U Memorijalnom centru Potočari danas će na 29. godišnjicu genocida koji su nad srebreničkim Bošnjacima (muškarcima i dječacima) u julu 1995. godine počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba biti ukopani posmrtni ostaci 14 žrtava.
I činjenica da nijedno tijelo nije kompletirano samo je još jedna potvrda brutalnosti počinjenog genocida.
Prema podacima Instituta za traženje nestalih BiH do sada je u i oko Srebrenice, ali i onim udaljenim i stotinu kilometara od Potočara otkriveno je 87 primarnih i sekundarnih masovnih grobnica. Tijela su nakon masovnih egzekucija premještana i po nekoliko puta pa su članovi porodica ubijenih, kako navodi Saliha Džuderija, članica Direktorija Instituta za traženje nestalih, bili primorani da sahrane samo po nekoliko kostiju. Da i njihovi sinovi, očevi, braća, muževi i oni sami nađu kakav-takav smiraj i imaju mjesto na kojem mogu doći i žalovati.
ZA ZLOČINE I GENOCID 700 GODINA ZATVORA
Prema zvaničnim podacima, koje je utvrdio i Haški tribunal, u periodu 13.-19. jula 1995. godine ubijena su 8.372 nenaoružana muškarca i dječaka. Do sada je identifikovana i sahranjena 6.751 žrtva u Potočarima i 250 na mjesnim mezarjima.
Za genocid u Srebrenici pred Haškim tribunalom osuđeni su: Radovan Karadžić, prvi predsjednik i komadant Vojske RS, general Ratko Mladić, komadant Glavnog štaba VRS, visoki oficiri vojske i policije – Ljubiša Beara, Radoslav Krstić, Dragomir Vasić, Vujadin Popović.
Pred međunarodnim sudovima i sudovima u BiH, Srbiji i Hrvatskoj za zločine u počinjene u Srebrenici osuđeno je više od 50 osoba i izrečeno više od 700 godina zatvora.
Međutim, sve osuđujuće presude, hiljade dokaza koji su podastrti tokom suđenja i svi nišani u Potočarima, za srpske političare u bh. entitetu RS i Srbija nisu dovoljni da priznaju genocid.
Kao što nije bila dovoljna ni Rezolucija o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici usvojena u Generalnoj skupštini UN-a protiv čijeg je usvajanja predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bjesomučno i neuspješno lobirao.
Za Milorada Dodika, predsjednika RS i njegove političke trabante, jednako kao i za srpsku opoziciju, a identičan narativ dolazi iz gotovo cjelokupnog političkog establišmenta Srbije, „u Srebrenici desio se tek strašni zločin“.
Negiranje genocida, nespremnost na suočavanje s prošlošću i javna podrška presuđenim ratnim zločincima, narativ kreiran kroz političko–medijsku propagandu svih poratnih godina, toliko je ukorijenjen među Srbima s obje strane Drine da smo danas u Bosni i Hercegovini sve dalje od obnove suživota i javnog ograđivanja od onih koji su u ime srpskog naroda genocid planirali i počinili.
Jednako kao oni čije živote niko ne može vratiti – žrtve takve politike su i članovi njihovih porodica. Posebno oni koji su se u Srebrenicu vratili.
INSTITUCIJE ENTITETA RS NE SARAĐUJU
Ahmo Mehmedović, mlada politička snaga SDP-a BiH Srebrenica, rođen je upravo u godini počin 1995. godine. U razgovoru za Valter kaže da ne želi komentarisati zašto srpski političari i dalje negiraju genocid.
„To je njihovo ogledalo. Ko negira sudske presude, ko negira ratne zločine, ko podržava ratne zločince, na drugoj je strani istorije“, kaže Mehmedović.
Prema njegovim riječima, jednako kao i proteklih godina, i danas je Srebrenica tema i mjesto na kojem je počinjen najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
„Svi napori udruženja proisteklih nakon genocida u Srebrenici i Memorijalnog centra jesu na očuvanju sjećanja na one koji su ubijeni u genocidu, kao i širenje istine u svijetu kako se ne Srebrenica više ne bi ponovila“, kaže Mehmedović.
Osvrćući se na činjenicu da će ove godine biti sahranjeno samo 14 posmrtnih ostataka žrtava, Mehmedovićnavodi da je pronalaženje posmrtnih ostataka svih žrtava borba koja i dalje traje. Pojašnjava da se traga za još hiljadu žrtava i da je sve teže pronaći posmrtne ostatke.
„Nema saradnje sa institucijama bh. entiteta RS i pojedincima koji ne žele da kažu gdje se nalaze masovne grobnice. Tako da je veoma teško 29 godina od genocida u Srebrenici pronaći posmrtne ostatke, i svjesni smo da možda u narednim godinama na komemoraciji neće biti dženaza“, upozorio je Mehmedović.
Na pitanje kako je živjeti u Srebrenici, odgovara da nema nikakve razlike u odnosu na prije 20 godina.
„Ljudi je malo u gradu i život u Srebrenici je besperspektivan. Mi tražimo načine da to prevaziđemo, povezujemo se s Bratuncom, tako da pokušavamo da svoje živote upotpunimo nekim sadržajima. Ali u suštini genocid u Srebrenici je donio takvo stanje“, zaključuje Mehmedović.
S PRVIM SUMRAKOM SREBRENIČANI OSTAJU SAMI
Kako ljudi u Srebrenici žive, posebno Bošnjaci, vlasti nije briga, ni one na nivou države, niti bilo koje druge. Nije ih briga što u gradu nema ni pekare, ni mesnice. Što nema nikakvih kulturnih sadržaja. Umjesto toga taj grad, odnosno njegovi stanovnici, kontinuirano su predmet srpskih političkih manipulacija.
Najnovija, ali sigurno ne i zadnja, bila je najavljena ideja Milorada Dodika da se Srebrenici promijeni ime. Stoga, navodi Mehmedović, obnova suživota u ovom gradu nikada nije istinski realizovana.
„Politika koju provodi načelnik koji negira genocid u Srebrenici se odražava i na stanovništvo. Želim da kažem da nije problem da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi ili bilo ko drugi, problem su one politike koje ruše civilizacijske norme, a upravo takvi su već osam godina na vlasti, tako da sa takvim politikama i ljudima se ne može razgovarati. Što se tiče običnog stanovništva, ljudi su povučeni i doslovno ne razgovaramo o tome. Tako da svaka ta inicijativa koja dolazi od načelnika se reflektuje na stanovništvo koje živi u Srebrenici“, kazao je Mehmedović.
U Bosni i Hercegovini ni ovaj 11. jul neće biti proglašen danom žalosti. Veto su stavili srpski ministri u Vijeću ministara BiH.
Na dženazi žrtvama genocida i komemorativnom skupu u Potočarima, uz članove porodica, okupit će se brojni političari (ali ne i oni iz RS-a), međunarodni zvaničnici i brojni građani koji su stigli u koloni Marša mira, prelazeći put kojim su srebrenički muškarci pokušali naći izlaz iz pakla smrti.
A kada se s prvim sumrakom ljudi pristigli u Potočare raziđu, Srebrenica će ostati ponovo samo onom malom broju najodlučnijih Bošnjaka koji ne žele drugo mjesto za život.
Među njima je i Isak Džanić, koji se vratio sa suprugom u selo Budak prije 12 godina. U genocidu mu je ubijena trećina muških članova porodice. Isak se probio iz Srebrenice, njegov brat Esad nije. Zadnji put vidio ga je živog prije pada Bukve u koloni koja se povlačila. Ukopao ga je prije dvije godine. Njihova majka to nije dočekala. Preminula je 2007. godine.
Od 120 porodica koliko ih je živjelo u Budaku prije rata, sada se vratilo samo deset. Njima jedno ostaje, u gradu koji ljudi kontinuirano napuštaju ili umiru, da gledaju Dolinu bijelih nišana…
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Čitajte još:
IAKO BISER MEDITERANA: Hrvatsko more zvanično skuplje od Španije, Grčke, Turske i Portugala
———————————————————————————————————————————————————————————————————————Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
