena u ime vladavine prava zatvorila je jedan od puteva prema sudu, dok je reforma uvedena u ime evropskih standarda oslabila je položaj onoga zbog koga bi pravosuđe moralo postojati – oštećenog građanina.

U stručnoj literaturi se upravo taj zaokret opisuje kao napuštanje ranijeg modela u kojem je oštećeni mogao preuzeti gonjenje, uz kasnije djelimično i ograničeno vraćanje tog instituta u Republici Srpskoj izmjenama iz 2021. godine, ali samo u situaciji kada tužilac nakon potvrđivanja optužnice izjavi da odustaje od optužnice. Time je krivični postupak postao gotovo potpuno zavisan od tužilačke odluke. Tužilaštvo je postalo kapija kroz koju predmet mora proći da bi uopšte došao do suda.

A kada je tužilaštvo kapija, postavlja se jednostavno pitanje: šta ako čuvar kapije ne želi da otvori vrata?

U sistemu koji uživa povjerenje građana, odluka tužioca da ne pokrene ili ne nastavi gonjenje imala bi drugačiju težinu. Pretpostavljalo bi se da iza nje stoje profesionalna procjena, unutrašnja kontrola i stvarna odgovornost. U Bosni i Hercegovini takva pretpostavka odavno ne funkcioniše. Oštećeni se može pritužiti i ukazati na propuste u ocjeni dokaza, nesaslušane svjedoke, nepribavljenu dokumentaciju, izostanak finansijske istrage ili površno obrazloženje, ali ta pritužba i dalje ostaje unutar tužilačkog sistema.

Ona nije sudska kontrola, niti građaninu otvara put do suda. Građanin se, dakle, žali sistemu koji je već odlučio da ne postupa. Jedna tužilačka odluka preispituje se unutar istog institucionalnog kruga. To može imati smisla u pravosuđu kojem građani vjeruju. Ali u pravosuđu koje godinama prati reputacija političkog uticaja, selektivnosti, neefikasnosti, unutrašnje solidarnosti i nekažnjivosti, pritužba često izgleda kao hodnik bez izlaza.

Tu se vidi razlika između formalnog i stvarnog pravnog lijeka.

Pritužba zato najčešće ostaje formalni mehanizam, a ne stvaran put do suda. Oštećeni može osporavati tužilačku odluku, ali se njegovi navodi i dalje razmatraju unutar istog sistema, koji u praksi pak nerijetko predstavlja prepisanu odluku. Nezavisan sud, po pravilu, ne odlučuje o tome da li je prijava olako odbačena, da li su dokazi zanemareni, ili da li je istraga morala biti sprovedena. Upravo tu se vidi razlika između procedure koja postoji na papiru, i pravnog lijeka koji građaninu stvarno otvara vrata pravde. Zato pitanje nije samo da li građanin ima pravo na pritužbu. Pitanje je da li ima pravo na sud.

O pravosuđu se najčešće govori kroz velike i vidljive predmete: hapšenja, konferencije za medije, političke reakcije, optužnice koje se godinama ne okončavaju, ili presude koje izazivaju javnu raspravu. Međutim, jednako važan problem ostaju predmeti koji nikada ne dođu do te faze. To su prijave koje se odbace bez ozbiljne istrage, dokazi koji se ne provjere, svjedoci koji se ne saslušaju, finansijski tokovi koji se ne ispitaju, i službena lica koja nikada ne budu pozvana da objasne svoje postupanje.

Upravo u toj fazi, daleko od javnosti i sudnice, često se odlučuje da li će uopšte postojati krivični predmet. Ako tužilaštvo ne podigne optužnicu, nema ni sudskog postupka u kojem bi se provjerilo da li su navodi prijave osnovani. Zbog toga tužilačka odluka o nepostupanju ima mnogo veći značaj nego što se na prvi pogled čini: ona ne znači samo kraj jedne prijave, nego i zatvaranje mogućnosti da se o istom događaju raspravlja pred sudom.

Ovaj problem posebno dolazi do izražaja u predmetima korupcije, zloupotrebe službenog položaja, policijskog nasilja, nezakonitog rada javnih preduzeća, izbornih zloupotreba, uništavanja javnih dobara i drugih slučajeva u kojima se građanin nalazi nasuprot licima sa političkom, institucionalnom ili ekonomskom moći. U takvim okolnostima nije dovoljno pozivati se na tužilačku diskreciju.

Tužilaštvo, naravno, mora imati ovlašćenje da procjenjuje da li postoje osnovi za gonjenje, ali ta procjena ne smije ostati potpuno izvan nezavisne kontrole. Diskrecija nije samovolja, a javni interes ne može biti opravdanje za pasivnost.

SLAPP TUŽBE I OBESMIŠLJAVANJE ISTINE: Kadija te tuži a onda ti i presudi

Evropska unija od Bosne i Hercegovine godinama traži reformu pravosuđa, prije svega kroz jačanje nezavisnosti, odgovornosti i integriteta nosilaca pravosudnih funkcija, efikasnije procesuiranje korupcije i stvaranje mjerljivih rezultata u predmetima od javnog interesa. Ti zahtjevi su opravdani, ali ostaju nepotpuni ako se reforma posmatra samo kroz institucije, a ne i kroz procesni položaj građanina u trenutku kada institucije zakažu.

U krivičnom postupku to pitanje se najjasnije vidi kroz odnos tužilačke diskrecije i prava oštećenog na djelotvoran pravni put. Tužilaštvo mora imati ovlaštenje da procjenjuje da li postoje osnovi za pokretanje i vođenje krivičnog postupka; bez toga nema ozbiljnog, profesionalnog i odgovornog gonjenja. Međutim, u sistemu u kojem odluka tužioca da ne goni najčešće ne podliježe nezavisnoj sudskoj kontroli, diskreciona ovlašćenja tužilaštva lako postaju zatvoreni institucionalni prostor u kojem građanin nema stvaran pristup sudu.

Vladavina prava se zato ne iscrpljuje u nezavisnosti suda koji odlučuje u predmetu koji je već došao do glavnog pretresa. Ona podrazumijeva i postojanje mehanizama koji sprečavaju da predmet, uprkos ozbiljnim navodima i dokazima, bude zaustavljen prije nego što uopšte dođe do suda. Ako sud nikada ne dobije priliku da ispita osnovanost sumnje, javno izvede dokaze i donese odluku, onda se problem ne nalazi samo u efikasnosti tužilaštva, već i u samoj dostupnosti pravde.

To je posebno važno u državi u kojoj se godinama govori o zarobljenim institucijama, selektivnom postupanju i slabim rezultatima u predmetima korupcije i zloupotrebe javne vlasti. U takvom kontekstu monopol tužilaštva nad krivičnim gonjenjem nije samo tehničko procesno rješenje. On postaje pitanje institucionalne ravnoteže: ko kontroliše odluku da se predmet nikada ne iznese pred sud?

Zato bi evropska reforma pravosuđa u Bosni i Hercegovini morala obuhvatiti i pitanje djelotvorne kontrole negativnih tužilačkih odluka. Strategije, akcioni planovi, izmjene zakona i izvještaji o napretku imaju smisla samo ako vode ka sistemu u kojem građanin ne zavisi isključivo od volje tužioca da bi ostvario pristup sudu.

Dakle, evropski standard vladavine prava ne traži samo formalno nezavisne institucije, nego i djelotvorne pravne mehanizme protiv njihove pasivnosti, selektivnosti i samovolje.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

TIK-TAK NA TRGU KRAJINE: Šta broji brojčanik Draška Stanivukovića

VALTER OTKRIVA: Tužilaštvo KS istražuje desetine nezakonitih zapošljavanja iz mandata Benjamine Karić

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!