DVADESET OSMA GODIŠNJICA GENOCIDA: Odeš u Potočare, šutiš i pustiš da tišina govori

Sve duboke podjele bh. društva, zacrtane političkim mapama, nigdje se ne prelamaju kao u Srebrenici. Stoga i ove, 28. godišnjice od počinjenog genocida 11. jula, u BiH nije dan žalosti. Jer su se tome suprotstavili srpski ministri u Vijeću ministara BiH

Foto: Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Srebrenica je sine da odeš u Potočare, šutiš, gledaš bjelinu i pustiš da ti tišina objasni lekciju iz historije, o kojoj svi bučno pričaju, ali nikad je ne shvatiš dok je ne osjetiš. Srebrenica je i otići u fabriku akumulatora pročitati poruke sa zidova, osjetiti sav teret ludila jednog vremena iskazanim porukama žrtve i silnika. Srebrenica je i lekcija i nauk svima nama šta fašizam i mržnja prema drugom i drugačijem uradi ljudima u ratu i miru …“, parafrazira Larisa Šuša, građanska aktivistica, citat iz Knjige preživjele djece Srebrenice.

S nama je podijelila svoja razmišljanja o Srebrenici nakon višestrukih boravaka u ovom gradu i brojnih susreta s njegovim žiteljkama i žiteljima, te istakla „da bi bili bolji ljudi tu lekciju moramo proći ne samo 11. jula već i drugim danima u godini“.

U Memorijalnom centru Potočari danas će biti klanjana dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka 30 žrtava genocida koga su u julu 1995. godine nad bošnjačkim muškarcima i dječacima Srebrenice počinili pripadnici vojske Republike Srpske.

NEPREGLEDNO POLJE BIJELIH NIŠANA

Elvir Salčinović je najmlađa žrtva genocida koja će biti ukopana na kolektivnoj dženazi. U trenutku smrti imao je samo 15 godina, ubijen je na području Baljkovice, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice Liplje kod Zvornika 2001. Iako je identifikovan još 2011. godine, njegova porodica sve do ove godine nije smogla snage da ukopa Elvira. On će konačan smiraj naći uz svoga oca Turabiju i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003. odnosno 2011. godine.

U Srebrenicu su pristigli učesnici Marša mira, na komemoraciju i u obilazak mezara doći će porodice žrtava, doći će i brojne majke, sestre, kćeri i sinovi koji još uvijek tragaju za članovima svojih obitelji. Okupit će se danas u Srebrenici i islamski vjerski velikodostojnici i političari, oni iz probosanskih stranaka, međunarodni zvaničnici.

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Više stotina novinara pristiglo je u grad u kojem je počinjen genocid, zločin nad zločinima za koji se svijet nakon Drugog svjetskog rata zaklinjao da se ne smije nikada ponoviti bit će nekoliko sati u fokusu javnosti.

A kada se u smiraj dana ljudi raziđu, ponovo će se tišina spustiti na nepregledno polje bijelih nišana i sam grad.

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Srebrenici je živjelo 13.409 stanovnika, no realno ih živi oko 6.000. Gradom suvereno, na čelu koalicije srpskih stranaka, poput lokalnog šerifa vlada načelnik, provjereni kadar SNSD-a Mladen Grujičić.

I kao u kakvom jeftinom špageti vesternu – na svoje sugrađane motri iz kafane na katu jedinog marketa u tom gradu. Bitnije je Grujičiću, a u to smo se lično uvjerili tokom boravka u Srebrenici u septembru prošle godine, ko u grad dolazi, ko se s kim sastaje, od toga kako mu sugrađani žive. Jer čovjek je to bez trunka i obzira i empatije kako spram žrtava tako i njihovih porodica.

Potvrđuje to podatak da je nakon više godina Srebrenica tek nedavno dobila pekaru, do tada na kruh se čekalo da stigne iz Bratunca. Nema u Srebrenici ni pijace, ni mesnice, ne može se u Srebrenicikupiti ni konac ni igla. Rijetki su ljudi na ulicama, pa u sred radnog dana gradom odjekuje gromoglasna tišina.

A nezaposlenost i siromaštvo, osim za ono malo ljudi koji rade u javnom sektoru, podjednako pogađa i Bošnjake i Srbe. Jednako kao i besperspektivnost za mlade, one rođene nakon ratnih strahota koji za sebe ne vide budućnost u Srebrenici.

Stoga se sva slika etnonacionalističkih politika, spremnih jedino na dogovore i koaliranje na državnom nivou zarad raspodjele funkcija kao izbornog plijena, koje cijelu BiH drže u šaci već 28 godina,najbolje vidi u Srebrenici. 

PRAVOSNAŽNO OSUĐENI ZA GENOCID

Unatoč brojnim donacijama u samom gradu još uvijek nisu obnovljeni ni svi objekti devastirani u ratu, privrede nema. Novac koji se u grad godinama slijevao iskorišten je za obnovu domova povratnicima, no u naseljima oko Srebrenice sve je manje ljudi. Uglavnom su to žene već u poodmaklim godinama kojima je sve teže održavati domaćinstva, baviti se poljoprivredom.

Ramiz Salkić, poslanik SDA i u dva mandata potpredsjednik RS, kategorički tvrdi da niti SDA niti ostale probosanske stranke ne snose odgovornost što Srebrenica sve više postaje mjesto komemoriranja mrtvima nego grad za život ljudi.

„Ključni krivac sunvlasti entiteta RS, koje nisu prošle kroz katarzu i suočavanje s prošlošću“, rekao je Salkić je u izjavi za Valter.

Amir Hurtić, samostalni poslanik u Narodnoj skupštini RS iz Doboja, navodi da je Srebrenica samo jedan od primjera kako politika utječe na ekonomsku situaciju posebno u povratničkim sredinama. Kaže kako višegodišnja nestabilnost odbija investitore, što male zajednice čini dodatno nerazvijenim.

Foto: Hurtić i Salkić uputili u proceduru Narodne skupštine RS Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici 

O tome gdje je završio donatorski novac, desetine miliona namijenjenih ne samo za obnovu stambenih objekata i infrastrukture u Srebrenici, nego i održiv povratak, danas niko ne želi da govori.

A Larisa Šuša podsjeća kako su pojedini projekti okončali. Kao onaj sa doniranjem zaraženih sadnica malina kada je sav trud ljudi koji su se počeli baviti tim poslom ostao uzaludan.

Sve duboke podjele bh. društva, zacrtane političkim mapama tako se nigdje ne prelamaju kao u Srebrenici. Stoga i ove, 28. godišnjice od počinjenog genocida 11. jula, u BiH nije dan žalosti. Jer su se tome suprotstavili srpski ministri u Vijeću ministara BiH.

To je i logičan slijed, jer unatoč svim presudama Haškog tribunala kojima su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara, Radislav Krstić i Vujadin Popović pravosnažno osuđeni za zločin genocida počinjen u Srebrenici, srpske političke stranke genocid i dalje negiraju.

Kao što negiraju i broj ubijenih 8.372 muškarca i dječaka zbog čega su i van snage stavili prvobitni izvještaj Komisije o zločinima počinjenim u i oko Srebrenice u julu 1995. godine. Jednoglasno, sverpskim konsenzusom. I formirali novu, kvaziekspertsku komisiju koja je „dokazala“ da je netačan broj ubijenih, slijedom čega ni genocid nije počinjen.

VRIJEME KOJE NIJE SAVEZNIK

Unatoč tome Salkić i Hurtić uputili su u parlamentarnu proceduru Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, uz očekivanje da se “Narodna skupština RS očituje u vezi s genocidom u Srebrenici”.

Salkić smatra da je ovo prilika da NSRS pokrene proces katarze i suočavanja s prošlošću iako još niko ne govori o katarzi cijelog društva.

Obojica su svjesna da Rezolucija neće doći na parlamentarnu raspravu, ali najavljuju da će je upućivati sve dok među srpskim političarima ne sazrije svijest o potrebi suočavanja s prošlošću i skidanja hipoteke kolektivne odgovornosti srpskog naroda za zločine koje su počinili pojedinci.

Do tada Srebrenica će se, kada se i u medijima u RS spominje, nazivati tek „teškim zločinom“. Ili će zbog zločina, nazvanog pravim imenom – genocid, oni koji to čine biti suočeni s pritiscima. Poput kolegice Kadire Šakić, zaposlene na RTV Srebrenica, kojoj je usmeno „sugerisano“ da u izvještajima ne koristi termin genocid pa su joj tako kolege u montaži iz izvještaja objavljenog na Facebook stranici uklonili termin genocid.

U Potočarima je početkom ovog mjeseca, uz finansijsku podršku Holandije, Turske te brojnih gradova u BiH, otvoren Centar za starija lica i majke Srebrenice „Hatidža Mehmedović“. Jer sve više njih sustigle su godine i ne mogu živjeti same. Na otvaranju Centra bila je i Beguna Salihović koja, priča, vjeruje da će moći će još koju godinu živjeti sama. Onda je i za nju Centar rješenje i spas od samoće i izoliranosti. Prije toga Beguna se nada da će pronaći posmrtne ostatke sina jedinca i pokopati ih.

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Vrijeme nije saveznik ni onima koji traže svoje sinove, muževe, braću… nije saveznik nikome uz ovakve politike u Srebrenici, RS i Srbiji. I kada majke, tetke, sestre, supruge  napuste ovaj svijet ko će brojnim golobradim mladićima kojima je život oduzet prije nego su ga okusili doći na mezar?

Ili, kako to reče Larisa Šuša, „kako teško odjekuju koraci kroz noć u avetinjski praznom gradiću Podrinja… valja osjetiti da bi razumio“…

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Gordana KATANA

Gordana Katana je bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere izvještavala za više bh. i inostranih medija: Oslobođenje, BHT, BIRN, VOA, RFERL, IWPR, Anadolu Agency, Reuters, Inforadar.

Gordana KATANA

Gordana Katana je bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere izvještavala za više bh. i inostranih medija: Oslobođenje, BHT, BIRN, VOA, RFERL, IWPR, Anadolu Agency, Reuters, Inforadar.