Zamislite ovu situaciju nakon parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj: predsjednik Vlade je Zoran Milanović, a njegov ministar vanjskih poslova Nino Raspudić (Most).
Kakvu bi politiku takva vlast vodila prema Bosni i Hercegovini?
Poznati su stavovi obojice kada je riječ o BiH, naročito njihovo inzistiranje na problematici izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, te blagonaklon odnos prema Miloradu Dodiku, koji svako malo prijeti otcijepljenjem entiteta Republika Srpska i poriče genocid u Srebrenici.
MILANOVIĆEVA DIPLOMATIJA HARAKIRIJA
Milanović je već i SAD-u ponudio “srednji prst” jer ne žele izmjene izbornog zakona po mjeri Dragana Čovića, dok Raspudić konstatira da je “njemačka politika prema Hrvatima u BiH zločinačka ili idiotska”, pa bi on i njima pokazao “srednji prst”. Ako bi hrvatske vlasti ušle u otvoreni sukob s najmoćnijom državom svijeta i najmoćnijom državom EU zbog navedenog, jasno je da bi to dodatno destabiliziralo situaciju u BiH.
Zato je vrlo važno za BiH tko će nakon parlamentarnih izbora u srijedu, 17. aprila, sastaviti novu vladajuću većinu u Saboru i voditi buduću Vladu RH.
Paradoksalno, najgora opcija za Hrvatsku, a to je postizborna koalicija vladajućeg desnog HDZ-a i zeleno-lijeve platforme Možemo!, bila bi najbolja opcija za BiH. Dobra vijest za građane RH je da je postizborna koalicija između HDZ-a i Možemo! nemoguća, jer bi to bio politički suicid za zelenu ljevicu, koji su se profilirali kao žestoki kritičari vladavine premijera Andreja Plenkovića.
No, kada je riječ o politici prema BiH, HDZ i Možemo! imaju najkonstruktivniji i najmanje invazivan pristup, s time da se Možemo! mnogo snažnije zalaže za uvažavanje građanskih prava, dok su HDZ-uisključivo u fokusu bh. Hrvati. Obje opcije snažno podržavaju približavanje BiH Europskoj uniji, tu se i Plenkovićevom HDZ-u mora priznati veliki angažman. Stoga bi nemoguća kombinacija HDZ-Možemo! bila najbolja opcija za BiH. Od njih se ne može npr. očekivati blokiranje pregovora BiH za ulazak u EU, što se za Milanovića i Raspudića ne može garantirati.
Njih dvojica bi mogli postati partneri u “Vladi nacionalnog spasa” koju je najavio predsjednik RH Milanović kada se iznenadno kandidirao za budućeg premijera ispred svoje bivše stranke SDP. Milanović je taj nesvakidašnji potez, koji neki stručnjaci smatraju kršenjem Ustava, obrazložio time što se Plenkovićev HDZ za glavnog državnog odvjetnika odlučio postaviti kontroverznog suca Ivana Turudića.
Turudića su novinari i saborski zastupnici na njegovom predstavljanju više puta uhvatili u laži, tako da jedva treba spominjati njegovu bliskost s osuđenim bjeguncem Zdravkom Mamićem, što bi ga sve trebalo diskvalificirati da obnaša funkciju glavnog državnog odvjetnika odnosno tužitelja. To nije slučaj u Hrvatskoj u kojoj vladaju Plenković i HDZ, koji su s Turudićem, unatoč ogorčenim protestima javnosti, instalirati “našeg dečka” na čelo Državnog odvjetništva kako više ne bi uopće bili na meti istraga zbog raširenog lopovluka.
Turudić je bio kap koja je prelila čašu i zbog koje se Milanović odlučio upetljati u parlamentarne izbore, iako je predsjednik Republike. Odmah se posvađao i s Ustavnim sudom, koji mu je zabranio direktnu kanidaturu za Sabor, a njegova bivša stranka SDP ga je oduševljeno dočekala, jer su bez njega najvjerojatnije gubili izbore s blijedim premijerskim kandidatom Peđom Grbinom.
PLENKOVIĆ NE MOŽE DA RAČUNA NA DESNIČARE
Milanović je najavio i nejasan koncept “Treće republike”, kao i široku postizbornu koaliciju sa sobom na mjestu premijera, a čiji je glavni cilj maknuti HDZ s vlasti i očistiti institucije od HDZ-ovih uhljeba. Problem je što je Milanović već jednom kao premijer (2011.-2015.) imao priliku da sve to učini – a nije učinio ništa. Nije do kraja jasno ni s kime on planira koalirati.
Sve to ne znači da Plenkoviću i HDZ-u cvjetaju ruže. Hrvatima je Plenkovića već dosta nakon dva mandata obilježena nevjerojatnim korupcijskim skandalima i smjenom čak 30 ministara u osam godina, što HDZ pokušava zamaskirati isticanjem uvođenja eura – zbog čega je skočila inflacija – i ulaskom Hrvatske u šengensko područje. Pitanje je i koliko je koalicijski potencijal HDZ-a, jer ima vrlo zategnute odnose s desničarskim strankama Domovinski pokret (DP) i Most. Prvi se sastoji pretežito od HDZ-ovih otpadnika koji misle da je Plenković izdao Tuđmanovu ostavštinu, dok je s drugim HDZ dvaput formirao vladu, koja je oba puta pala u roku od oko godinu.
Zato na DP i Most u svojoj Vladi nacionalnog spasa računa Milanović, što onda znači i da takva vlada ne može očekivati podršku Možemo!, lijevo-zelene opcije koja je na prethodnim lokalnim izborima pobijedila u Zagrebu i pokazala kako se tri godine vlada bez ijedne korupcijske afere. Oni su pak rekli da su spremni podržati SDP-ovu manjinsku vladu svojim glasovima u Saboru, ali da neće glasati za ministre iz desničarskih stranaka.
Sve ukazuje na to da bi od trenutne kampanje, koja je prvenstveno obilježena međusobnim vrijeđanjem Milanovića i Plenkovića, mnogo napetije moglo biti postizborno dogovaranje o tome kako doći do glasova 76 zastupnika u Saboru, koliko je potrebnu za natpolovičnu većinu i formiranje vlade.
Nije isključeno ni da će se ići na još jedne izbore, što bi najviše bio poraz za HDZ, koji primarno funkcionira kao stranka vlasti. Čim je izgubi – slijedi krvavi unutarstranački rat; ne treba zaboraviti da je HDZ od svojih dosadašnjih pet predsjenika dvoje (Ivo Sanader, Jadranka Kosor) izbacio iz stranke, dok je Plenkovićev prethodnik Tomislav Karamarko jedva izbjegao takvu sudbinu. Tj. Plenković zna što ga čeka ako izgubi vlast.
Što se tiče predizbornih anketa, njima u Hrvatskoj ne treba previše vjerovati, kako se pokazalo više puta u prošlosti. Prema onome što je plasirano u medijima, najviše mandata bi trebao dobiti HDZ (oko 60), SDP-ova koalicija Rijeke pravde može računati na oko 45 mjesta u Saboru, desničarske stranke DP i Most na po desetak, kao i Možemo!. Predviđaju se i 2-3 mandata IDS-u, regionalnoj stranci koja je jaka u Istri. Tu je i osam zastupnika nacionalnih manjina, koji su se dosad redovito priklanjali HDZ-u.Za ostale stranke bi bilo iznenađenje ako prijeđu izborni prag od 5 posto.
ŠTA JE NAJBOLJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU
Hrvatski slučaj nas podsjeća kako je moguće formalno ostvariti svoje strateške ciljeve, poput ulaska u NATO i EU, a pritom iznutra ruinirati vlastitu zemlju. O tome što misle o životu i perspektivama koje im nudi RH skoro pola miliona Hrvata je u proteklih deset godina komentiralo odlaskom u inozemstvo. HDZ-ova korumpirana i klijentelistička Hrvatska, koju je Tuđman reklamirao kao “ostvarenje tisućljetnog sna”, u samo dva desetljeća je postala država u kojoj veliki broj Hrvata uopće ne želi živjeti. Problem nedostatka radne snage HDZ pak rješava omogućavanjem masovnog uvoza azijskih radnika, koje u Hrvatskoj mnogi poslodavci tretiraju kao roblje. Rezultat je rušenje cijene rada i porast ksenofobije.
U tom smislu su Milanovićeve kritike na račun HDZ-a ispravne, ali on je u svojoj dosadašnjoj političkoj karijeri najviše dokazao da nema ni viziju ni kapacitet za stvaranje drugačije Hrvatske, pa je njegovo stiliziranje u spasitelja pomalo tragikomično. Mnogima je problem i njegov stav u vezi ruske agresije na Ukrajinu, koji često zvuči proputinovski, ali i njegove populističke i često dehumanizirajuće izjave u pogledu Bosne i Hercegovine.
Buduća Milanovićeva vlada bi se najvjerojatnije oslanjala na podršku desničarskih stranaka Mosta i DP-a, a to znači da bi se opet mogla pokrenuti priča o trećem entitetu, što snažno zagovara Raspudićev Most. Promjene spornog izbornog zakona bi se pak pokušale isposlovati blokadama i prijetnjama, a ne dijalogom. Dodik bi također dobio krila time što mu je jaran Milanović ponovno na politički najmoćnijoj poziciji u Hrvatskoj. Sve to bi, nema sumnje, oslabilo BiH.
Plenković bi pak u trećem premijerskom mandatu nastavio voditi svoju dosadašnju politiku prema BiH,koja se za ostvarivanje svojih ciljeva u BiH primarno oslanja na lobiranje unutar EU i dijalog.
U tom smislu su Milanović i Plenković dvije strane novčića tuđmanizma, s time da Plenković, iznenađujuće, predstavlja umjereniju stranu.
Jedino bi hrvatska vlada koju predvodi Možemo! s premijerkom Sandrom Benčić donijela novu politiku prema BiH, o čemu je ona svojedobno govorila i u intervjuu za Valter, ali oni još uvijek nisu dovoljno jaki da bi mogli biti vodeća stranka neke vladajuće koalicije.
Sve u svemu, Hrvatska je prošla kroz jednu sadržajno praznu, ali vrlo glasnu predizbornu kampanju punu političke kakofonije i uvreda. Prvi rezultati u srijedu navečer će pokazati jesu li glasači donijeli jasnu odluku slanja HDZ-a u opoziciju, ili slijedi dugotrajno pregovaranje o formiranju sljedeće vlade koju bi predvodili ili Plenković ili Milanović.
Teško je vjerovati da će se građani Hrvatske jako usrećiti s takvim opcijama za budućnost.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
SVE ZA 60 DOLARA: Kako je Kenan Crnkić nominiran za „prestižnu nagradu“ Eric Hoffer
————————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
