Trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović je pokazatelj da se u dejtonskoj Bosni i Hercegovini može ipak lijepo živjeti.
Naravno, za to je potrebno već u mladim danima ubaciti se u stranačke strukture, u njegovom slučaju SDP-a, te strpljivo i uporno penjati u stranačkoj i institucionalnoj hijerarhiji, pritom pazeći da se nikad ništa konkretno ne učini što bi imalo poboljšalo materijalne živote ljudi u BiH.
Bećirović, inače rođen 1975., se SDP-u BiH priključio još kao srednjoškolac 1993. godine u rodnoj Tuzli, te je u protekla tri desetljeća polagano išao prema gore, sve dok se nakon drugog pokušaja nije dokopao ureda u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu, baš u skladu s onom vulgarnom doskočicom o tome kako će do seksa doći prije uporan nego lijep. Nekom vizijom, karizmom ili strategijom se ne može pohvaliti, ali to se nije ni tražilo nikad od njega otkako se bavi politikom.
Prvo je bio predsjednik Foruma mladih SDP-a u Tuzli, pa je onda 1994. postao predsjednik stranačkog Foruma mladih u kantonu, da bi dvije godine kasnije avansirao na poziciju potpredsjednika Foruma mladih SDP BiH na državnom nivou.
Još dvije godine i postao je predsjednik Foruma mladih, a s te pozicije ga je tadašnji predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija 1998. lansirao za nositelja liste za Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, iako je u tom trenutku Bećirović bio politički anonimac i u samoj Tuzli, a kamoli u Federaciji BiH.
Lagumdžija je Bećirovića predstavio kao perspektivnog političara i svojevrsnog mladog lava SDP-a, no pokazalo se da Bećirović u političkom smislu baš i ne riče koliko mjauče. Najviše u korist svoje karijere. Znao je kome se treba petljati oko nogu i uskočiti u krilo.
Naravno, Bećirović nikad nije zaboravio tko mu je politički otac pa je, kada je konačno 2022. izabran u Predsjedništvo BiH, Lagumdžiju nagradio pozicijom ambasadora BiH u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Time se, paradoksalno, pokazao boljim kadrovikom od samog Lagumdžije, koji je sposoban za svoju trenutnu funkciju, dok Bećirović takve ili približne diplomatske sposobnosti nikad nije pokazao. O njegovom engleskom bolje da ne govorimo.
Ali, kako rekoh, bio je uporan i poslušan, te je zato višekratno nagrađen raznim funkcijama u SDP BiH (član Glavnog odbora, pa član Predsjedništva, pa potpredsjednik stranke), ali i u kantonalnim, federalnim i državnim institucijama. Zapravo skoro da nema neke parlamentarne institucije u dejtonskoj BiH u kojoj Bećirović nije primao plaću: bio je zastupnik u kantonalnom i federalnom parlamentu, delegat u Domu naroda, zastupnik u državnom parlamentu, itd.
Dok je narod u Bosni i Hercegovini sve više siromašio, ovaj nominalni socijaldemokrat je u materijalnom i statusnom smislu samo napredovao.
Paralelno s političkom karijerom je i diplomirao u Tuzli, pa onda i magistrirao i doktorirao historiju Sarajevu, te postao profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Bećirović je usput i dokaz da službeni politički angažman u BiH ostavlja i dovoljno vremena za izgradnju akademske karijere.
Sve se može formalno ostvariti kada se čovjek ne bavi previše sadržajem, a kamoli da je usmjeren na konkretne rezultate politike koju zastupa.
Postao je tako i član Odbora za istorijske nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
ČOVJEK BEZ SVOJSTAVA
Itekako vrijedi prostudirati njegovu službenu biografiju na internetskim stranicama SDP BiH, koja svjedoči da se čovjek može baviti politikom 30 godina i u to vrijeme skupiti brdo funkcija, a na svakoj od njih biti maltene nevidljiv i ne postići ništa opipljivo.
Kada bi na ulici širom BiH pitali ljude da se sjete bar jedne izjave ili inicijative Denisa Bećirovića koja im je ostala u pamćenju u protekla tri desetljeća, većina ne da se ne bi mogla sjetiti, nego bi mnogi vjerojatno pitali a tko je uopće taj tip, čak i sada kada je član Predsjedništva BiH.
Čovjek ne mora simpatizirati ni već spomenutog Lagumdžiju, niti Željka Komšića, a ni Dragana Čovića, Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića i ostale istaknute domaće arhitekte naše propasti, ali će se svatko realan složiti da su oni ostavili nekakav trag – većinom vrlo negativan – u bosanskohercegovačkoj politici. S Bećirovićem je suprotno: on je u našoj propasti uporno sudjelovao i pritom društveno napredovao, ali ostavši i do danas čovjek bez svojstava.
Baš to je bila karakteristika koja ga je preporučila da kao kandidat 11 stranaka izađe prije dvije godine na megdan omraženom Izetbegoviću junioru i pobijedi ga u izbornoj utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.
Ljudi su tada glasali da konačno maknu Bakira (posredno i Sebiju) s vlasti, a ne zato što su bili oduševljeni Denisom. Oni naivniji su pak mogli na Bećirovića kao tabulu rasu projicirati svoje želje, iako on nikad nije dao ni trunku naznake da bi ih mogao ostvariti.
Nevidljiv je ostao i kao član Predsjedništva. Intervjue rijetko daje i to novinarima koji mu neće postavljati teška pitanja, od konferencija za medije bježi kao vrag od tamjana, te preferira komunikaciju s javnošću utemeljenu na birokratskim priopćenjima.
Dugogodišnji je potpredsjednik SDP-a koji nema petlje izazvati Nermina Nikšića za čelnu poziciju, jer mu – kao i ostatku SDA-ovske frakcije u SDP-u poput Irfana Čengića i Benjamine Karić – odgovara slab i politički potrošen predsjednik stranke.
Bećirović uvijek igra na sigurno, prvenstveno za sebe i svoj status. Pričalo se i da će krenuti u avanturu osnivanja vlastite stranke, ali je i od toga odustao. Zašto bi se izložio kada mu se lukavo kalkuliranje dosad fantastično isplatilo?
Bećiroviću je sada možda i najljepše u cijeloj dosadašnjoj političkoj karijeri. Malo kadrovira po diplomaciji i stvara tako mrežu dužnika, malo održava sastanke s ovim i onim o ovom i onom, malo putuje po svijetu i drži isprazne govore, a tu je i prilika da uživa u atrakcijama poput Olimpijskih igara u Parizu.
Za sve to prima plaću o kakvoj prosječan radnik u BiH – a radnici bi trebali biti ključni politički interes svakog socijaldemokrata – može samo sanjati.
Za dvije godine će se opet kandidirati za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH, a ako bude izabran čekaju ga još četiri godine ugodne hladovine. Ako izgubi, čeka ga u najgorem slučaju pozicija vanrednog profesora na Univerzitetu u Tuzli. Slatki život Denisa Bećirovića ni ovako ni onako neće biti ugrožen.
Već sad se vidi i da puca u budućnosti na titulu akademika. S obzirom na Bećirovićevu upornost, ne treba sumnjati da će je prije ili kasnije dobiti. A jednoga dana kada umre bit će ispraćen kao uglednik, iako se ni tada nitko neće moći sjetiti što je konkretno taj čovjek u svom životu uradio, osim naravno za samoga sebe.
U nekoj stabilnijoj i bogatijoj zemlji takva politička karijera ne bi bila toliko iritantna i štetna, jer si te zemlje mogu priuštiti političku bezličnost i bezidejnost. Sistem postoji i kako-tako funkcionira na korist većine. U Bosni i Hercegovini je Bećirović zato egzemplar svakog nivoa državnog sistema koji postoji prvenstveno zbog političara, a ne zbog naroda.
U političkom smislu je Bećirović matematička nula; što god s njim pomnožiš, dobiješ opet nulu. BiH si više takve političare ubuduće ne može priuštiti, jer matematika je neumoljiva: Denis Bećirović x Bosna i Hercegovina = 0.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
ASIM MUJKIĆ: ‘S verom u Boga’ i njemačku automobilsku industriju
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
