ASIM MUJKIĆ: Mape, genetička šifra zla

Od neumornih crtača mapa samo me više nerviraju oni koji se svaki put iznova iznenade postavljajući pitanja otkud to, kako je to moguće i slično. Ako se sva tragedija koja nas je zadesila 1990-tih, sva patnja decenija poslije može sažeti u jednu riječ, ta riječ bi bila ‘mape’. To je kao genetička šifra zla koje nas je, skoro prije pola vijeka obuzelo i ne popušta.

Ne biješe li Kutiljerova mapa ‘alibi’ za upotrebu sile na razgraničenju među narodima BiH, da se zna ‘šta je čije’, što i danas slušamo iz RS? Nije li potom, barem u službenim priopćenjima HDZ i HVO mapa Vance-Owenovog plana razlogom za operaciju ‘pretpočinjavanja’ koja je vrlo brzo prešla u oružani sukob s ARBiH? Nije li Owen-Stoltenbergova mapa ljeta 1993. godine prva mapa koja od Bosne pravi neku uniju tri etnonacionalne republike i koja je gotovo ista kao i ova posljednja zagrebačka? Nisu li mape gotovo ugrozile pregovore u Dejtonu? Sjetimo se mapa izbornih područja za izbor legitimnih predstavnika, ili Janšinog non-papera s mapom.

Mapa, odnosno mapirani etnonacionalni prostor bio je i ostao bit etnonacionalističkih politika koje hegemonijski vladaju ovom zemljom od 1990. do danas. U podlošku svakog ozbiljnog političkog problema u ovoj zemlji leži neka mapa.

Naravno, svaki društveno-politički fenomen – tako i ova ‘strast’ prema mapama – ima svoju historiju. Historija mapiranja zvanično otpočinje u martu 1992. godine kada tadašnje tri vodeće nacionalne stranke prihvaćaju takozvani ‘Kutiljerov plan’ sponzoriran od Europske zajednice koji je zagovornicima nekih drugih opcija, osobito onih koji se nisu bavile kartografijom, poput građanske opcije, poslao jasnu poruku da Europa koja se smatra baštinikom upravo onih vrijednosti o kojima govore zastupnici građanske opcije, te iste neće posebno preferirati kada je u pitanju Balkan i BiH. Istine radi, ovaj stav ne smije biti shvaćen kao ‘nalog’ Zapada ili neki nužni način djelovanja tog političkog bloka kada je u pitanju Balkan jer, kako podsjeća Tarik Haverić, nije „Zapad osnovao etničke stranke“. Tako je bilo 1992. godine, a tako je, čini se i danas, trideset godina poslije dok još uvijek predano hvatamo nacionalističke magle, odnosno pokušavamo iznova mapirati bespuća nacionalističkih zbiljnosti.

Dakle, za Balkan, kao da je ostao rezerviran samo ‘balkanizam’, čime je prvoj, etnonacionalističkoj opciji dato ‘zeleno svjetlo’ da pristupi realizaciji svojih zamišljanja nacionalnih prostora, odnosno ‘konačnog rješenja nacionalnog pitanja’. Da je tome tako potvrđuje ondašnja, lisabonska redefinicija bosanskohercegovačke republike u neku vrstu tronacionalne savezne države, kako je nagoviješteno u dokumentu od 18. 3. 1992. godine s naslovom „Izjava o principima za novo ustavno uređenje BiH“: „Bosna i Hercegovina će biti država sastavljena od tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu i uz uvažavanje ekonomskih, geografskih i drugih kriterija“. Taj princip je bio saglasan temeljnom principu inicijalnih narodnjačkih politika koje su ovladale BiH nakon prvih višestranačkih izbora, kao što je saglasan sa diskusijama i zaključcima ovog posljednjeg zagrebačkog skupa.

Zagovornici ovog projekta neće se nijednog trenutka zastiditi civilizacijski upitnog projekta mapiranja koji se u svom barbarstvu danas potvrđuje u Ukrajini ili u Gazi i Zapadnoj obali, nego će optužiti ‘bošnjački faktor’, najprije SDA jer se ‘predomislila’ i odbacila Kutiljerov plan, a potom i ostatak ‘političkog Sarajeva’ jer uporno izbjegava da jednom ‘do kraja’ provede ono što je u Lisabonu zacrtano. Oni smatraju da svi naši problemi izviru iz toga što projekt etnoteritorijalizacije izražen na mapi, nije do kraja doveden. Odnosno, postajemo Švicarska čim se etnički razgraničimo.

Kutiljerov plan – kao uostalom i ovaj zagrebački – predviđa labavu uniju tri etničke republike, suverene nacije-države koje, doduše, kako je napisano u Lisabonu „neće ohrabrivati bilo kakav zahtjev za priključenjem dijela njene teritorije nekoj od susjednih država“. Tada je Zdravko Grebo upozorio da „ako se dozvoli formiranje konfederalnih jedinica na nacionalnom principu, čak i u okviru formalne cjelovitosti BiH“ koju Kutiljerov plan predviđa, „one će stalno biti trabanti i eksponenti onih politika koje žele dezintegraciju BiH“.

Može se reći da je 18. 3. 1992. godine, s otvorenom podrškom međunarodne zajednice, po prvi put u historiji ove zemlje, princip etničke teritorijalnosti bio uveden i legitimiziran ‘iznutra’, te će kao takav ostati u pozadini svih naknadnih pregovora i razmišljanja o statusu BiH u budućnosti. To je ogroman teret koji je nepovratno na naša leđa postavila politika etno-nacionalnog identiteta.

Još gore, ovaj tip institucionalnog i političkog prearanžiranja koji bi po formi, a pogotovo po sadržaju više nalikovao nekoj ‘Ligi naroda’ u malom, nedvojbeno je, da se poslužim rječnikom iz Kutiljerovog plana, ‘ohrabrio’ nacionalističke snage, osobito one srpskih nacionalista, da uz podršku Jugoslavenske armije, otpočnu s ‘implementacijom’ plana, odnosno da iniciraju etničku i teritorijalnu ‘redistribuciju’ unutar Bosne upotrebom sile kako bi ustanovili svoju ‘nacionalnu konstitutivnu jedinicu’ i to bez obzira na „ekonomske, geografske i druge kriterije“, te da nakon toga, s potpisivanjem Dejtonskom mirovnog sporazuma neometano nastave s ‘ohrabrivanjem’ ekstremne nacionalističke politike separatizma.

Etnička teritorijalizacija nastavit će da ohrabruje ideje o novim razgraničenjima – recimo, ideja Srpskog sveta – ostajući tako trajnim izvorom nestabilnosti. Zato se moram složiti s Marinom Pendeš kako je zagrebačka mapa ustvari prikaz etničkog čišćenja, ali za razliku od mene njoj se ta mapa sviđa, pa nas tako dijeli jedan cijeli moralni univerzum.

Međutim, ako podrobnije promislimo o problemu mapa, uvidjet ćemo da pored toga što su objektivna prijetnja miru i stabilnosti u regionu, kako onda 1992. godine, tako i danas i u budućnosti, one su i stalni izvor frustracija nacionalističkih snaga u regionu.

Historijski, piše C. Calhoun, mapiranje je postalo važnim sastojkom kolektivnog imaginarija o grupnom subjektivitetu i identitetske odijeljenosti od drugih tokom 19. stoljeća: „Ovim ograničenim zamišljanjima dao se grafički izraz u proliferaciji mapa koje su počele registrirati cijeli svijet kao skup ograničenih teritorija različitih boja za različite imperije ili nezavisne zemlje. Mape su postale vizualnim reprezentacijama svijeta organiziranog u sistem država koji im daje definitivnu formu“.

Šta nam otkriva striktno etničko mapiranje BiH i cijelog regiona? Od samog početka etničko ogledalo izraženo naročitim bojama na mapama iz svijeta nacionalnih fantazija, dakle, ogledalo samog principa na kome su se osnivali nacionalistički državotvorni projekti, za te snage bilo je poražavajuće. Mape koje su odjednom vidjeli u ogledalu nisu nudile definitivnost, određenost, uostalom nisu mogle poslužiti za konačno rješenje nacionalnog pitanja kao razgraničenja. Te mape nisu mogle ponuditi jasnu, različitim bojama prikazanu odijeljenost, odnosno, čulno-vizualnu, opipljivu predstavu nacionalne zajednice utemeljene na etničkoj čistoti kao zasebnom tijelu koje bi imalo neki smislen oblik i život među drugim nacionalnim oblicima prikazanim različitim bojama.

Ogledalo mape ovog prostora prikazalo je nedopustivo šarenilo, a previše je šareno čak i danas nakon genocida i etničkih čišćenja. Tako je gotovo pola zamišljenog trećeg, hrvatskog entiteta, ona prostranstva Glamoča, Bosanskog Grahova, Drvara – sa srpskom većinom, a karta srpskog entiteta može ostati netaknuta jedino ako nastavimo sistematski zanemarivati činjenicu temeljitog etničkog progona Hrvata iz Posavine. Dosljedna primjena etničkog principa za etno-teritorijalnu reorganizaciju zemlje kroz ove i niz sličnih primjera na terenu potkopava samu ideju etničkog razgraničenja i takve politike dodatno obesmišljava.

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

ŠTA SU PISALI JEDAN DRUGOM: Ponoćno chatovanje Dodika i Orbana

REFORMSKA AGENDA „SA TEMUA“: Kako je BiH izgubila 108 miliona eura

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————