DEJAVU U PRIJEDORU: Paradiranje Vojske Srbije u BiH – od simbolike do prijetnje

Iako je od okončanja rata u Bosni i Hercegovini prošlo 29 godina, svake godine proljeće i ljeto za prijedorske Bošnjake vrijeme je bolnog podsjećanja na otvaranje logora, ubistva, etničko čišćenje, na brutalnost koju su nad njima provodili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba.

Otuda samo oni znaju kako su se osjećali kada su ove nedjelje, 7. jula, njihovim gradom prodefilovali pripadnici Vojske Srbije.

No, nije defile pripadnika u vojnim odorama Srbije u Prijedoru vratilo u sjećanje teške ratne uspomene i izazvalo i strah i nezadovoljstvo samo u tom gradu. Širom BiH pitali su se građani kakva se time poruka šalje? I da li je uistinu Deklaracija usvojena prošlog mjeseca na Svesrpskom saboru bila tek puka demonstracija srpskog nacionalizma za poboljšanje političkog rejtinga Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, ili je pak Srbija konačno otvorila karte i jasno demonstrirala da od pretenzija na barem dio BiH ne odustaje?

Tim prije jer je Dodik na društvenim mrežama ovaj događaj prokomentirao samo jednom riječju – „konačno“.

Ambasada Srbije u Sarajevu, prema navodima u javnosti, notom je najavila Ministarstvu vanjskih poslova BiH  kojim rukovodi Elmedin Konaković dolazak kadeta vojne i policijske akademije na obilježavanje 82. godine od Bitke na Kozari. Ako su te tvrdnje tačne, kako je moguće da iz MVP BiH o tome nije obaviješten državni ministar odbrane i Predsjedništvo BiH?

Ukoliko o ovom političkom i diplomatskom incidentu bude provedena istraga, pokazat će ko je za njega odgovoran. Ali šteta je već počinjena i još jednom je potvrđena mučna istina o načinu (ne)fukcioniranja države BiH. U koju može ući ko i kako hoće. I bez namjere stvarati dodatnu paniku među građanima, ovo otvara pitanje bi li tako sutra mogli ući i naoružani vojnici a da niko u lancu sigurnosti BiH na to ne reaguje?

Dolazak pripadnika Vojske Srbije na obilježavanje godišnjice Bitke na Kozari, osim što je ozbiljan i diplomatski i politički incident, ima i drugu dimenziju. Onu koja je nastavak povijesnog revizionizma u kojem se Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije predstavlja kao pokret samo jednog – srpskog naroda.

Ne umanjujući ni na trenutak patnje i žrtve koji je srpski narod potkozarja i Kozare prošao tokom ljeta 1942. godine, u partizanskim brigadama koje su se na Kozari borile protiv fašista rame uz rame stajali su Mladen Stojanović, Josip Šoša Mažar, Franjo Kluz, Petar Mećava, Esad Midžić… prije svega antifašisti, pa tek onda Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

Ali antifašistima je Kozara i onako oteta. Već niz godina udružene vlasti bh. entiteta Republika Srpska i Srbije Kozaru svojataju kao isključivo svoju. I sa platoa na Mrakovici, na kojem se nalazi spomenik svim žrtvama te velike bitke, šalju poruke koje najmanje veze imaju i sa NOB-im i antifašizmom. Pa umjesto da taj 7. juli bude vrijeme  podsjećanja na zajedništvo, hrabrost i otpor, pretvorio se u sramotno nacionalističko raspirivanje mržnje i netrpeljivosti prema svemu išto nije srpsko.

No, to i nije iznenađenje, jer oni koji u rehabilitovali Ravnogorski četnički pokret i ne mogu drugačije. Otuda i ne čudi što su prije par godina na toj istoj Kozari uz upotrebu policije zabranili aktivistima iz BiH i regiona da se spomeniku približe jer su željeli pjevati partizanske pjesme i nosili jasnu poruku: „Kozara je crvena, ne damo vam Mladena!“.

Ove godine pređena je crvena linija. Dolazak, makar da je i riječ o kadetima Vojske Srbije, uoči godišnjice Srebrenice nečuvena je i svjesna provokacija. Kao da Srbiji, a uz svesrdnu podršku ukupne političke scene RS, nije dovoljno kontinuirano negiranje srebreničkog genocida.

Kao da im nije bilo dovoljno silno lobiranje pri UN-u kako Generalna skupština ne bi usvojila Rezoluciju o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Kao da im nije bilo dovoljno što su sve to zajednički potvrdili i potpisali u Deklaraciji Svesrpskog sabora pa im je trebalo vojnim defileom kroz Prijedor još jednom gurnuti prste u oko žrtvama. Potresti i mrtve, a za mnoge od njih i dalje se ne zna gdje su im kosti razbacane, ali i njihove porodice.

Kao da ljudima u BiH nije bilo dovoljno zla za koje Srbija i te kako snosi odgovornost. I ne trebaju nikakve sudske presude pa da se zna šta su činile paravojne formacije Šešelja, Arkana, kakve su zločine činili pripadnici Škorpiona, kako su iz Srbije dolazili vikend ratnici da granatiraju Sarajevo.

I da se vratimo na drski Dodikov komentar „konačno“. U njemu je i previše i simbolike i prijetnje kojom bi se, ako je u BiH ostalo i „p“ od pravne države, da pozabave nadležne strukture. Ali račun za ovaj diplomatski skandal trebalo bi da položi i ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, kome su usta puna zaštite suvereniteta BiH. Samo ne štiti se država riječima.

Račune bi trebali da polože i ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić i direktor OSA-e Almir Džuvo.

Svi oni dužni su građanima BiH objasniti ko je i kada dozvolio da im po državi paradiraju pripadnici oružanih snaga Srbije. U protivnom ostat će samo metalni osjećaj u ustima i pitanje hoće li sutra pripadnici te iste vojske ući naoružani u našu zemlju.

———————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Čitajte još: 

IZMEĐU EURA I ANE BRNABIĆ: Pismo poslanicima Narodne skupštine RS

NAGRADA ZA AFERE: Džakuli uskoro fotelja u „Elektroprijenosu BiH“

————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Gordana KATANA

Gordana Katana je bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere izvještavala za više bh. i inostranih medija: Oslobođenje, BHT, BIRN, VOA, RFERL, IWPR, Anadolu Agency, Reuters, Inforadar.

Gordana KATANA

Gordana Katana je bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere izvještavala za više bh. i inostranih medija: Oslobođenje, BHT, BIRN, VOA, RFERL, IWPR, Anadolu Agency, Reuters, Inforadar.