“U zemlji u kojoj su izborni plakati platno za masovnu satiru, izbori su izgubili i onu posljednju mjeru ozbiljnosti i učtivosti.”
————————————————————————————————————————-
U našoj zemlji postoji jedna neuhvatljiva mehanika koja prati hiperprodukciju političkog kadra, nalik alhemiji – samo što se ovdje ne pretvara olovo u zlato, nego mediokriteti u mandate. Taj proces prožima našu svakodnevicu, šireći se poput tihog, neugodnog vonja ustajalog zraka u sobi koja se rijetko provjetrava.
Taj vonj je predznak raspada, nalik bakterijama koje nalaze plodno tlo u toplim, vlažnim prostorijama. Bakterije i političari: oboje se razmnožavaju eksplozivno čim im se pruži povoljno okruženje. Naša politička scena, u svojoj grotesknoj jednostavnosti, nije ništa drugačija – to je stanište prosječnog građanina, nekadašnjeg moralnog sudije, koji danas evoluira u onoga što je nekada prezirno osuđivao. No, ne zavaravajmo se: ovaj mediokritet ne hrli u politiku kako bi promijenio sistem, nego da bi sistem promijenio njega.
BATALJONI POLITIČKIH ANALFABETA
U bolju verziju, naravno. Verziju sa foteljom. Jer šta je čovjek bez komfora?
Aktuelna kampanja za lokalne izbore u oktobru neodoljivo podsjeća na prirodni fenomen buđenja života u močvarama. Iz svake političke rupe, iz svakog zakutka partijskih malverzacija, izranjaju novi kandidati, poput kakvih mutiranih organizama koji se bore za opstanak u svijetu u kojem ni sami nisu sigurni šta im je to „politički program“. Neki od njih jedva da su u stanju pravilno složiti rečenicu, a da o artikulisanju stvarne političke vizije ne govorimo.
Ali ovdje, avaj, ideologija nije valuta. Ideologija je etiketa, ambalaža na pakovanju magle, sredstvo za legitimiranje najprizemnijih ambicija. U zemlji u kojoj stranke niču kao gljive poslije kiše, svaka od tih stranaka nosi sa sobom bataljone svježih političkih analfabeta, koji se, naravno, brzo uklope u već etablirani vrtlog apsurda. Naime, svaki put kada pomislimo da smo dosegli dno političke mediokritetnosti, iz naftalina se izvuče novo lice – svježe, ali u suštini isto, uz istrošenu mantru: “Dragi moji, na nagovor porodice i prijatelja…”
Ipak, postoji jedna bolna istina koju rado previđamo: ti mediokriteti nisu vanzemaljci spušteni s političkog Olimpa. Oni su ništa drugo nego refleksija nas samih – ogledalo u kojem se prepoznaje naša malodušnost, zatomljena ambicija i svaki propušteni trenutak moralnog odrastanja.
Svaki od njih nosi naše lice, svaki od njih je odraz našeg kolektivnog propadanja. Sartr je u dramskom tekstu Iza zatvorenih vrata ispisao jednu surovu istinu: Pakao su drugi ljudi.
Ta misao precizno objašnjava naš izborni proces. Pakao su oni drugi, oni koji su se uhljebili, dok smo mi osuđeni da gledamo sa strane i trpimo – iznova i iznova. A taj pakao, iz perspektive prosječnog građanina, nije vječna patnja Prometeja zbog krađe vatre od bogova.
Naš je pakao daleko prizemniji – vječna patnja zbog toga što nismo uspjeli osigurati vlastitu sinekuru. Najveća ironija našeg političkog cirkusa nije to što mediokriteti upravljaju nama, već to što oni jesu mi. U zemlji u kojoj su politički plakati tek platno za masovnu satiru, a kandidati ne više od bezličnih voštanih figura u samodopadnoj igri osrednjosti, izbori su izgubili i onu posljednju mjeru ozbiljnosti i učtivosti.
Građani, ogrezli u cinizam dostojan junaka iz Joneskovih komada, promatraju parade nasmiješenih lica iskrivljenih pod teretom farse – lica koja će se uskoro pretvoriti u sirovinu za mimove, podsmijeh i viralne šale. Ali to nije stvar otpora, niti pobune. Ne, to je oblik suptilnog preziranja, ali i prikrivene zavisti. Jer dok ih ismijavaju, ne zaboravljaju da bi i oni rado bili na njihovom mjestu, zarobljeni u istom mehanizmu uhljebljeničke simbioze koja im daje smisao. Ta karikaturalna farsa je sve što preostaje društvu koje se više ni ne pretvara da vjeruje u političku promjenu.
TRAŽE SAMO BOLJE PLAĆEN POSAO
Svi znamo da je car go, ali umjesto revolta, građani se zadovoljavaju groteskom, poput publike iz vajmarskih kabare salona, gdje je svaki osmijeh lažan, svako obećanje isprazno, a svaki kandidat tek nova luda na našem raspadajućem dvoru.
Građanin, taj ozlojeđeni kritičar s margine društva, ne osuđuje dakle političkog prevaranta zato što je ukrao, nego zato što on sam nije imao priliku da to učini. Mi nismo društvo koje prezire korupciju – mi je obožavamo. Sve dok je dovoljno zamršena da javno ne zaprlja naš obraz, a dovoljno slikovita da možemo sanjati o danu kad ćemo i mi okusiti njen sočni, nezasluženi plod. Kada promatramo beskonačnu kolonu političkih mediokriteta, valja se zapitati: odakle dolaze? Jesu li to neki genetski predodređeni prevaranti, neka posebna kasta stvorena da nas obmane?
Naravno da ne. Oni se rađaju iz naroda – kao što pijavica izlazi iz vode, spremni da isisaju svaki društveni resurs. Nisu oni neka apstraktna prijetnja, već naš komšija, školski drug ili rođak koji je odlučio da je vrijeme za promjene, i to u njegovu sitnošićardžijsku korist.
Svi smo svjedočili tom klišeizovanom spektaklu: novi kandidat, oboružan ispraznim frazama poput Vrijeme je za promjene ili Mi smo za bolju budućnost, ulazi u političku arenu sa samopouzdanjem Napoleonovim. No, ovaj homo politicus vulgaris nije Aristotelov politički čovjek, usmjeren prema vrlini i opštem dobru. Ovaj mediokritet traži samo bolje plaćen posao – bez dosadnog rada.
Ulazak u politiku više nije moralna obaveza, nego je praktična odluka. A mi smo saučesnici u toj igri. Ne možemo se pretvarati da smo nevini promatrači dok tapšemo prijatelja ili rođaka po ramenu kad “uđe u sistem“. Da ponovno parafraziram Sartra: svaki je politički kandidat samosvjestan projekt – individua koja ne postoji sama za sebe, već kroz druge. Njihova vrijednost nije u onome što oni jesu, nego u onome što mi projiciramo na njih – našu želju da i mi postanemo kao oni, iako ih zavidno preziremo. Koliko puta ste čuli: Nije ništa uradio!
No, ta kritika rijetko je zaista usmjerena na njegovu nesposobnost ili nemoralnost. Ne, problem je uvijek isti: „da sam ja na njegovom mjestu…“
Ovo je ključna mantra našeg vremena. Mi ne želimo bolje društvo, želimo svoju šansu u vrtlogu beneficija, sinekura i povlastica. Intelektualna istorija bilježi mnoge formulacije na temu gluposti kao neuništivog aksioma, od Flobera do Ajnštajna. I nije opasna samo zato što postoji, već zato što je zarazna. I mi, dragi čitaoče, zaraženi smo tom glupošću. Naš politički sistem nije ništa drugo do kolektivna proizvodnja mediokriteta u industrijskim razmjerima, a mi smo kolovođe te proizvodnje.
Tajna uspjeha beskrajnih redova novih lica koja se množe kao na kalup traci? Niče bi na to odgovorio: “To je volja za moć.” Ali ne ona plemenita volja, već ona prizemna, trivijalna moć: moć nad ničim. Jer šta je politička funkcija ako ne prazna titula, haračen novac poreznih obveznika i iluzija važnosti? Naš politički sistem je kafkijanski na opšte oduševljenje svih, ma šta kazivali naši narodni tribuni i njihovi pokvareni podanici.
U IGRI BEZ POBJEDNIKA I BESKONAČNO MNOGO FOTELJA
Kafka je u Procesu opisao tu apsurdnu mašineriju: svi učestvuju, svi su optuženi, ali niko ne zna za šta. Svi smo kandidati, svi čekamo svoj red na sramotu. A sretni smo jer smo dio igre. U igri nema pobjednika, ali ima beskonačno mnogo fotelja. Svijet mediokriteta se beskonačno ponavlja, kao neka kafkijanska groteska bez izlaza, kao neko morbidno vrzino kolo. Ne smijemo, međutim, biti previše strogi prema pojedinačnim mediokritetima. Oni su samo naša manifestacija. Mi smo ti koji im pružamo legitimitet. Mi ih biramo, tapšemo po ramenu, čestitamo na uspjehu, iako znamo da taj uspjeh ne znači ništa.
Makijaveli je bio jasan: Svakog tiranina rađa narod koji ga podržava. Mi smo ti koji stvaramo mediokritete jer je lakše sjediti i osuđivati, nego preuzeti odgovornost. Građanin voli takvu igru. Voli osjećaj stalnog nezadovoljstva jer mu to omogućava osjećaj moralne superiornosti. Da bismo razumjeli ovaj paradoks, moramo se okrenuti Milovom eseju O slobodi. Mil, koji je bio zgrožen mogućnošću da demokratija postane tiranija prosječnih, ukazao je na opasnost u kojoj se danas nalazimo: masa osrednjih, vođena vlastitom nesposobnošću da prihvati istinsku promjenu, zapravo guši svaki trag kreativnosti i napretka.
I ta masa, dragi čitaoče, nisu neki apstraktni drugi. To smo mi – mi smo ta inertna sila koja osigurava opstanak mediokritetâ, jer nas promjena plaši više nego status quo. Promjena podrazumijeva rizik, rizik otvara vrata prividnom neuspjehu, a prividni neuspjeh je za naš kasabalijski mentalitet neoprostiv grijeh. U svijetu političke mediokritetnosti, bezbjednost dolazi upravo iz te predvidive osrednjosti koja nas čvrsto drži prikovane uz tlo, bez ikakve težnje da se uzdignemo.
Vječita zabluda o „pravom“ lideru, koja nas neprestano zavarava, zaslužuje posebnu pažnju. Svaki put kad neki razgoropađeni politički lider najavi promjene, reforme ili novu viziju, mi, narod, žudimo da vjerujemo u njega. Uvijek iznova nasjedamo na istu staru prevaru, kao da čekamo neku mesijansku figuru koja će nas izbaviti iz vrtloga mediokriteta, nekog novog sultana, cara, kralja ili maršala.
A kako je jedan dragocjen pisac surovo sažeo: Sve više me fascinira ono što ne dolazi. Taj “pravi” lider, to obećanje spasa, nije ništa drugo nego mit, utjeha koju koristimo da izbjegnemo suočavanje s realnošću društva koje uporno odbija promjene. Balzakova groteska iz Čiča Gorija idealno odražava našu situaciju: u svijetu beskrupuloznih likova, gdje se svi prodaju za vlastiti interes, mi smo ništa bolji od onih koje osuđujemo. Gledamo kako Gorio strada pod težinom svojih iluzija o moralnosti, a zaboravljamo da smo i mi jednako naivni.
Naši političari nisu stranci ili neprijatelji – oni su naše moralne greške, naša kolektivna nemoć projicirana na pozornicu vlasti, naši intelektualni abortusi. Zaključak je neminovan: društvo uvijek dobija ono što zaslužuje. Nema nevinih. Ako nam mediokriteti vladaju, to je zato što smo ih sami izrodili, izabrali, nahranili glasovima i napojili šutnjom. Na kraju, politička funkcija nije cilj sam po sebi, nego sredstvo preživljavanja u društvu koje je odavno odustalo od bilo kakvih moralnih apsoluta.
Niče je rekao: Ako dovoljno dugo gledaš u ponor, ponor će uzvratiti pogled. I tako, dok mi s fascinacijom zurimo u dubine našeg političkog ponora, diveći se mediokritetima na dnu ili ih pak pakosno prezirući iz najprozaičnije zavisti, zaboravljamo da i taj ponor nas promatra – i prepoznaje nas.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Pročitajte još:
VELIKA AFERA U SREBRENICI: RS knjiži privatne parcele Bošnjaka kao vlasništvo entiteta
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
