Ispostaviće se krajnje neutemeljno, nekoliko udruženja koja okupljaju preživjele žrtve genocida u Srebenici, tražilo je od organizatora ovogodišnjeg History Festa da otkažu predavanje Nevenke Tromp. Njihovom zahtijevu prethodio je istup Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije, koja je Nevenku Tromp okarakterisala kao „negatora gencida“.
Profesor Husnija Kamberović odlučno je opovrgao navode iznesene u javnosti objašnjavajući kako Nevenka Tromp nije negator genocida, dapače riječ je o naučnici, koja je u svom dosadašnjem javnom i znanstvenom djelovnju jasno i nedvosmisleno razobličavala namjere i mehanizme djelovanja snaga koje su radile na sistematskom uništavanju Bosne i Hercegovine.
Posebno je zanimljivo istaći da je Nevenka Tromp autorica knjige Smrt u Hagu. Nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću jednom od rijetkih sistematskih prikaza djelovanja bivšeg srbijanskog predsjednika.
„Poslije toga Nevenka Tromp je pisala niz autorskih knjiga i rasprava, a najpoznatija je po knjizi o Slobodanu Miloševiću, u kojoj razvija tezu o učešću Srbije u ratu u BiH i genocidu koji se odvija u Bosni i Hercegovini od 1992., a vrhunac dostiže genocidom u Srebrenici 1995. godine. Oni, dakle, optužuju Tromp da negira genocida, a ona, kao što vidimo, tvrdi da se genocid odvija od 1992, i da je Srbija u to itekako upetljana“, rekao je Kamberović u razgovoru za AJB.
I prije nego je otvoren ovogodišnji History fest, izazvao je reakcije u javnosti. Udruženja žrtava Srebrenice iznijeli su neke primjedbe na ovogodišnji program. O čemu je riječ, možete li nam pojasniti?
Ovogodišnji History Fest je posvećen trima velikim godišnjicama: 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata, te 30 godina genocida u Srebrenici i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nekoliko udruženja žrtava je imalo primjedbe na dio programa o podsjećanju na genocid u Srebrenici. Primjedbe su, uglavnom, išle zbog predavanja koje je držala dr Nevenka Tromp sa Univerziteta u Amsterdamu, koja je ranije bila dio istraživačkog tima na Međunarodnom sudu u Hagu u brojnim sudskim procesima, uključujući i onaj protiv Slobodana Miloševića.
Iz poštovanja prema žrtvama, ja sam jedino odgovorio tim udruženjima, napisavši da mislim da su njihove primjedbe neutemeljene. Ostalima nisam ni odgovarao, osim „reisu emeritusu“ zbog činjenice da je i ranije bivši reis imao niz nepromišljenih poteza zbog čega se čak i Islamska zajednica od njega ograđivala, pa sam sada i ja o njemu morao nešto napisati. Ne bih ni njemu ništa pisao da je on iznosio istinu, ali on izmišlja i ja sam mu htio reći da širenje neistina nije dobro.
Zašto je, po Vašem mišljenju, najava gostovanja Nevenke Tromp izazvala takve reakcije?
Teško je znati tačne razloge za tako oštre reakcije, ali je ovdje korisno imati u vidu i činjenicu da je sve, zapravo, krenulo od optužbi izvjesnog udruženja koje se zove BANA (Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija). Ne znam ko su ljudi oko tog udruženja, koji sada tvrde da Nevenka Tromp, navodno, negira genocid. Oni se pozivaju na jedan Izvještaj Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) iz 2002. godine, a Tromp je u tom Izvještaju, koji je inače obima od nekih 6-7.000 stranica, autorica jednog dodatka, odnosno akademske rasprave o literaturi o teorijama raspada Jugoslavije.
Poslije toga Nevenka Tromp je pisala niz autorskih knjiga i rasprava, a najpoznatija je po knjizi o Slobodanu Miloševiću, u kojoj razvija tezu o učešću Srbije u ratu u BiH i genocidu koji se odvija u Bosni i Hercegovini od 1992., a vrhunac dostiže genocidom u Srebrenici 1995. godine. Oni, dakle, optužuju Tromp da negira genocid, a ona, kao što vidimo, tvrdi da se genocid odvija od 1992, i da je Srbija u to itekako upetljana.
Zato mi se čini da je na djelu klasična zamjena teza. Ne vidim, dakle, nikakve akademske razloge za napade, pa ostaje da nagađamo o drugim razlozima. Mnogi to dovode u vezi sa njenim ukazivanjem na ključne krivce za propast revizije u tužbi BiH protiv Srbije. Uz to, vrijedno je imati u vidu i činjenicu da je Nevenka Tromp dobila titulu počasnog građanina Kantona Sarajeva.
Osim toga, na koji način, danas, „pamtimo“ genocid u Srebrenici?
Genocid u Srebrenici nije zaboravljen u Bosni i Hercegovini. Ne bih ulazio u to kako se u javnom prostoru sve to organizira, ko stoji iza toga, na koji način se sve to priprema, ali bih naglasio kako odavno Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava organizira konferencije, objavljuje knjige i svjedočanstva o genocida u Srebrenici i tako dalje.
I sam sam prije deset godina, dok sam bio direktor Instituta za historiju, inicirao prijevod i obavljivanje jedne knjige koja govori o tome. Danas imamo i Memorijalni centar koji previ puno projekata i organizira niz događanja, prije nekliko godina Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet u Tuzlu su organizirali zajedničku konferenciju, ove godine se opet priprema niz konferencija, pa evo i mi na History Festu o tome razgovaramo.
Sve je to način da se znanja o genocidu u Srebrenici dalje produbljuju. Mislim da akademska zajednica to treba raditi na akademski način, a drugi, uključujući i udruženja žrtava genocida, bi to trebali raditi na svoj način. Cilj bi svima trebao biti isti: genocid se ne smije zaboraviti.
Ili, na koji način se, s druge strane, prikazuju i interpretiraju događaji iz Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe?
U nauci su poželjne različite interpretacije. Dobro je da i o događajima iz Drugog svjetskog rata sada razgovaramo sa odgovarajuće povijesne distance, ali mi vidimo da ta distanca nekada nije dovoljna da o povijesnim događajima razgovaramo „sine ira et studio“, dakle nepristrasno.
Zato danas imamo pokušaje da se istinski antifašistički pokret iz Drugog svjetskog rata, a riječ je o partizanskom pokretu, marginalizira, a da se konstruiraju neki navodni nacionalni antifašizmi koji s antifašizmom nemaju nikakve veze.
Dosta se piše i priča o historijskom revizionizmu u Srbiji i Hrvatskoj. Kako taj proces izgleda u Bosni i Hercegovini?
Mi po običaju kasnimo, ali to je u ovom slučaju dobro, jer povijesni revizonizam je loš i dobro je ako nešto loše barem možemo odgoditi. U Srbiji i Hrvatskoj je historijski revizionizam počeo kao priprema ratova 1990-ih. U pripremi ratova 1990-ih posebno u Srbiji je revidirana slika Drugog svjetskog rata, a izgrađeni su neki novi heroji (četnici) koji će onda u ratovima 1990-ih biti heroji koje treba slijediti. Vidimo kakve negativne posljedica je sve to poprimilo.
Mi u BiH posljednjih dvadesetak godinama smo zapljusnuti većim talasima revizionizma. Ranije su to bili slabiji talasi, bez da su mogli ozbiljnije uzburkati našu naučnu historiografiju. Vidimo to u pokušajima rehabilitacije kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata. Negdje je to uznapredovalo po modelu iz Srbije, kao na primjer u rehabilitaciji četnika u RS, a negdje slabije, ali je primjetno, kao na primjer kroz revizionističke interpretacije uloge Handžar divizije ili nazive ulica i škola u raznim dijelovima BiH.
Kako History fest može pomoći da na zdrav i ispravan način sagledavamo prošlost vlastite zemlje ili nekada nam zajedničke zemlje Jugoslavije?
History fest je samo platforma na kojoj mi možemo iznositi ideje i o njima diskutirati. Dubinska istraživanja se moraju provoditi izvan ovoga festivala, kroz naučne projekte. Ali i tu History Fest pomaže jer povezujemo ljude i radimo na formuliranju zajedničkih projekata, u kojima ćemo istraživati ne samo historiju Bosne i Hercegovine (nadam se ipak zemlje koja osim svoje historije ima i budućnost) nego i znatno šire.
Izvor: Al Jazeera
