SVJETLANA MUSTAFIĆ-KRUPIĆ: Šta se desilo sa slučajem tramvaja?

Prošla su dva i po mjeseca od slučaja tramvaja – tramvajske nesreće u Sarajevu u kojoj je smrtno stradao mladić, a maloljetna djevojka ostala trajni invalid. U prvim danima nakon tragedije izgledalo je kao da se pokreće nešto novo u ovom društvu. Brutalnost okolnosti ujedinila je građane u tuzi i bijesu, ali i u zahtjevima za odgovornošću.

Ta energija brzo se prelila na ulice. Protesti su okupljali i mlade i starije, stvarajući utisak da se formira ozbiljan građanski pritisak. Na trenutak je izgledalo kao da će ovaj slučaj ostati u fokusu — da će institucije morati davati odgovore, a javnost insistirati na epilogu. 

Istovremeno, informacije o istrazi bile su spore i često nejasne. Nadležne institucije nisu uspijevale ponuditi konzistentne odgovore, dok su mediji, vođeni emocijama i brzinom izvještavanja, dodatno unosili konfuziju.

U takvom ambijentu, već u prvim danima počelo se javno spekulisati o krivcima, bez dovoljno činjenica. Kako su sedmice prolazile, protesti su počeli slabiti. Razlozi su višestruki, ali među njima je i narativ o političkoj instrumentalizaciji okupljanja. Sumnja da je građanski bunt možda iskorišten često je dovoljna da razbije jedinstvo — a bez jedinstva nestaje i pritisak.

Danas, dva i po mjeseca kasnije, ostalo je osnovno pitanje: gdje je istraga? 

Odgovor je nejasan.

SLAPP TUŽBE I OBESMIŠLJAVANJE ISTINE: Kadija te tuži a onda ti i presudi

Nakon početnih informacija o saslušanim svjedocima i toku vještačenja, javnost više ne dobija konkretne podatke. Posljednje javno obraćanje Tužilaštva Kantona Sarajevo nije se odnosilo na uzrok nesreće niti na eventualnu odgovornost, nego na kritiku medija zbog objave snimka.

Povremeno, pojedini mediji podsjete na slučaj, držeći se osnovnog profesionalnog principa — da se priča ne napušta bez epiloga. U jednoj anketi među građanima dominira isto raspoloženje: frustracija i osjećaj da se ništa ne dešava.

Takva reakcija ne iznenađuje. Prema analizama Transparency Internationala, pravosuđe u Bosni i Hercegovini spada među institucije s najnižim povjerenjem građana. Razlozi su dugotrajni i poznati: percepcija političkog utjecaja, nedostatak odgovornosti i selektivna primjena zakona.

Slične ocjene dolaze i iz Evropske unije. U izvještaju Evropske komisije za 2025. godinu navodi se da u oblasti pravosuđa nije ostvaren napredak, uz kontinuirane probleme neefikasnosti i političkog utjecaja. Posebno se naglašava da dužina trajanja postupaka i nedostatak transparentnosti direktno utječu na povjerenje javnosti.

U takvom kontekstu, slučaj tramvaja ne djeluje kao izuzetak, nego kao primjer šireg obrasca.

Za poređenje, gotovo istovremeno kada se desila nesreća u Sarajevu, sličan incident dogodio se u Milanu. Tamošnja javnost već raspolaže ključnim informacijama — od iskaza vozača, do medicinskih nalaza i kontradikcija koje se provjeravaju u istrazi. Institucije jasno komuniciraju šta je predmet provjera i na osnovu kojih dokaza. 

Razlika nije u brzini pravde, jer ovakvi postupci svugdje traju mjesecima. Razlika je u tome što javnost ima uvid u proces. 

U Bosni i Hercegovini taj uvid često izostaje. Javnost ne zna šta je konkretno predmet istrage, da li postoji osnov sumnje za odgovornost, niti u kojoj se fazi postupak nalazi. Istraga formalno traje, ali iz perspektive građana — nestaje iz javnog prostora. 

Prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, složeniji krivični predmeti u BiH često traju između dvije i pet godina. Sudovi godišnje riješe veliki broj predmeta, ali se istovremeno stvara novi zaostatak. Evropska komisija upravo taj kontinuitet sporosti prepoznaje kao jedan od ključnih problema sistema. 

Međutim, problem nije samo u trajanju, nego u načinu na koji se postupci komuniciraju. Faza istrage u BiH često funkcioniše kao zatvoren prostor. Zakonski okvir omogućava dugotrajne postupke, ali ne obavezuje institucije na redovno i sadržajno informisanje javnosti. Rezultat je paradoks: sistem formalno funkcioniše, ali građani nemaju osjećaj da se slučajevi zaista pomjeraju.

Za razliku od toga, zemlje koje su prošle reformske procese u okviru evropskih integracija uvele su mehanizme veće transparentnosti. Hrvatska je, naprimjer, digitalizovala sudske postupke i omogućila praćenje predmeta, uz jači institucionalni nadzor. Takve promjene Evropska komisija je ocijenila kao značajan iskorak u efikasnosti i upravljanju pravosuđem.

U praksi to znači da građani imaju barem osnovni uvid u tok postupaka, što održava minimum povjerenja u sistem.

U Sarajevu, međutim, slučaj tramvaja nakon početnog šoka ulazi u fazu tišine. Nekoliko šturih saopštenja bez konkretnih odgovora ne mogu zamijeniti kontinuiranu komunikaciju. Problem nije što vještačenje traje. Problem je što u međuvremenu nema informacija.

ASIM MUJKIĆ: Veliki lijepi rat i još veća i ljepša plesna sala

U takvim okolnostima, komunikacija institucija očigledno zavisi od intenziteta javnog pritiska. Kada pritisak oslabi — nestaju i odgovori. Time se zatvara krug: bez informacija nema interesa, a bez interesa nema ni pritiska.

Transparency International upravo ovaj obrazac prepoznaje kao sistemski problem — odsustvo mehanizama koji bi osigurali odgovornost nezavisno od trenutne pažnje javnosti.

Posljedice su konkretne. Porodice žrtava ostaju bez osjećaja da se slučaj kreće ka rješenju, dok građani dodatno gube povjerenje u institucije. Dugoročno, to slabi i preventivnu funkciju pravosuđa.

Zato pitanje u ovom slučaju nije samo šta se desilo u trenutku nesreće. Pitanje je i šta se dešava nakon nje — i zašto javnost o tome ne zna gotovo ništa. Ako slučajevi koji su jednom bili u centru pažnje mogu tako brzo pasti u zaborav, to znači da ne postoji mehanizam koji osigurava kontinuitet odgovornosti. A bez tog kontinuiteta, pravda prestaje biti stvarnost i postaje tek formalna procedura.

Slučaj tramvaja će, bez obzira na sudski epilog, ostati upamćen kao jedno od najstrašnijih stradanja mladih u poslijeratnom Sarajevu — ali i kao rijedak trenutak u kojem su se građani probudili iz dugogodišnje rezigniranosti. Pitanje je samo koliko to buđenje može trajati.

Još nije kasno da se promijeni pravac u kojem bi ovaj slučaj mogao ostati upamćen kao neuspjeh građanskog pritiska pred ustaljenim, višedecenijskim praksama. Odgovornost institucija ne postoji bez javnosti koja je traži. A u ovom sistemu odgovori ne dolaze sami — oni se iznuđuju upornošću.